SILVANA ARMENULIĆ, koju su mnogi nazivali najljepšom pjevačicom Jugoslavije i u koju je, prema tvrdnjama u filmu Toma, fatalno zaljubljen bio Toma Zdravković, tragično je preminula na današnji dan 1976. godine.
Kobnog dana Silvana je krenula na koncert, a s njom su u automobilu bili njena sestra i Rade Jašarević, koji je vozio. Nije poznato što je uzrokovalo nesreću na cesti Beograd - Niš koja je odnijela tri života, no krenule su priče da nije riječ o nesreći, već o ubojstvu, jer ju je navodno proganjao jedan službenik državne sigurnosti. U suradnji s Yugopapirom donosimo tekst koji je objavljen mjesec dana nakon njene smrti.
Studeni 1976: Za dvadeset godina pjevanja, od kafane do zlatne ploče, od Ilidže do Ilidžanskog festivala i televizije, Silvana Armenulić je susretala ljude, pomagala im je... Godinama je bila u službi njihove zabave.
Smrt ju je zatekla u trenutku obnove popularnosti narodne glazbe i takozvane novokomponirane glazbe. Poslije 1970. i 1971. godine nastala je kriza ovakve vrste stvaralaštva, vjerojatno i zbog hajke dijela javnosti na njezine izvođače i stvaratelje, u vrijeme poznate društvene akcije za iskorjenjivanje šunda, u to vrijeme dosta omasovljenog, najčešće u tekstovima narodne glazbe.
Dojučerašnje zvijezde, Lepa, Silvana, Tozovac, Toma Zdravković, Hoki, Kvaka, najednom su izgubile dio svoje publike. Kampanja je smanjila prodaju njihovih ploča. Televizija ih je ignorirala, radio izbjegavao, tisak zaboravio.
Sve je to trajalo, reklo bi se, donedavno. Neslavna cenzura narodne glazbe i agresivno odbijanje svega što se pod tom firmom stvaralo zamijenjeno je stručnom kontrolom kvalitete, najčešće sadržaja pjesama, a također i kontrolom (u okviru diskografskih kuća i radio stanica) izvođačkih vrijednosti i glazbenog sadržaja.
Narodna pjesma se postepeno počela vraćati na radio valove (ne samo lokalnih radio stanica), na mali ekran i, naravno, na stranice tjednika kojima je tematika, između ostalog, i estradna djelatnost.
Nova klima se osjetila posljednjih godinu i pol dana i po prodaji ploča novokomponirane narodne pjesme. Ranijim popularnim imenima pridružila su se nova: Mirjana Bajraktarević, Zoran Kalezić, Šaban Šaulić, Novica Negovanović, Zorica Brunclik...
Na putu povratka
Silvana je bila na putu da zajedno sa ostalima iz grupe izvođača narodne muzike ponovo zauzme položaj koji zaslužuje i koji joj pripada. Iako je u svom repertoaru imala mnoge izvorne narodne pjesme, iako većina njenih melodija i interpretacija nije spadala u takozvanu "šund produkciju", morala je čekati vrijeme za bolje prilike cijele profesije koja je bila žrtva vještački stvorene krize.
Ali vrijeme je radilo za narodnu muziku, vjerojatno zato što je iza nje uvijek bio i ostao - narod.
Ogorčenje
Bila je na putu da dostigne vrijeme svog zenita iz godina ekspanzije narodne glazbe. Njena sestra je bila u usponu. Krupnim koracima je grabila da postane jedan od najtiražnijih pjevača diskografske kuće RTB.
Proglašavana šundom ili kvalitetom, svidjela se ili ne, narodna izvorna ili novokomponirana muzika je previše prisutna i značajna da bi se ignorirala. A dio javnosti ponekad i danas nametljivo potiskuje ovu vrstu stvaralaštva i njegove predstavnike, čak i u situacijama za koje ne postoje ni društvena opravdanja.
Već umirena i utišana hajka na narodnu pjesmu posljednjih godina imala je svoj neugodan odjek i povodom smrti pjevačica Silvane Armenulić i Mirjane Bajraktarević. U javnosti je primijećena, i kod velikog dijela publike s ogorčenjem registrirana, razlika u tretmanu gubitka dvije pjevačice i, recimo, glazbenika Miodraga Jašarevića (šefa Narodnog orkestra Radio Beograda, koji je poginuo u istoj saobraćajnoj nesreći).
Sudeći po pismima i reagiranjima naših čitatelja, najveće ogorčenje ide na adresu Televizije koja je, kako kažu, diskriminatorski dala osvrt samo na smrt svog člana Miodraga Jašarevića, u isto vrijeme gotovo ignorirajući tragediju dviju pjevačica, dva idola milijuna širom zemlje.
Razočaranje je uvećano iste večeri kada je televizija u svojim informativnim emisijama izbjegla prikazivanje detalja s velike i masovne sahrane na Novom groblju u Beogradu, stavljajući otvoreno do znanja da poginule estradne umjetnike ne smatra dovoljno značajnim da bi im poklonila pažnju i odala poštu.
Voljeli su ih milijuni
Razočarani su milijuni koji kupuju ploče narodne glazbe sa žigom koji označava da su oslobođene poreza ili da službeno pripadaju šundu prema zaključcima republičke komisije za kulturu. Razočarani, zapanjeni su i uznemireni estradni umjetnici, kolege pokojnih muzičara, koji također provode život na kotačima, od grada do grada, od publike do publike, u bjesomučnoj trci za unovčavanjem nestalne profesije.
"Još poslije sahrane grupa estradnih umjetnika se sakupila i odlučila uputiti protestno pismo Beogradskoj televiziji", kaže pjevač Hašim Kučuk-Hoki. "Silvana i Mirjana nisu bile političari, glumci ili književnici, ali su ih voljeli milijuni. Pjevale su na toj istoj Televiziji, sudjelovale na festivalima i ne može se reći da njihov rad nije bio društveno priznat.
Nažalost, naš dogovor je ubrzo propao. Moji kolege koje su poslije sahrane bili ogorčeni, kao da su se nečega uplašili. Većina njih strahuje od televizije i njene osvete. Osjećaju da je učinjena nepravda njihovoj profesiji, ali opredjeljuju se za šutnju."
Ogorčenju Hašima Kučuka pridružuje se i pjevačica Lepa Lukić, za života Silvane njena službena konkurencija, ali u suštini i iza očiju javnosti, velika prijateljica. "Potresla me je smrt, ali još više ono što se događalo poslije toga", kaže Lepa Lukić.
"Tek sada shvaćam koliko smo potisnuti i službeno nepriznati. Nas samo narod voli, a narod se, izgleda, kad je riječ o njegovoj muzici, slabo čuje! Nitko ne sluša njegove želje. Razočarali su me i kolege.
Svi smo se okupili na sahrani da odamo poštu poginulim prijateljima i kolegama, ali kasnije se ispostavilo da su neki među nama iz nekih drugih razloga došli na groblje. Kada je trebalo odati poštu Silvani i Mirjani poslije četrdeset dana, okupili su se samo najbliži rođaci i gotovo nitko od kolega! Bili smo samo Hoki i ja."
(RTV revija, 1976.)