FANOVI Taylor Swift probdjeli su noć u iščekivanju njezinog desetog albuma Midnights. Kao i mnogi prije nje, i Taylor je odlučila klasično izdavanje albuma obaviti velom tajne pa je kroz seriju objava na društvenim mrežama "sramežljivo" najavljivala ono što su znali više-manje svi - izdat će novi album.
>>Kad god Taylor Swift objavi album, ova stranica bilježi nevjerojatan rast
I dok su obožavatelji pomno proučili svaku objavu i razvili bezbroj teorija, prosječni slušatelj samo čeka klasičnu objavu da je album vani i to je to jer ovaj online "lov na jaja" može vam biti zanimljiv samo ako ste fanatični poklonik pjevačice.
Što ja nisam.
Sigurno neigranje na sigurno
Međutim, teško se oteti dojmu da Taylor Swift baš u krugovima u kojima se krećem ne uživa pretjerani ugled, a vrlo je često žrtva kritika starije publike koja će svakog novog i popularnog izvođača strpati u kategoriju pop konfekcije koja je proizvod neke mašinerije i vojske autora koji u njezino ime sklapaju predvidljive zicere redovito igrajući na sigurno.
Naravno, to je pogrešno i prepuno je klasičnih predrasuda nas koji smo, ili prelijeni, ili nezainteresirani, ili jednostavno nemamo dovoljno vremena da bismo novim izvođačima spremno poklonili dovoljno vremena i dali im šansu. Naučio sam to u slučaju Harryja Stylesa, a na to me ponovno podsjetila i Taylor Swift.
I ovo nije prvi put da nije igrala na sigurno, već otkrivala novi zvuk i izdala legitimno kvalitetne albume koji će s vremenom samo dobivati na značaju. Folklore i Evermore bili su potpuni zaokret u zvuku, a publika i kritika bili su oduševljeni.
Ništa folk, samo elektronika
No baš kad ste pomislili da će nastaviti po starom, "starom-novom" ili kako nazivali ovu novu, smireniju fazu karijere, Taylor se ponovno odlučila okrenuti drugačijem zvuku i istražiti neke nove terene.
Ili uvjetno rečeno nove terene jer radi se o utjecajima trapa i housea koji su prisutni na doslovno svakom koraku, ali nitko i ne očekuje da će u ovoj fazi bilo tko izumiti nešto novo i revolucionarno. Iako ima asistenciju trap producenata kao što su Sounwave i Keanu Beats, za većinu toga pobrinuo se njezin uobičajeni suradnik Jack Antonoff s kojim je i napisala većinu pjesama.
Osim što je tako ponovno začepila usta ljudima kao što je Damon Albarn (koji ju je nedavno javno ispljuvao jer "ne piše svoje pjesme" da bi joj se zatim, također javno, ispričao jer bio je u krivu), dokazala je i da albumi najbolje funkcioniraju upravo u tim manjim, homogenim timovima koji puno češće stvaraju specifičan zvuk albuma koji tako djeluje kao cjelina, a ne kao prešarena kompilacija potencijalnih hitova.
Servisiranje očekivanja fanova
Možda nije najtočnije reći da ovog puta "ne servisira očekivanja fanova" jer Midnights je zapravo sve ono što biste očekivali od Taylor, ali i od velikog povratka malo "popastičnijem" zvuku koji će odjeknuti kod većeg broja slušatelja.
Naravno, ima tu mjesta i za intimnije trenutke i tko zna koje obračunavanje s bivšim partnerima (o kojima ponovno govori u šiframa, a na vama je da odgonetnete tko joj je ovog puta slomio srce), ali generalno zvuči kao jedan od onih albuma kojima se pop zvijezde nakon "šetnje slabije utabanim stazama" vraćaju zvuku koji ih je proslavio.
Sve je prepuno sintova i zvuči vrlo "atmosferično", ali čak i kad je najenergičnija nećete dobiti onu šarenu pop zvijezdu. Zvuk je puno mračniji i namjerno suspregnut. Drugim riječima, album djeluje "zrelije" i dok je to prečesto šifra za "dosadnije", u ovom slučaju to zaista ne možemo reći.
Čak je i jedina velika suradnja, ona s Lanom Del Rey na pjesmi Snow on the Beach, daleko od "sraza titana" na kakve smo navikli od pop ikona koje u jednom trenutku odluče ujediniti snage. Imamo najbolje od oba svijeta, ali u konačnici djeluje kao "obična" pjesma koja ne stenje pod teretom očite želje da se napiše hit koji će harati top ljestvicama. I upravo zato funkcionira savršeno.
U potrazi za "onim nečim"
Kao i na ostatku albuma, radi se o potrazi za savršenim "vajbom" i definitivno ga je pronašla. I stvar nije u raskošnoj produkciji jer to je nešto što ne treba ni isticati. Naravno da je album vrhunski produciran. Ništa drugo ne bi imalo smisla. Tajna je možda upravo u većinskoj suradnji s jednim producentom koji je albumu dao "ono nešto", određeni fokus u neprestanom skakutanju od mračnih do nešto manje mračnih pjesama.
Bilo kako bilo, stvari odlično funkcioniraju.
Vjerni fanovi pronaći će tu još mnogo toga što samo vjerni fanovi mogu, ali ovo je osvrt iz pozicije potpunog outsidera koji o njoj ne zna previše, ali ipak dovoljno da shvati da je pop scena u dobrim rukama.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.