SPADAM u onu generaciju koja je odrastala doslovce istodobno kad i Parni valjak. Tek sam počeo otkrivati rock glazbu u tada produkcijski još relativno siromašnoj Jugoslaviji, kad mi je moj frend Željko, u legendarnoj špajzi svog starog – s kolekcijom od preko 3000 ploča – pustio B stranu njihovog prvog singla. Zašto baš B stranu, a ne A? Valjda zbog neobičnog naslova i otkačenog teksta, što je nama na pragu puberteta nekako dobro leglo.
A i sviđao nam se taj čvrsti zvuk u stilu Stonesa. Aki sebi daje malo i oduška s histeričnim vrištanjem na kraju pjesme.
Valjak sam opet zapazio kad sam krenuo učiti gitaru. Nimalo čudno, oni su uvijek imali odlične gitariste – uz Husa tu je prošla galerija sjajnih svirača, počevši od meni iznimno dragog Jurice Pađena, preko Zorana Cvetkovića-Zoka, Ratka Miloševa-Rasa, multi-instrumentalista Brune Kovačića, pa do vrhunskog Marijana Brkića-Brka. Zok i Brk inače su (ne jedina) poveznica između Valjka i Prljavaca.
Za nas gitariste obavezni je dio repertoara bila Stranica dnevnika, pjesma koja pomalo bezobrazno plagira Angie od Stonesa – ali bez nje nije išlo na tulumima. U toj ranoj mladosti nije mi bio problem izvući i one visoke Akijeve tonove na kraju, koji su tada bili neko mjerilo kvalitete pjevača. On je to (za razliku od mene) radio perfektno – a obratite pozornost i na gitarsku solažu, iz koje sam tada dosta naučio.
Zahvaljujući i toj pjesmi, Gradske priče postale su prvi album Valjka u našim kolekcijama ploča.
Ubrzo smo uvidjeli da taj album ima i svojih drugih bisera. Recimo, tu je Jablan, prva objavljena pjesma tad još anonimnog Johnnyja Štulića. Tu je Hrast, koja u sebi ima gorki tekst očito inspiriran njima već poznatom Štulićevom poetikom. A tu su i Ulične tuče, pjesma koja se svojom žestinom već dosta približila punku. Valjak je konačno postao veliki bend, koji je nudio za svakoga ponešto – i onima koji vole pjevušiti uz gitaru i onima koji vole bučnu urbanu glazbu po klubovima.
Kad su počele tinejdžerske godine, moju je generaciju zahvatio novi val. Dečki iz Valjka već su počeli kužiti te promjene glazbe – i napravili su jedan od najboljih jugoslavenskih novovalnih albuma Vruće igre. Pjesma Neda postala je ne samo hit, nego i dio urbanog vokabulara, jetka šala na račun svih cura koje su nas nekoć gordo odbijale, a potom pristajale i na frajere koji su bili objektivno ispod njihove razine. Meni ta pjesma danas zapravo zvuči tužno.
Vruće igre bio je jedini album Valjka u kojemu se pjesme nisu dijelile na, kako se to zna reći, killere i fillere, odnosno, hitove i pjesme za popunjavanje albuma. Jednostavno su sve bile dobre i bio je to drugi njihov album koji se našao i u našim kolekcijama ploča. Na tulumima se najviše s tog albuma svirala Hvala ti.
I nakon tog odličnog albuma, Valjak je krenuo definirati mainstream tadašnjeg jugoslavenskog i hrvatskog rocka. Svi njihovi kasniji albumi (a bilo ih je samo studijskih još 12) nudili su istu, provjerenu formulu: par jakih hitova i hrpa profesionalno odrađenih stvari. Kod publike je to prolazilo narednih gotovo 40 godina, a kritika ih nije nešto ozbiljno dirala jer su dečki iz Valjka uvijek bili na zavidnoj sviračkoj i produkcijskoj razini.
Stilski i zvučni eksperimenti su zamrli, nije se tu više nudilo nešto novo, samo već usvojeni rock šabloni, s kojima su ovi lagano baratali. Nijedan od tih albuma nije se našao u kolekcijama mojih frendova.
Ja to, iskreno rečeno, više nisam ni slušao. Meni je srce uvijek bilo na strani onih autora i bendova koji su svakim albumom nudili neku promjenu (poput Beatlesa, Zappe, Floyda, Radioheada); Valjak je odabrao stranu na kojoj su bendovi poput Iron Maidena ili njima zvučno bližih Dire Straitsa – ostajanje u istome, bez promjena recepta koji ima svoju stalnu publiku.
Krajem 1980-ih Valjak i Prljavci dovršili su projekt rock mainstreama u Hrvatskoj i općenito na ovim prostorima. Prljavci su u to upali kao bivši pankeri, a Valjak je mainstreamu oduvijek suštinski i pripadao. Oni uglavnom nisu mijenjali epohu (samo to stidljivo pokušali), nego su pustili da epoha mijenja njih. I onda u jednom trenutku prestali mijenjati bilo što. Pa tako do kraja karijere.
Ipak im se mora priznati da – za razliku od Prljavaca – nikada nisu uzeli u ruke tamburice i zaplivali mutnim vodama narodnjaka, nego su ostali vjerni (soft)rocku kao svom jedinom glazbenom izričaju. Mom uhu u toj poplavi oprobanih shema ipak nije promaklo da im je u ovoj hit baladi netko solidno složio gudače da malo naprave i disonancu.
Akija svi prije svega znamo kao pjevača. Jedan je od rijetkih koji je i u zrelim godinama zadržao dobar glas i sposobnost točnog izvlačenja visokih tonova (poslušajte ono "nemoj čekati" na kraju pjesme). Akiju su već bile 62 godine kad je dobio Porina za vokalnu izvedbu ove pjesme:
Njegov glas i dalje je djelovao neokrznuto – što vam još više upada u oči kad čujete neke velikane rock pjevanja koji su nakon 50. godine gotovo izgubili moć pjevanja (prvi mi na pamet pada Ian Gillan). Istina, Aki je uvijek pjevao istim, prepoznatljivim i pomalo iritantnim stilom, što je, po svemu sudeći bio i njegov osobni odabir.
Ja se njemu za oproštaj ipak vraćam u 1976. godinu, njemu je tek 21. Mom (kasnije) dobrom frendu i svom susjedu Igoru iz Skoplja upravo se pohvalio da pjeva u jednom zagrebačkom bendu. Snimaju prvi album Dođite na show, a na njemu se nalazi i jedina Akijeva pjesma koju je on skladao za Parni valjak.
Ujedno i njihova najduža pjesma ikada, koja pomalo zalazi i u ozbiljnije vode prog-rocka, s tipičnim tadašnjim jugoslavenskim približavanjem etno-glazbi. Pjesma o starosti, o onoj dobi koju Aki, nažalost, neće dočekati.