Najkrvavije remek-djelo o tragediji BiH napokon na hrvatskom jeziku

Foto: Fibra

I RANIJE je bilo nekih pokušaja, manje-više uspješnih, da se u formi stripa prikaže tragedija Bosne i Hercegovine. Ključna godina je bila 2000., kad je izdavačka kuća Fantagraphics Books iz Seattlea objavila ''Sigurna zona Goražde'' Joea Sacca, bez ikakve dvojbe najbolje i najvažnije djelo devete umjetnosti koje priča priču o tragediji Bosne i Hercegovine. Saccovo krvavo remek-djelo prije nekoliko godina prvi put za naše tržište preveo je sarajevski Buybook, a ovo je ljeto zagrebačka Fibra objavila ''Goražde'' i na hrvatskom jeziku. Izdanje je raskošno, prekrasno, baš kakvo ovo remek-djelo zaslužuje, no to je najmanje što smo mogli očekivati od Fibre koja se u proteklom desetljeću nametnula kao najagilnija i najbolja izdavačka kuća specijalizirana za strip u ovom dijelu Europe.

Sacco je Maltežanin koji živi u Portlandu gdje godinama radi kao stripaš i novinar. 1981. završio je novinarstvo na Sveučilištu u Oregonu, a pet godina kasnije seli u L. A., gdje dobiva posao u izdavačkoj kući Fantagraphics Books, specijaliziranoj za strip izdanja. Sacco je korektan strip-umjetnik, puno bolji kao pripovjedač nego kao crtač, no u prvom redu on je novinar, reporter. Tu njegov talent najviše dolazi do izražaja i svi njegovi stripovi u principu su klasične novinarske reportaže pretočene u strip. Početkom devedesetih provodi nekoliko mjeseci u Izraelu i okupiranim prostorima u Palestini. Putuje i bilježi. Za njega nijedan razgovor nije besmislen ni uzaludno utrošeno vrijeme.

''Palestina'' je bila tek početak

Za Sacca je svaki detalj važan, a životna priča svakog pojedinca, nama običnim smrtnicima naoko nevažna i banalna, njemu je pravo blago jer on ih smatra komadićima neophodnima za stvaranje veličanstvene sage koju nikad nitko ispričao nije. Barem ne na ovaj način i u ovom mediju. Kombinacijom crteža i novinarskog zanata s filozofskim perspektivama tamošnjeg naroda, Sacco je u djelu ''Palestina'' ispričao priču u kojoj su povijest, uspomene, sjećanja i glasovi jednog naroda, desetljećima sustavno uništavanog i marginaliziranog, dobili svoje jasne konture i svijet je, barem onaj dio kugle zemaljske koji je za stanje na Bliskom istoku bio zainteresiran, napokon dobio fantastičnu studiju o jednom nesretnom dijelu planeta koji je voljom sila moći ostavljen da trune u međusobnoj mržnji i ubijanju.

''Palestina'' je proslavila Sacca koji je za tu knjigu dobio prestižnu nagradu American Book Award 1996. godine. Iste godine objavljuje i svesku Christmas with Karadzic (Božić s Karadžićem), no životno djelo ovog američkog Maltežanina zasigurno je ''Sigurnosna zona Goražde: Rat u Istočnoj Bosni 1992. - 1995.'', djelo nastalo na zabilješkama i razgovorima koje je Sacco vodio s ljudima koji su u Bosni proživjeli neviđene strahote.

''Goražde'' je postalo senzacija, a Sacco je dobio status jednog od najvažnijih suvremenih strip majstora

Čim je objavljeno, ''Goražde'' je postalo senzacija, knjiga je posve zasluženo dobila Eisnera, najveću nagradu koja se u stripu uopće i može dobiti, a Sacco je zasluženo stekao status jednog od najvažnijih suvremenih strip-majstora.

Sacco stvarajući ''Goražde'' nije koristio fikciju, nije posezao za njom kako bi potencirao začudnost i napetost priče na kojoj je radio jer bi bila krajnje nepotrebna. Fikcija mu je bila strana, kao i svaka refleksija u kojoj nije postojalo opipljivo životno događajno pokriće.

