Ponekad možeš osvojiti i natjecanja s pompoznim nazivima tipa Miss Europe, Miss Amerike, Miss svijeta, Miss Universe, Miss svega postojećeg ikad, a da to ne znači previše i da još u tom trenutku tek svaki stotisućiti stanovnik kugle zna tvoje ime.
Dok, s druge strane, skromnozvučeća titula događaja po imenu "Najljepša Talijanka u Tunisu" možda na prvu loptu djeluje kao turnir ljepotica pred seoskom zadrugom i s litrom šljivovice kao nagradom, kad ono u stvari baš lenta koju je Claudia Cardinale ponijela na tom zbivanju je bila okidač za sve što je napravila na filmu i to njeno sve apsolutno više vrijedi od učinka onih europskih i svjetskih misica kad se skupe zajedno.
Spomenuto natjecanje se odigralo 1957. i Claudia, koja jest porijeklom sicilijanska Talijanka, tada je u rodnom Tunisu ponijela medalju apeninske ljepotice, a kao nagradu osvojila je put u Veneciju na sedam dana na dobro znani filmski festival. Već je imala manja pojavljivanja pred kamerom prije toga, međutim producenti su je spazili u Veneciji i napravljeno je sve da se ova mlada dama zadrži na Čizmi i da se od nje stvori još jedna u nizu talijanskih diva, ovog puta najdivnija.
Da sad ne ulazimo u žute detalje njenog povratka kući, pa neželjene trudnoće, onda konačni odlazak iz Tunisa, kasnije skrivanja djeteta pošto se to krši s ugovorima i ostalo... U svakom slučaju europski film je dobio novo lice, stas, a i glas, mada glas nekoliko godina kasnije pošto joj je trebalo vremena da nauči sve te silne jezike na kojima je glumila.
Također, nekim redateljima se nije sviđalo što je malo promuklog vokala pa su ga svakako sinkronizirali zbog toga. Počela se uzdizati na mapi filmovima kao što su Big deal on Madonna Street, Il bell'Antonio i Viscontijev klasik Rocco i njegova braća.
Ključna godina
A vjerojatno je ključna bila 1963. godina kad su izašli opet Viscontijev Il gattopardo i Fellinijev 8½. Oba je i snimala istovremeno, trčala s jednog seta na drugi, a njih dvojica kao ljudi prilično različitih pristupa imala su posve drugačije zahtjeve za nju i morala se svakodnevno prilagođavati nekoliko puta.
No sve je vrijedilo i od te 1963. već je postala konkurentno ime Sophiji Loren i Gini Lollobrigidi u talijanskoj kinematografiji. Hollywood je šezdesetih imao foru da sakuplja popularne europske glumce i glumice, od njih pravi zvijezde i za američko tržište, sve s ciljem da stvori svojevrstan monopol i na Starom kontinentu. Tada ni Claudia nije bila van te priče, tako da je snimila nekoliko naslova preko bare, od kojih je svakako najbolji Profesionalci, gdje je opet nastupala s Burtom Lancasterom (prije toga u Gattopardu).
Tad je bio i jedini slučaj da se koliko-toliko obnaži pred kamerom, ali nije publika ništa mogla vidjeti zbog ugla kamere i zatamnjenja, samo je Burt imao užitak. Više puta je istakla kako se nikad nije htjela skidati i na taj način graditi ime, što je za pohvalu, a nije joj ni štetilo pošto je iovako-ionako postala planetarni seks simbol.
Kruna je biografije, naravno, Bilo jednom na Divljem zapadu. Nije joj bio prvi ni posljednji put da igra prostitutku (bar jedno 3-4 je imala, samim tim je impresivniji podatak o neskidanju), nije ni prvi ni posljednji put da je Sergio Leone imao ženski lik u svom filmu, ali ta prostitutka i taj lik se ne mogu usporediti ni sa čim prijašnjim ili potonjim.
Svi znamo kakav je macho Sergio, bolje reći kakvi su mu machomeni (anti)junaci i postavlja se pitanje koliko je njegovih niti bilo u pletivu koje je činilo Claudijinu ulogu, gospođu Jill McBain. Vjerojatno je najzaslužniji da Jill ispadne tako kako jest zapravo bio Bernardo Bertolucci, koji je, podsjetimo, radio na scenariju zajedno s Leoneom, Sergiom Donatijem i Dariom Argentom.
Tako jak i veći od života ženski lik nije čest za filmove Sergia Leonea i jasna je Bertoluccijeva crta, a Claudia je to perfektno, istovremeno i zanosno i kamenito, znala iznijeti uz također nemalu pomoć Morriconea, čija je tema Jill's America nastavila život i nakon filma.
Jill's America
Jill's America prati Claudiju tijekom Bilo jednom kao što i svi noseći likovi imaju svoju melodiju. Ali, iako su recimo Cheyenneova ili Harmonicina usporedive s Jillkicinom, opet je dojam da je baš ta kompozicija zapravo centralna za film i da je ona ta koja sa svom svojom melankolijom, ali i nadom, ostaje kao neka pokrivka cjelokupnog djela kada završi.
Zanimljivo da se Jill's America koristi u posljednje vrijeme na stadionima (možda i na još nekim zdanjima) kada se odaje počast zaslužnim djelatnicima, pa je možemo čuti često s razglasa, mada je to pomalo neobičan izbor uzevši u obzir da Jill zajedno sa svojom temom ne predstavlja umiranje nego novi i drugačiji život.
Tako da je kudikamo primjerenije da stadionski pogrebni DJ-evi koriste jednu drugu melodiju iz filma, onu posvećenu momku što umire na konju (da ne spojlamo). Ali eto, možda odabir predstavlja neko bolje mjesto na koje će pokojnik otići, a možda im samo lijepo zvuči i nisu ni znali iz kog je filma. Ovo drugo je znatno vjerojatnije.
Sve u svemu, da skratimo maksimalno, Bilo jednom na Divljem zapadu je bilo jednom prije 50 i nešto godina, a od tada je Claudia nastavila biti raznovrsna sa svojom ponudom glumačkih usluga, i biti zaposlena i na ovom i na onom kontinentu.
Stigla je i napraviti pauze, posvetiti se kazalištu, raznim aktivizmima, zabilježiti preko 120 uloga pred kamerom, ostati sinonim za filmsku ljepotu i najvažnije, ne otići u mirovinu do danas. Još uvijek je aktivna glumica, još se ne da i držimo palčeve da tako nastavi. Miss celuloida Claudia Cardinale.