Možda nije bio najbolji, ali bio je u top 1. Godinama sam Genea Hackmana nazivao najboljim živim glumcem, pa se sad postavlja pitanje vrijedi li ga početi nazivati samo najboljim glumcem, ali to nije toliko ni važno, iako je u naslovu.
Trenutačno su najtužnije okolnosti njegove smrti, a najgore će biti ako se produži policijska drama i skrene se pažnja s njegovog majstorstva, pa čudne okolnosti odlaska prve isplivaju kad se spomene Geneovo ime. A o čemu bi trebalo pričati? O onome o čemu smo 1000 puta pričali, njegovoj glumi...
Svaka pohvala i svaki plus koje bih mogao istaknuti kod bilo kojeg glumca vrijede i kod njega uz još mnoge koji su samo hakmanovski. Pa čak i to "glumac" nekako zvuči prejednostavno, nije dovoljno nazvati ga samo glumcem, iako mu je to osnovna profesija. Svakoga tko promoli glavu ispod miljea na televizoru danas se naziva glumcem, njemu priliči naziv "filmska gromada" i u službenim dokumentima, a ne samo kad ga ovako neobavezno spominjemo.
Oplemenjivač celuloida i jedan takav udar istine u moru pretvaranja, ne postoji sekunda Hackmanovog trajanja na filmu u kojoj je išta djelovalo kao gluma, kao dramusanje, kao da su mu rečenice ništa drugo do slučajno snimljeni materijal njega kako priča što mu se inače događa u životu. Svaka moguća reakcija mu je prirodna, vjerna, nastala iz razumijevanja situacije, a ne iz naštrebanog teksta. On ne glumi, on jest.
Možda je zato jedan od najgore ocijenjenih polaznika u povijesti čuvene škole glume Pasadena playhouse (ocjena 1.3 od 10). Stvarno nema ničeg školskog u njegovom radu ispred kamere, to je sinteza s filmom koja se nije mogla naučiti niti bi on to mogao nekome prenijeti.
Koliko god bilo džentlmenski i sa stilom to što se povukao još prije skoro 20 godina iz glume, toliko mu je i teško oprostiti, jer kada to ludilo od dara dobiješ, onda ga trebaš davati do kraja, pa makar i u najvećim krševima. Učinio bi ih vrijednim gledanja, u najmanju ruku.
"Kad mačke nema, miševi kolo vode", pa se tako za neki polusvijet izglasalo da je to sad glumačka elita, da krv prolijevaju za svoje junake na traci, da su najbolji "u poslu" (jak mi pos'o) i sve slične pompozne etikete iz časopisa za 12 kuna. A ono-u-stvari-međutim mačak je bio odsutan dva desetljeća, gledao je to sa strane, smijao se slanini koju je davno pojeo i imao je pametnija posla nego da se pod stare dane nadmeće s boranijom.
Nama je bilo žao, ali to je što je, kad on lupi šakom po iverici i donese odluku, ta odluka je donesena i nema se tu što drugo raditi, nego ga ispoštovati i odobriti uz osmijeh sjete.
I kada se malo zamislimo o Geneu i kad spomenusmo osmijeh, nekako stvarno na spomen Hackmana padne prvo na pamet onaj osmijeh, polukes koji je znao ciljano namjestiti i poentirati; možda ga je više pratio nego bilo koji drugi izraz lica i gestikulacija.
A taj osmijeh može izazvati i nevjerojatnu nelagodu i nevjerojatnu zlokobnost i zadnje misli i jednostavnu uljudnost i naznake nasilja, sve od navedenog, a može biti da osmijeh znači samo da mu je - nešto smiješno. Zamislite.
Nitko osim njega nije mogao jednim treptajem od čvrstoće i karaktera prijeći u slabost i ranjivost, a onda se, prije sljedećeg, vratiti natrag. On je to mogao, svaki njegov pokret lica ili ruku nosio je tisuće dimenzija, sve je bilo pod njegovom kontrolom i sve to publika može vidjeti i osjetiti bez po muke. Lako je, sve nam je predao na pladnju. Hvala mu.
