DUNE Denisa Villeneuvea iz 2021. jedan je od najkvalitetnijih i najbolje "sklopljenih" blockbustera unazad deset godina. Riječ je, dakako, o subjektivnom doživljaju i naravno da se u "zlatnoj eri mišljenja" neće svatko složiti s tom konstatacijom, ali ravnajući se prema onim najbazičnijim parametrima kvalitete, Dune su generalno odlično prihvatili i publika i kritičari. Malo je tko imao što značajno prigovoriti najnovijem pokušaju da se na velika platna prebaci kultno djelo Franka Herberta.
Primjedbi je bilo, od tvrdokornih fanova književnih predložaka koji su zamjerali sve ono što tvrdokorni fanovi inače zamjeraju, preko onih kojima je film bio jednostavno dosadnjikav pa sve do zamjerki koje su se odnosile na kraj koji nije na zadovoljavajući način zaokružio priču već je djelovao kao malo napredniji cliffhanger.
Prvi Dune je u podjednakoj mjeri blockbuster i artsy, prepun odličnih i velikih glumačkih imena, izvrsno ga je režirao jedan od ponajboljih redatelja današnjice, a uz sve to je i spektakularno "vizualno velik" iako se nije oslanjao na CGI kao većina daleko razvikanije konkurencije.
No nešto malo više od 400 milijuna dolara zarade na budžet koji je (bez marketinga) iznosio 165 milijuna dolara i nije bogznakako impresivan rezultat. Tim više jer je prethodni Villeneuveov film također bio briljantni i hvaljeni poluflop Blade Runner 2049.
Na svu sreću, Villeneuve je očito u milosti Warnera kojem je potreban redatelj s jakim autorskim potpisom pa smo dobili i nastavak koji je, bez previše filozofije, spektakl epskih razmjera i film koji zaslužuje najviše ocjene. Christopher Nolan je vjerojatno i malo kolegijalan, ali vjerujete mu kada izgovori da je Dune: Part Two film u rangu Empire Strikes Back koji Nolan, uzgred rečeno, smatra jednim od najboljih nastavaka svih vremena.
Savršen nastavak prvog dijela
Volio bih u nastavku napisati nešto što ne djeluje kao plaćeni panegirik, ali nažalost, ispast će tako.
Drugi Dune je upravo to što Nolan tvrdi da jest - savršen nastavak. Villeneuve i ekipa uzeli su sve ono što je funkcioniralo u prvom filmu i dali nam još veća, još snažnija, još nabrijanija i još emotivnija dva sata i 45 minuta. Da, dva sata i četrdeset i pet minuta (ili deset minuta dulje od jedinice), ali Part Two zbog svoje dinamičnosti djeluje kao sat i pol kraći film. I to ni u kojem slučaju nije kritika jedinice, ali dvojka je... Recimo to ovako. Dvojka je za jedinicu isto što i Terminator 2 i Aliens za svoje prethodnike.
Drugim riječima, napisao sam isto što i Nolan, ali referirao se na druge filmove.
Priča se nastavlja točno tamo gdje je jedinica stala. Paul Atreides pokušava žonglirati svoju želju za osvetom, ulogu mesije i ljubavnu vezu s mladom Fremenkom Chani. S njim je i dalje njegova majka Lady Jessica koja održava svoju "brbljavu" trudnoću i postaje duhovni vođa Fremenaca.
Vraćaju se i još neki likovi iz jedinice, ali puno je važnije napomenuti da se u priču uključuje Feys-Rautha Harkonnen, moći gladan nećak Vladimira Harkonnena, apsolutni psihopat i potencijalni nasljednik kuće Harkonnen, a ako to niste izvukli iz ovog suptilnog opisa - negativac je.
Što se premise tiče, nema se tu što dodati. Vrlo je jednostavno, a u isto vrijeme nevjerojatno kompleksno, međutim, bilo kakvo daljnje raspredanje priče upropastilo bi uživanje u filmu, a svi smo djetinjasto preosjetljivi na spoilere.
Chalamet i Zendaya imaju odličnu kemiju na ekranu
Timothee Chalamet i Zendaya su savršeno simpatični na velikom platnu. Kao dvije bebe Yode koje imaju kemiju i vjerujem da će se podjednako svidjeti mlađim i starijim gledateljima jer jednostavno imaju "ono nešto", a njihova ljubavna priča funkcionira neovisno o generacijskom jazu jer djeluje kao da je istovremeno izašla iz nekog književnog klasika i literature za tinejdžere.
Ipak, treba naglasiti da je Rebecca Ferguson u dvojci možda i najzanimljivija. Imala se priliku dodatno glumački razmahati kao Lady Jessica i tu je priliku definitivno iskoristila. Dominira svakom scenom u kojoj se pojavljuje i to ne radi na onaj sebičan "scenožderački" način već vrlo diskretno, uvjerljivo i moćno.
Florence Pugh tek ulazi u priču i djeluje kao da njezino vrijeme tek dolazi, Josh Brolin i Javier Bardem ponovno su na razini zadatka, a inače odlična Lea Seydoux jedva je primjetna. Baš kao i Christopher Walken.
S druge strane, Austin Butler kao negativac Feyd djeluje sveprisutno, ali nešto je manje uvjerljiv. Fizički je impresivan u ulozi psiho-nećaka, ali cjelokupna slika se nakratko raspadne svaki put kad progovori glasom koji je, recimo to tako, "karikaturalno bedgajevski".
Nije to ništa kriminalno loše niti se kontinuirano događa, ali imate osjećaj da je ovo jedna od onih uloga koje su mogle biti legendarne da je samo uspio pronaći nešto vokalno specifično u stilu Heatha Ledgera u drugom Nolanovom Batmanu. No možda podijeli publiku u stilu Toma Hardyja u trećem Nolanovom Batmanu jer Butler je trenutno u fazi karijere kad "ne može pogriješiti".
Sve u svemu, drugi dio Dine je sve što smo se nadali da će biti, ali i puno više od toga. Postane li najveći kino hit godine, to će biti više nego zasluženo jer radi se o tipu blockbustera kakav bi trebao zamijeniti šablonske Marvel/DC proizvode koji su već davno istrošili dobrodošlicu. I da se ovo ne pretvori u još jedno staračko naricanje nad "lošim stanjem filma bla bla bla", činjenica je da ljudi poput Villeneuvea ovakvim magnetima za mase podižu letvicu onoga što želimo da blockbuster zabava bude. Hoće li se to dogoditi?
Nitko ne zna. Jedino što možemo je nadati se da će Dune 2 zaraditi dovoljno da privuče pažnju čelnika studija i da lekcija koju iz toga izvuku nije "treba nam još više filmova s gigantskim pješčanim crvima" nego "treba nam više autora s vizijom i mudima da tu viziju iznesu na kvalitetan i originalan način". Naravno, bilo bi predivno kada bi stvari bile toliko jednostavne, ali uvijek možemo sanjati.
Ocjena: 10/10