''Ni s kim se istorija nije tako pošalila kao što se pošalila s Bosnom'', znamenita je rečenica iz još znamenitijeg odjeljka jednog od najboljih romana napisanih na južnoslavenskim jezicima, ''Derviš i smrt'' Meše Selimovića. I bio je Meša u pravu. Za tragediju Bosne kriva je više stotina godina s koljena na koljeno prenošena tradicija klanja po ključu i logici Krista, Hrista i Alaha pa Sacco nije trebao ništa dodavati ni oduzimati kako bi dobio jezovitost teme na kojoj je radio. Samo je trebao pažljivo slušati, gledati i bilježiti. Užas mu se sam nudio, a on ga je trebao samo dohvatiti. A to je napravio maestralno i, gledajući iz te perspektive, ''Goražde'' je djelo vrsnog majstora. On njime kida, na svu sreću danas sve labavije, niti između stripa, odnosno romana u slikama i visoke književnosti, a usto je i knjiga koja se ne ostavlja niti zaboravlja kad se jednom krene čitati. Bez obzira na to koliko na trenutke bila mučna i odvratna.

Među novinarima u UN-ovom konvoju pomoći za izoliranu muslimansku enklavu Goražde u Istočnoj Bosni nalazio se i Joe Sacco, novinar koji je iz sigurnosti Amerike došao u i od Boga i od vraga zaboravljeno mjesto kako bi donekle shvatio istinu o krvavom ratu usred čijeg se vihora zatekao.

U ovoj knjizi Sacco nam donosi kroniku zbivanja iz prve ruke, obogaćenu mnogobrojnim razgovorima sa stanovnicima s kojima se odmah sprijateljio, kao i s brojnim izbjeglicama koji su u Goraždu potražili spas. Ljudi koje je Sacco upoznavao postali su junaci njegove priče, svaki na svoj način, jer svatko od njih imao je neku svoju priču koja je autoru bila neophodna da shvati kompleksnost kaosa u koji se uvukao.

Ogroman utjecaj Arta Spiegelmana i ''Mausa''

Pojava ''Mausa'' koji je na do tada neviđen način obradio jednu od najstrašnijih epizoda iz povijesti čovječanstva – Holokaust – u svijetu stripa je postavila posve nove standarde, a Spiegelman je ostao jedini stripaš u povijesti koji dobio Pulitzera. Utjecaj biografije Vladeka Spiegelmana na Sacca bio je nemjerljiv. Kao i Spiegelman, Sacco se uhvatio ukoštac s mučnom i užasnom tematikom. I kod jednog i kod drugog izmjenjuju se potresni kadrovi, oni koji se nikad ne mogu zaboraviti. Kadar iz ''Mausa'' kad nacistički čuvar u Auschwitzu hvata za noge židovsko dijete i glavom mu udara u zid dugo je bio nešto najstrašnije što sam u stripu vidio. No, potresna ispovijest muslimana Rasima koji je Saccu u detalje opisivao strahote pokolja na višegradskom mostu i dandanas me proganja.

Horor na višegradskom mostu je najjezivija scena u povijesti stripa

''10. lipnja sam vidio kako su četnici doveli dvije obitelji – svaka je imala po troje djece – pobili su ih iza mosta. Prerezali su im vratove i pobacali su ih u rijeku. Obitelji Gušo i Šabanović. Prvo su pobili djecu. I vidio sam kako je četnik odrezao grudi jednoj majci koja je pokušala zaštiti svoju djecu'', pričao je nesretni Rasim Saccu, a čitav taj horor autor je dodatno potencirao u užasu veličanstvenom ilustracijom lokve pune krvi u kojoj se kupa par dječjih cipelica.

