DOKUMENTARCI o moćnicima koji su se s vremenom oteli kontroli i ušli u svoju "Kaligula eru" trebali bi postati žanr za sebe.
I koliko god je grozno ono što su spomenuti moćnici učinili, sve te serije pate od istog problema - djeluju kao nabrzinu sklepani pokušaji da se zaradi neka parica dok je priča još uvijek zanimljiva. U najboljem slučaju rezultat je prosječan dokumentarac, a u najgorem, kao u slučaju očajnog serijala o Armieju Hammeru, nešto što bi trebalo biti utuživo.
Tri sata za vrlo jednostavan zaključak
U ovakvim projektima, osim eksploatacije, ne postoji apsolutno ništa vrijedno pažnje. Dobit ćete razvučeni rezime svega napisanog u medijima i onoga što ćete na Wikipediji pronaći u kategoriji "Legal Issues". Stoga, ako vam je nakon svega potrebno preko tri sata da biste izvukli zaključak "Diddy je loš čovjek i zaslužuje zatvor", ovo je serija za vas.
The Fall of Diddy nije bezvezan kao Diddy: The Making of a Bad Boy, ali spadaju u isti "žanr" serijala koji bi nas trebali užasnuti prepričavanjem novinskih članaka od kojih ste neke pročitali, a neke niste.
Okupit će žrtve i "žrtve", svjedoke i "svjedoke" koji će sjediti pred kamerama i uz prijeteći soundtrack trabunjati o stvarima kako bi se gledatelji, vječno žedni skandala, patnji i trauma, zadovoljili. Sve ovo je perverzni spektakl, a o razmjerima dovoljno govori da ih se u kratkom vremenu pojavilo desetak, s tim da se onaj potencijalno najzanimljiviji još uvijek nije pojavio.
I dok čekamo da 50 Cent napokon izbaci nešto što bi zaista moglo odjeknuti, dobivamo ove jedva zanimljive projekte o događajima o kojima se aktivno priča od kraja 90-ih i partijima o kojima se otvoreno pričalo sve donedavno, kada je kompletan Hollywood iznenada začepio, zakopčao dekolte, obukao oprave za nedjeljnu misu i počeo glumatati kao da su oduvijek bili pretradicionalni za baby uljem okupani razvrat.
Jeftino i eksploatatorski
Najgore od svega je to da sve djeluje toliko jeftino i eksploatatorski da više niste ni sigurni tko priča istinu, a tko preuveličava i laže s ciljem da iz svega izvuče neku korist. The Fall of Diddy pati od istog problema.
Neki ljudi prepričavaju svoja tragična iskustva, a na nekima jednostavno vidite da su bezveznjaci kojima je ovo jedina prilika da sjednu pred kamere i prepričaju najbitniji događaj iz svog života - onaj kad im se Diddy obratio i bio šupak prema njima.
Svi se ti događaji stope u cirkus i s vremenom oni bitni izgube na značaju. I to je grozno jer se relativiziraju ozbiljne teme da bi se zadovoljila naša glad za tračevima. Zgroženi se zgražaju, moralizatori moraliziraju, producenti zarađuju, a sve će se ionako zaključiti na sudu. Kako bi i trebalo. Ova masovna onanija na skandale oduvijek je bila savršena za autore instant dokumentaraca koji nisu ništa više nego gomilanje beznačajnosti.
A ako ne pogledate, budite bez brige jer niste propustili ništa spektakularno.
Između ostalog, bivši suradnici drobe o Diddyjevom problematičnom odnosu s Casandrom Venturom i navodnim slučajevima nasilja. Navodnim. Kao da snimka iz losanđeleškog hotela nije više nego dovoljna da zaključimo o kakvom je nasilnom psihopatu riječ.
Treba li jasniji dokaz od snimke na kojoj je nogom udara u glavu dok leži na podu??!? Mislite li stvarno da će nam "a jednom je baš jako poviknuo na nju" dodatno razjasniti sve moguće nedoumice pokušaja ubojstva?
Ipak, za razliku od nekih drugih dokumentaraca, The Fall of Diddy barem ima donekle respektabilne sugovornike, a ne "ekipu koja je čula" ili bratića lika koji je poznavao frenda čiji je brat kratko radio kao Diddyjev vozač. Stoga, najbolje što je moguće napisati jest da postoje i gori dokumentarci od ovog, a ako želite ponoviti gradivo, The Fall of Diddy trenutačno je najbolji način da to učinite.