KREŠO Bengalka priznao je da mu je dijagnosticirana depresija te da se već neko vrijeme bori s bolešću.
"Dobio sam dijagnozu, crno na bijelo, da imam depresiju te mi je prepisana terapija koja je, moram priznati, uspješna. Mislim da je onda i postavljanje moje dijagnoze bilo uspješno koliko god to bilo neuspješno za mene. No to je tako... Najgore stanje u depresiji je ono prvo i početno, kada se čovjek bori i želi se izvući iz toga. Važno je prihvatiti sebe da si takav, a to je meni bilo najteže", rekao je za Story.
"Teško je živjeti s dijagnozom"
"Mogu reći da je jako teško živjeti s dijagnozom kao što je depresija. Osim što uključuje vas, uključuje i druge ljude koji vas okružuju. To je sve začaran krug i nikome nije lako. Prije, dok nisam otkrio da imam depresiju, pokušao bih je ublažiti druženjem s prijateljima. S godinama su mi ti dragi ljudi postali teret, a moja tjeskoba počela je samo bujati.
Najvažnije mi je bilo pronaći oslonac u obitelji, mojoj partnerici i kćeri da njima mogu objasniti svoje stanje i da nisam zdrav. Nažalost, ova tema je još tabu u našem društvu. Mislim da je danas puno ljudi tjeskobno i svi vode neke svoje bitke. Svi smo mi na nekom nišanu, od susjeda do ljudi iz trgovine kada idemo kupiti namirnice...
Život s depresijom je svijet iz kojeg se čovjek teško izvuče. Prije bi mi borbu s tjeskobom i depresijom ublažilo, primjerice, piće, pokoje pivo, ali onda dolazimo do zaključka da je to konstantno odgađanje rješavanja problema i njegovo produbljivanje. To sigurno nije lijek, jer da je to lijek, liječnici bi prepisivali bocu viskija, a ne antidepresive", dodao je.
"Dnevno bih popio nekoliko piva"
"Nisam nikada bio alkoholičar da sam u tolikoj mjeri imao problem s alkoholom, ali dnevno bih znao popiti nekoliko piva i kada se sve to zbroji, tu nastaje problem. I toga sam se problema riješio tako što sam potražio liječničku pomoć. Psihijatru sam objasnio svoje probleme i mogu vam reći da mi je zaista pomogao.
Kao što su depresija i ostale psihičke bolesti tabu, tako je tabu i odlazak psihijatru. Kada je netko anksiozan ili depresivan te nekome kaže da ide psihijatru, reakcije tih ljudi izazivaju još veću anksioznost i depresiju. To je još veća jama u koju čovjek upada. Dosta ljudi ne odluči se na takvo rješenje, a zapravo je otići psihijatru kao i otići zubaru, samo što se ne bave istim dijagnozama.
Volio bih dodati i to da kada čovjek kao ja ima problema, nema drugu glavu koja će mu signalizirati da ima problem. Kao što je, primjerice, slučaj ako nas boli noga ili trbuh, glava, odnosno mozak će nam tada signalizirati da nas boli. Meni je trebalo više od godinu dana da skupim hrabrosti i odem kod druge glave, odnosno psihijatra po pomoć", kaže Krešo.