Utjecaj Spiegelmana na Sacca vidljiv je i u značajnoj uporabi ironijskog odmaka od užasa kojem je svjedok. Premda je bio svjestan što mu je otac u životu prošao, Art je Vladeka u dobrom djelu knjige prikazao kao čangrizavog, jako teškog čovjeka koji pod stare dane postaje sve više isključiv i pun predrasuda. Jedan od najupečatljivijih trenutaka u povijesti stripa bez sumnje je detalj pri kraju knjige kad se Art, njegova djevojka i Vladek voze automobilom. Putem naiđu na crnca koji stopira i prime ga u automobil. Za cijelo vrijeme vožnje vidno nervozni Vladek nije progovorio ni riječ, no kad ih je putnik napustio, osuo je paljbu po sinu i snahi rekavši da nisu normalni jer su pustili u automobil crnca koji ih je mogao opljačkati. Na to Artova djevojka poludi i kaže Vladeku kako ga nije sramota tako nešto reći, posebice jer je i sam preživio strahote predrasuda, i to na onaj najdrastičniji način – preživio je Holokaust. Vladek je na to samo mirno rekao:

''Ne mogu vjerovati da možeš uspoređivati crnce i nas Židove.''

Sacco također nerijetko bježi od morbidnog pasolinijevskog naturalizma koji je zaštitni znak ''Goražda'' pa nas u intermezzima od klanja i ubijanja autor upoznaje s likovima koji se ne žele pomiriti s onim što se oko njih događa i svojim se romantičnim idealima očajnički opiru povijesti, njezinom silnom vodenom mlinskom kamenu koji melje sve pred sobom. I baš tu, u tom nekakvom sitnom, malom otporu zlu pronalazimo sličnost ''Goražda'' sa strip-klasicima slične tematike kao što su ''Persepolis'' Marjane Satrapi, ''Bosanske basne'' Tomaža Lavriča ili s već spomenutim ''Mausom''.

Glavni likovi su obični mali ljudi i njihova želja za životom

Protagonisti svih ovih stripova, bili oni glavni ili samo sporedni, svjesni su da ne mogu zaustaviti pakao koji plamti oko njih i guta sve što mu je nadohvat plamenog jezičca, no za njih nema predaje jer su baš duh i želja za životom, posvećenost malim stvarima, ono što ih drži na životu. Pa je tako posve naivno, ali do bola iskreno pitanje jednog neimenovanog Bošnjaka koji usred najvećeg bombardiranja pita Joea Sacca je li istina da je Clyde Drexler potpisao za Houston Rockets možda nešto najljepše u ovom krasnom stripu. Taj detalj je možda sitan i posve nevažan u kontekstu glavne teme, ali upravo takvi komadići ljudskosti u trenucima kad ljudskosti nema golemi su, visoki su poput babilonske kule i postaju zidovi otpora koji priječe da zlo povijesti uništi sve. A duh jednog naroda je sve. Čak ni četiri jahača apokalipse nemaju dovoljno jako oružje kojim bi zatrli snagu dječje nevinosti, romantizma i ideala.

Sacco se ni u jednom trenutku ne postavlja kao moralna vertikala koja nudi svoj stav o onome o čemu piše i crta. Dovoljno je mudar i iskusan da zna da na ta pitanja lakih odgovora nema, a da pravu istinu ne zna nitko, a posebice ne netko tko je samo stranac. On je klasični narator, vjerni pisar tuđih svjedočanstava, koji jedino progovara u prvom licu u trenucima kad oštro osuđuje svoje kolege koji su u Bosnu došli lešinariti nad uništenim sudbinama i kad oštro napada UN i svjetsku politiku koja je dopustila da se nešto tako užasno dogodi u srcu Europe na koncu 20. stoljeća.

Srpska kulturna scena je ''Goražde'' dočekala na nož

Na srpskoj kulturnoj sceni ''Goražde'' je uglavnom dočekano na nož. Sam strip je prikazan kao antisrpski pamflet koji demonizira Srbe i Srbiju, a Sacco je etiketiran kao pristran i neobjektivan pisac koji se otvoreno stavio u službu širenja antisrpske i promuslimanske propagande. Posve netočno. Sacco ni u jednom trenutku u ''Goraždu'' nije napisao da su za počinjene zločine krvi Srbi, već je za njih teretio isključivo četnike. S druge strane, već u ''Goraždu'' Sacco je dao naslutiti da njegova priča s Bosnom nije gotova i u više je navrata spominjao primjere nevinih srpskih civila koji su stradali samo zato što su Srbi. O tome ćemo čitati u njegovom sljedećem stripu ''Fixer – priče iz Sarajeva.''

