PISCI znanstvene fantastike često pišu priče o grupi ljudi koja živi u izoliranom prostoru i sama proizvodi sve što treba kako bi nastavila sa svakodnevnim životom. Ovaj eksperiment je primijenjen na stvarni život, piše Bright Side. Cilj je bio ustanoviti mogu li ljudi kreirati biosferu na drugim planetima i živjeti na njima. Godine 1991. grupa ljudi je smještena ispod jedne izolirane kupole. Ali stvarnost se pokazala mnogo nepredvidljivijom od fantastike.
Godine 1987., usred pustinje Sonora u Arizoni, počela je izgradnja velike konstrukcije. Četiri godine kasnije, kada je izgradnja završena, pojavile su se ogromne futurističke zgrade od stakla i metala. One su sagrađene tako da zrak ne može ući u njih niti izaći iz njih. To im je omogućilo imitirati uvjete slične onima na drugim planetima, na kojima ljudi ne mogu živjeti vani.
Projekt i zgrade nazvani su Biosfera 2 i trebali su biti drugi samoregulirajući sustav, poslije Zemlje. Sustav je napravljen tako da ni dašak zraka ne ulazi niti izlazi.
Osnovni sustavi bili su pod zemljom. Tu su bile cijevi s cirkulirajućom vodom za grijanje i piće, a tu su bila i ogromna "pluća" koja su morala nadoknaditi kompresiju i zrak koji se zagrijava tijekom dana, a hladi tijekom noći. Osim toga, kako bi se spriječilo da bilo što osim sunčeve svjetlosti prodre unutra, sve zgrade su izolirane posebnim panelima debelog metala, koji su bili teški oko 50 tona.
Unutra su zgrade bile podijeljene na sedam područja po imenu "biomi". Svaki od njih imao je različite uvjete koji su prisutni na Zemlji: prašumu, maglovitu pustinju, močvaru, ocean s koraljnim grebenom i savanu. Postojala su i dva antropogena bioma od kojih je jedan uključivao ljudsko stanište, a drugi poljoprivredni sustav za uzgajanje hrane.
26. rujna 1991. godine grupa od četiri muškarca i četiri žene ušla je u Biosferu 2. S njima je bilo oko 3000 vrsta životinja i biljaka, uključujući drveće i insekte. Stanovnici ovog mjesta dobili su nadimak Biosferci i morali su osigurati hranu za sebe, zbog čega su uzgajali rižu, slatki krumpir, repu, banane i papaju. Nije korišteno nikakvo kemijsko gnojivo, jer je moglo loše utjecati na zdravlje izoliranih ljudi.
Roy Walford, koji je bio jedan od sudionika ove misije, kreirao je prehranu koja se 83 posto temeljila na biljkama. Tada je radio na produžetku života ljudi koji su bili sudionici eksperimenta. Zanimljivo je da je prehrana koja se temeljila uglavnom na slatkom krumpiru imala čudan utjecaj na sudionike. Jedna od njih, Jane Poynter, dobila je narančasti pigment kože.
Rijetko, možda jednom tjedno, jeli su piletinu ili ribu. Pilići su uzgajani u poljoprivrednom biomu, a riba u oceanskom biomu. Jane Poynter se sjeća da su svi članovi misije lizali tanjure, kako ne bi izgubili nijedan hranjivi sastojak.
Iako su se u prvih godinu dana misije svi sudionici žalili da su gladni ili da su izgubili šestinu tjelesne težine, na kraju eksperimenta je utvrđeno da se zdravstveno stanje svakog od njih znatno poboljšalo.Kada su započeli drugu godinu pod kupolom, njihova težina se stabilizirala, iako su i dalje većinu vremena bili gladni. Osim toga, medicinski testovi koji su bili obavljeni izvan Biosfere 2, pokazali su da se metabolizam svakog sudionika poboljšao.
Zanimljivo je i da je skoro dvije godine vegetarijanske prehrane promijenilo probavni sustav sudionika eksperimenta. Kako nisu jeli mnogo mesa, izgubili su mnoštvo fermenata koji probavljaju meso.
Ipak, izolacija nije bila toliko zdrava za biljke i životinje. Većina kralježnjaka koji su dovedeni pod kupolu uginula je do kraja prve godine eksperimenta. S druge strane, neke vrste su se zaista dobro snašle u izoliranom prostoru: žohari su se, recimo, razmnožavali veoma brzo i igrali su ulogu insekata koji su bili zaduženi za oplodnju biljaka (jer su insekti koji su formalno vršili tu ulogu uginuli). Ovo se, zapravo, u prirodi ne događa. Osim toga, paraziti koji su bili stalna prijetnja usjevima, brzo su se razmnožavali.
Zanimljivo je da je klima pustinjskog bioma izgledala više kao savana, jer se voda koja je isparavala, kondenzirala na staklenoj kupoli i vraćala se u obliku kiše.
