PROBLEMI s kojima se ukrajinski tim GSC Game World suočava na putu od ideje do realizacije brojni su i traju od 2010., kada je igra najavljena - od toga da su propali, preko mnogih odgoda pa sve do rata koji je privremeno zaustavio rad na igri.
Reći da je produkcija igre S.T.A.L.K.E.R. 2: Heart of Chornobyl bila "problematična" u ovom slučaju zaista zvuči kao eufemizam. No, igra je napokon tu i, kao što biste mogli očekivati, problemi su je zadesili i netom prije izlaska, ali i nakon što su se igrači prvi put susreli s njom.
Gomila tehničkih problema
U prvom redu radilo se o gomili tehničkih problema. I pritom ne mislim na onaj standardni kaos s kojim se danas susreću više-manje sve igre, već na gomilu uistinu velikih tehničkih problema zbog kojih jednostavno niste mogli ni najmanje uživati u igri.
Najveći dio najproblematičnijih bugova ispravljen je naknadnim zakrpama, ali igri je definitivno trebala još godina dana aktivnog rada jer, čak i da je tehnički savršena, na momente imate osjećaj da igrate nešto puno starije. Možda griješim i možda je to ipak odraz tehničkih nedostataka, ali zaista mi se bilo teško ufurati u igru, koja bi prema svim parametrima trebala biti sve ono što volim.
Postapokaliptična pucačina na tragu Bethesdinog Fallouta, ali geografski smještena u meni daleko bliže i jasnije okruženje. Doslovno ne može biti bolji scenarij. No, iz tko zna kojeg razloga, bili oni tehnički ili neki drugi, isprva jednostavno nisam bio uvučen.
Čitao sam o odličnoj atmosferi i jedinstvenom iskustvu, ali osobno, nisam to doživio. Radi li se o solidarnosti recenzenata s problemima s kojima su se tvorci igre suočavali? Bilo kako bilo, pretpostavljao sam da se negdje ispod svih tih problema krije odlična igra.
Ovo možda jednostavno nije moj tip igre. Dok su svi veličali izvornu trilogiju, mene nije privukla i zapravo sam daleko više uživao u njenom daleko bazičnijem ruskom srodniku, franšizi Metro. Bilo mi je apsolutno jasno zašto je neki ljudi vole, ali nisam se mogao pronaći jer sve mi je djelovalo dosta bezvezno, vizualno neprivlačno iako je priča bila odlična.
Dvojka puno bolja
Na svu sreću, dvojka je daleko prohodnija i uvjeren sam da će se nakon još nekoliko kvalitetnih zakrpa biti još lakše izgubiti u radioaktivnoj vukojebini prepunoj "anomalija" i ukrajinskih njuški koje u sjećanje prizivaju Bethesdinu školu facijalne animacije.
Da se razumijemo, drugi STALKER i dalje je daleko od završene igre, ali ne dopustite da vas recenzije obeshrabre jer u ovoj fazi, barem na Xboxu, igra sasvim solidno funkcionira.
Naići ćete na bezbroj glitcheva, likova u T-pozama, svjetlosne anomalije koje očito nisu planirane i upitnu umjetnu inteligenciju neprijatelja, ali igra posjeduje šarm koji mi se kao velikom fanu Fallouta svidio. A drugi STALKER jako podsjeća na Fallout 4.
Na stranu postapokalipsa, igra vizualno evocira popularnu franšizu, što nije nužno kompliment jer radi se o devet godina staroj igri koja ni u vrijeme izlaska nije bila "ljepotica". Tim više jer su Ukrajinci svoju igru prebacili u Unreal Engine 5, ali da si ne lažemo, da to nisam pročitao, nikada ne bih rekao da ovo nije neki stariji engine.
Situacija na PC-ju grafički je bolja, ali nažalost ne i stabilnija. Štoviše, najviše ćete problema i imati na PC-ju jer konzola je u ovom trenutku neatraktivna, ali daleko pouzdanija.
Osim toga, ni igra vas neće maziti pa očekujte naporne i često duge šetnje kroz nemilosrdnu divljinu Zone, ali to je taj tip igre koji vas tjera da se uživite i proživite isto što i junak kojim upravljate. Ništa nije jednostavno, igra vas ne vodi za ruku i ne servira vam sve na pladnju, a budući da sam nedugo prije toga igrao Veilguard, ovo mi je bilo osvježenje.
Stoga, igra je u ovom trenutku pomalo kao i svijet u kojem se radnja odvija - u raspadu. No dajte joj šansu. Možda ne odmah jer, ako ste netko tko nije raspoložen za plaćanje potencijala, već vas zanima gotova igra, dajte im još par mjeseci da pokrpaju sve što trebaju i onda se bacite na posao. Do tada, ovo je jedna solidna...