''Goražde'' je u prvom redu antiratni strip, lišen svake ideologije i politiziranja. Njegov autor je novinar, i to onaj vrsni, koji ne radi za plaću, već za istinu, a kako bi do nje došao, spreman je i vlastiti život staviti na vagu. Za Sacca nema ni isključivih krivaca ni nevinih žrtava. Kao pojedinaca, naravno, jer onaj koljač s višegradskog mosta ne može i ne smije biti stavljen u isti kontekst s bilo kojom nevinom srpskom žrtvom koju je ubio neki musliman, baš kao što jednaki pijetet zaslužuje djevojčica koju je zaklao četnik Lakić, kao i svaka žrtva koju su pobili ljudi Musana Topalovića Cace ili Ramiza Delalića Cele.

U ''Fixeru'' Sacco otkriva mračnu tajnu o kojoj se u Sarajevu danas ne priča

''Fixer'' upravo o tome priča i taj album nikako se ne smije čitati i promatrati odvojeno od ''Goražda'' jer jedno se djelo naslanja na drugo.

Sacco je znao da njegova misija u Bosni s ''Goraždem'' nije okončana i on se 2001. vratio u Sarajevo. Tamo je susreo  svog nekadašnjeg ''fixera'' Nevena, inače Srbina koji je ratovao u vojsci BiH (fixer je u to vrijeme bio čovjek na usluzi za strane novinare koji je za dobru cijenu mogao napraviti bilo što), koji mu krene pričati priču, jednu od onih koje su i danas tabu-tema u Sarajevu i dobrom dijelu Bosne. ''Fixera'' sam kupio u Sarajevu u proljeće 2016., u jednoj tamošnjoj simpatičnoj striparnici, onih dana kad je Leicester senzacionalno osvojio naslov prvaka Engleske. Nakon što sam ga pročitao u dahu, bio sam oduševljen, ali priznajem da su mi neki upitnici ostali visjeti iznad glave. Ti upitnici su ostali na istom mjestu i nakon godinu dana jer sam, pričajući s ljudima s kojima sam se tih dana družio u Sarajevu, shvatio da im se baš ne priča o Kazanima, Juki Prazini i svim ostalim mračnim stranama novije bosanske povijesti.

Sarajlije su i dandanas ponosni na svoju širokogrudnost, velikodušnost i multietničnost. Međutim, kao da si ne žele priznati da je takvo Sarajevo nestalo u vihoru rata i zato radije šute o stvarima o kojima je bolje ne pričati. Pogotovo ne pred strancem, što ja, premda govorim njihov jezik, ipak jesam. Sve ono što je Sarajevo značilo prije rata danas ne postoji, a likovi s margine kojima su vlasti dopustile da u jednom trenutku zagospodare njihovim životima podjednako su kao i srpski topovi i noževi krivi za raspad sarajevskog etnički tolerantnog društva. I zato razumijem te ljude koji mi nisu željeli (a možda nisu ni znali) pričati o Jusufu Prazini, Musanu Topaloviću i Ramizu Delaliću. Jer ti su kriminalci predstavljali sve ono čega se pravi Sarajlije srame, a rijetki su oni koji će pred strancem tek tako o svojoj sramoti pričati. I to razumijem.

Neven se otvorio Joeu, a ovaj je postupno shvatio da bi osobna, možda i izmišljena priča ofucanog ratnog veterana, mogla zapravo postati ključna za shvaćanje tragedije jedne države. Neposredno uoči rata, kad je bilo jasno što će se dogoditi, kriminalci su pušteni iz svih zatvora bivše nam države da rade što hoće. Država im je zamijenila zatvorske uniforme onim vojnim, dala im je oružje u ruke i s njim i moć, a ti su tipovi, rođeni da bi živjeli i umrli u kazamatima, u jednom trenutku povijesti postali gospodarima života i smrti. Država ih je trebala, prljave poslove nitko nije mogao obavljati bolje od njih, no u trenutku kad su izašli iz gabarita koje su im vlasti dozvolile, kad su se oteli kontroli, sami su sebi potpisali smrtnu presudu. Država koja ih je stvorila, ona ih je i pogubila.

Baš kao u Srbiji. Baš kao u Hrvatskoj.

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Behar.