Stalno se govori o diskriminaciji gejeva, a preskače se očit slučaj koji se uklapa u tu priču, ako ništa, bar s tehničke strane. Dakle, Stanley Kubrick je bio poznat kao redatelj koji nije mnogo mario za prijateljstva i partnerstva s glumcima, većinu nikad nije ni pozvao telefonom nakon završenog snimanja, a povijest pamti da je Stanley samo dva glumca uposlio u tri svoja filma i da je to rekord.
Tu stupa diskriminacija Gaya na snagu, i to diskriminacija Normana Gaya, budući da se u apsolutno svim spisima spominje kako su jedino glumci Joe Turkel i Philip Stone imali uloge u tri Stanleyjeva filma i onda se stavlja točka. Povijest tada griješi.
Postoji treći
Postoji treći čovjek. Nije Orson Welles, ali jest Norman Gay, tip čija je razbijena glava iz Isijavanja postala neka vrsta zaštitnog znaka cijelog žanra ili barem nezaboravan trenutak, postala inspiracija za naslovne strane mnogih knjiga o hororu i tako dalje. A sam Gay je imao kraćušne epizode i u Barryju Lyndonu kao krojač, ali i u Paklenoj naranči u liku BBC-jevog producenta. Oba ta filma je, naravno, režirao Stanley Kubrick, kao i Isijavanje. Sve je jasno i 1+1+1=3, zapišite onda i Normana na onaj Kubrickov spisak.
Zanimljiva biografija inače, rođen je Gay točno prije jednog stoljeća, umro 1999., bio je nositelj stipendije na kraljevskoj akademiji dramskih umjetnosti, poslije dugo godina vodio svoju firmu, pa se zaredio (!) na neko vrijeme i sedamdesetih se vratio glumi kao već čovjek u šestom desetljeću, između kazališnih projekata više puta odrađivao mini-role na filmu i televiziji.
Ukupno 13 puta zapravo, a pored hat-tricka kod Kubricka napomenimo da je dao obličje jednom od doktora u Čovjeku slonu Davida Lyncha. To su čak četiri klasika suma sumarum.
Kao čovjeku od vjere možda mu nije bilo lako ući u lik raskalašnog bogatuna u Isijavanju, ali ionako je ušao samo na sekundu, a da nije bilo te sekunde, ne bismo danas pričali o njemu i još manje ljudi bi znalo tko je Norman Gay nego što sada zna. Isplatilo se.