DON'T LOOK UP ima vrlo jednostavnu premisu.
Skupina znanstvenika otkriva komet koji nezaustavljivo juri prema Zemlji i koji će za nešto više od pola godina izazvati katastrofu čak i goru od one koja je prije 66 milijuna godina izazvala kraj vladavine dinosaura, uništivši 75% života na planetu.
Međutim, vrlo brzo otkrivaju da su oni jedini koji ovu katastrofu shvaćaju ozbiljno. Već na prvom koraku suočeni su s američkom predsjednicom (Meryl Streep) koja problemu pristupa nonšalantno i razmišlja samo o tome kako će sve to utjecati na njezin idući mandat. Nakon što se u priču uključe i ostali članovi kabineta, postaje jasno da je katastrofa neizbježna, a kad s problemom upoznaju i krajnje polariziranu javnost, kreće ludilo epskih razmjera.
Da se pojavio samo dvije godine ranije, film Adama McKaya (Vice, The Big Short, Anchorman) doživjeli bismo kao još jedno satirično ljevičarsko dociranje o krajnje ispolitiziranom tretmanu problema globalnog zatopljenja. I premda bi i u tom kontekstu funkcionirao, pandemija je klasičnu satiru pretvorila u gotovo dokumentaristički osvrt na shizofreno ponašanje ljudskog roda suočenog s neposrednom opasnošću.
Sve što se odvija pred našim očima djeluje tako poznato i nema sekunde filma u kojoj vam kroz glavu ne prođe misao koliko je sve ovo zastrašujuće i iritantno slično stvarnoj situaciji. Ovisno o tome smatrate li da za nas ima nade ili da je krajnje vrijeme da nas skonča neka katastrofa, stvarnost je vjerojatno i strašnija nego što je prikazana u filmu i sama pomisao na to cijelu priču čini još depresivnijom.
Na trenutke se osjećate kao da gledate dokumentarni film o kompletno poremećenom svijetu u kojem živimo. I baš kao što je to slučaj s filmovima kao što su Dr. Strangelove, Network ili Idiocracy, koji iz godine u godinu djeluju kao obistinjenje najgorih mizantropskih prognoza, pandemija je i ovom filmu ekspresno dala neplaniranu dimenziju.
Mnogi filmu zamjeraju to da je rijetko smiješan, ali mnogi se s time neće složiti. Jednim dijelom zato što se o ukusima ne raspravlja, jednim dijelom zato što satira i komedija nisu ista stvar, a jednim dijelom i zato što je to očito namjera redatelja koji isprva tragikomičnu situaciju svjesno pretvara u tragediju.
Gledatelji su mahom oduševljeni, a kod nas se na film osvrnuo čak i premijer Plenković koji je situaciju iskoristio da se osvrne na "dinamiku cijepljenja", dok su svi ostali trenutak iskoristili da ga podsjete da i sam djeluje kao jedan od nesposobnih političara iz filma čiji potezi samo dodatno pogoršavaju već ionako katastrofalnu situaciju.
I dok domaći političari film preporučuju, strani kritičari nisu oduševljeni. U obzir treba uzeti upravo to da američki kritičari film analiziraju iz okruženja koje je neusporedivo poremećenije od onoga prikazanog u filmu. Sve što je McKay uz pomoć glumačke postave iz snova (DiCaprio, Lawrence, Blanchett, Streep, Rylance, Hill, Chalamet i mnogi drugi) uspio prenijeti u film ne može parirati američkoj medijskoj i političkoj stvarnosti koja je luđa od bilo čega što je scenarist u stanju smisliti.
Isto tako, ovisno o vašem mišljenju o onome što se u protekle dvije godine događalo, pandemija je film ili potvrdila ili demantirala. Da, opasnost od smrtonosne bolesti na površinu je izvukla sve moguće čudake, luđake, teoretičare zavjera, profitere i političke i ljudske nule koje su situaciju iskoristile da bi pogurale vlastitu karijeru. U isto vrijeme pokazali smo i da smo u stanju suočiti se s problemima i aktivno raditi na rješenju, bez obzira na bezbroj prepreka na putu.
Don't Look Up je istovremeno zabavan i strašan film i neće vas ostaviti ravnodušnim. Kritike su pretjerano negativne i, čitajući samo naslove, lako biste mogli doći do zaključka da se radi o užasu koji se ne isplati pogledati. To ne može biti dalje od istine i teško je oteti se dojmu da postoje neki dublji razlozi kritičarske nenaklonjenosti. No, oko nekih su stvari u pravu, a jedna od bitnijih je to da film možda ne uspijeva prikazati mračnu budućnost prema kojoj se kao vrsta nezaustavljivo krećemo (što je slučaj s Dr. Strangelove ili još "proročanskijim" Networkom), ali je savršen prikaz trenutnog stanja, koliko god ono obeshrabrujuće bilo.
A to je poruka koju itekako vrijedi prenijeti. Čak i ako možda nije ona koju je McKay zamislio. Naime, ovo je još jedan film katastrofe, ali film katastrofe koji je uspio prestraviti ne toliko mračnom vizijom budućnosti koliko mračnom sadašnjošću. A to je zastrašujuća pomisao.