Najsnažnije biljke su se zaista dobro snašle u izoliranom prostoru, ali je drveće koje je bilo u pustinji i savani imalo zaista teško razdoblje. U prirodi, zahvaljujući vjetrovima, drveće postaje jače, a kada nema vjetra (a ispod kupole ga nema), ono postaje tanko i debla pucaju pod vlastitom težinom. Osim toga, drveću je nedostajalo sunčeve svjetlosti i lišće je postajalo žuto.
Najveći problem sudionika (osim toga što su stalno bili gladni) je to što nisu imali dovoljno kisika. Za 16 mjeseci razina plina je pala s 20,9 na 14,5, što je bilo isto kao da se nalaze na visini od 4877 metara iznad razine mora. To je uvjetovalo da se sudionici brže umaraju, imali su apneju dok su spavali itd. I Roy Walford, koji je već imao oko 70 godina, imao je pad mentalne oštrine. Zbog toga su rukovoditelji projekta izvana odlučili potajno dodati više kisika u kupolu.
Razlog za opadanje kisika saznao se tek kada je misija završena. Ispostavilo se da je to zbog organizama koji su se razmnožavali u tlu. Oni su pretvorili kisik u ugljikov dioksid i nestali negdje. Plinovi su reagirali s betonom i proizvodili kalcij-karbonat, što je bio razlog misterioznog "curenja".
Biosferci Taber MacCallum i Jane Poynter, koji su izlazili prije početka eksperimenta i vjenčali se nekoliko mjeseci nakon napuštanja Biosfere 2, sjetili su se da su jednom osjetili nisku razinu kisika. Bilo je to 1992. godine, tijekom pomračenja Sunca koje je trajalo 30 minuta.
Ovaj prirodni fenomen nije imao nikakav utjecaj na druge ljude izvan kupole, ali su članovi misije to zaista osjetili, jer je atmosfera unutar kupole bila 19 milijardi puta manja od one na Zemlji i biljke su prestale proizvoditi kisik jer su ostale bez sunčeve svjetlosti. Zato je razina ugljikovog dioksida dramatično narasla.
Ni odnosi među Biosfercima nisu bili dobri. Jane Poynter je rekla da su se krajem prve godine članovi razdvojili u dvije grupe: jedna grupa je smatrala da dio posla trebaju obavljati znanstvenici izvana, dok je druga grupa željela da eksperiment bude što savršeniji.
Međutim, svi su se složili da šteta nanesena Biosferi 2 može loše utjecati ne samo na misiju, već i na svakog člana unutar nje. Zbog toga su, usprkos svim sukobima i nesuglasicama, pokušali efikasno surađivati kako bi sačuvali svoje zdravlje i životnu sredinu koja će biti njihov dom naredne dvije godine.
Liječnik Walford je kasnije priznao da mu se neki članovi ekspedicije nisu sviđali, ali su i on i njegovi kolege prevladali svoje negativne osjećaje i odradili zadatke koje su si zadali. Jedan od psihologa koji je surađivao sa sudionicima eksperimenta po završetku je rekao: "Da sam se izgubio u Amazoniji i tražio vodiča koji će me izbaviti, tada bih uzeo Biosferce da mi pomognu."
Međutim, čak ni mnogo godina nakon eksperimenta, njegovi sudionici ne komuniciraju i ne osjećaju se ugodno jedni pored drugih.
26. rujna 1993. godine otvorila su se vrata kupole i Biosferci su napustili izolaciju. Do tog trenutka, društvo je već imalo negativno mišljenje o onome što se događalo ispod kupole. Ljudi su mislili da eksperiment nema nikakve veze sa znanošću i činjenica da je dodan kisik dodatno je uništila ugled eksperimenta. Misija se smatrala neuspješnom zbog problema s kisikom, parazita i teške situacije među ljudima.
Nakon izlaska, Jane je rekla: "Kao prvo, umirala sam od želje da zagrlim prijatelje i obitelj i potrčala sam i dala im veliki zagrljaj. Kao drugo, imali smo veliku zabavu i gomilu ljudi oko sebe, tu večer nakon izlaska. Sljedeće jutro sam izašla iz kuće i vidjela te gomile smeća okolo. Mi u Biosferi 2 nismo imali smeće, sve smo reciklirali. A onda odeš u trgovinu kupiti stvari i šokiraš se što sve tamo ima."
Danas ove zgrade pripadaju Sveučilištu u Arizoni i koriste se za različite eksperimente vezane za biologiju i ekologiju. Osim toga, turisti mogu ući u kupolu i vidjeti riječi jednog sudionika napisane unutar kupole: "Tek ovdje smo konačno shvatili koliko smo ovisni o okolini. Ako nema drveća, nećemo imati što disati, a ako je voda kontaminirana, nećemo imati što piti."