A prilika da mu zaista dostojno zahvalimo jest da zanemarimo sve što je osvojio, a istaknemo sve što je snimio. Umalo me šlag nije pogodio kad je na TV-u voditeljica izgovorila: "Oskarovac Gene Hackman je preminuo...", pri čemu je sam početak rečenice bila imenica "oskarovac", a ne ime i prezime Gene Hackman.
Sve i da je dobio titulu od izmišljenih aristokrata britanske vladajuće kuće ili nepostojeće američke, ni tada to "sir" ne bi bilo vrijedno stavljanja prije njegovog imena, a kamoli "oskarovac", što nije ni u 50 najbitnijih stvari o Hackmanu.
Uloge, s druge strane, jesu bitne, samo njih moramo istaknuti u prvi plan. I kada zaboravimo novinske članke, afere, citate jednih glumaca o drugima; dakle, neki su pokupili više popularnosti, boljih filmova, čak i priznanja, ali da nema ničega od toga i da neki novonastali gledatelj u "tabula rasa" fazi krene s promatranjem filmova bez prethodno formiranih javnih stavova, imam jak osjećaj da bi taj gledatelj, vidjevši Hackmana, pomislio: "Ovo je the man, ovaj je glavni, najviše zna, ostali nek se redaju."
Ne postoji sekunda u kojoj sam pomislio da Hackman nije lik kojeg igra, a opet ne postoji sekunda kad je on izgubio Hackmana, to jest svoju osobnost, a kako je sve to izveo, vjerojatno ni sam nije znao. "GOAT material", što bi mu rekli zemljaci i tu nema dvojbe.
I nećemo biti nepravedni, Hack zaista i jest među najcjenjenijima u SAD-u, ne može se tu pričati o podcijenjenosti. Otkako je postao zvijezda 1967. zbog Bonnie i Clydea, pa sve do umirovljenja 2004., to je bio čovjek u kojeg su se najbolji redatelji uvijek uzdali, kojega je publika uvijek rado gledala. Tako bi bilo još uvijek da nije odjahao i vjerojatno se nije pokajao vidjevši koliko mu se slavnih kolega izblamiralo pod stare dane.
Nagledali smo ga se, ali i nismo ga se nagledali, tako brzo sve je prošlo, tih 80 njegovih filmova je proletjelo kao dlanom o dlan i nema dobrog načina da se predstave osim da se ispiše svih 80, ali nećemo to raditi. Međutim, možemo recimo 20 najznačajnijih istaknuti i približiti ton filma i Hackmanov doprinos.
U činjenici da je na 100% bio u raznim žanrovima i s potpuno različitim tipovima uloge leži možda najlakše objašnjiva tajna njegove genijalnosti... Kad već ne možemo pojedinačno proći sve snimljeno i kad već ne možemo izbjeći spominjanje konkretnih naslova, iako to možda čak ispadne i uvredljivo. No...
I pogledajte sad što sve imamo među ovih objektivno (malo subjektivno) najboljih 20 filmova Genea Hackmana nasumično poredanih.
Postoje trileri koje je sam iznio (Conversation, Night moves), postoje trileri u kojima je s kolegama tražio balans i našao ga (Mississippi, French connection, Prime cut), postoje komedije u kojima je bio ključan i nositelj (Royal Tenenbaums), postoje one čiji je najbolji dio (Birdcage, Get shorty), a postoje i one u kojima je jednom scenom ukrao cijeli film (Young Frankenstein).
Postoje glumački ansambli u kojima je bio istaknut, kao i filmovi s po svega par glumaca s razvijenim likovima, negdje su njegove uloge seljačine, negdje uloge intelektualca, pa slabića, pa časnog čovjeka, pa opičene kreature prožete humorom i apsolutni monstrumi prožeti terorom...
Onda postoje teške životne drame, postoje duboke egzistencijalne drame, pa kontroverzna, bolesna i, s druge strane, PG ostvarenja, ima vesterna, akcija, filmova katastrofe, ratnih, ima onih djela kakva samo velike zvijezde snimaju i ima onih koje nijedna druga velika zvijezda ne bi snimila. A to je samo 20 od 80 filmova...
Netko je stvoren za glavne uloge, netko za sporedne, netko za komične uloge, netko za tragične... Hackman je bio stvoren za uloge, daljnja klasifikacija nije potrebna. Počivaj u miru, stjenčugo.