“Mir je doba u koje sinovi sahranjuju očeve, rat je doba u koje očevi sahranjuju sinove”, davno je napisao otac povijesti, Grk Herodot. O ratu i njegovim gubicima povijesne knjige od tada pa do danas vjerno izvještavaju, ali o patnji i žrtvi malog čovjeka koji u nedaćama rata prvi i najviše strada, najmanje se piše i zna.
Unatoč tomu, s vremena na vrijeme, iz svakog nama znanog rata iznjedri priča pokojeg “običnog” čovjeka, civila, lokalnog heroja koji je podnio žrtvu da bi spasio nekog od svojih sumještana.
Brinuo o drugima iako je i sam bio ranjen i bolestan
Radiolog iz Nagasakija, Takashi Nagai, bio je jedan od tih heroja. Danas ga zovu “Čovjek koji je tješio Nagasaki”. Nagai je bio na poslu u trenutku kada je 9. kolovoza 1945. godine bačena atomska bomba B-29 na Nagasaki koja je grad sravnila sa zemljom i ubila približno 40 tisuća ljudi.
Takashi je prilikom bombardiranja i sam bio ranjen, ali se unatoč tome pridružio ostatku preživjelog medicinskog osoblja kako bi pomogao u liječenju teško stradalih stanovnika Nagasakija. Tek je dva dana nakon pada atomske bombe uspio doći do svoje kuće u kojoj je našao svoju ženu, mrtvu. Na sreću, majka i djeca su mu preživjeli.
Unatoč velikoj duševnoj i fizičkoj boli, Takashi se odlučio vratiti u Urakami, epicentar bombardiranja i nastaviti obavljati svoj posao. S vremenom mu se zdravstveno stanje pogoršalo, ali od svog posla Nagai nije odustajao.
Utjeha beznadnim stanovnicima Nagasakija
U okrugu Urakami sagradio je malu kolibu u kojoj je molio i pisao nakon brige o pacijentima. Ti su mu trenuci, kako je navodio, u danima, tjednima i mjesecima beznađa pružali jedinu nadu i snagu. U svojim je spisima Nagai naglašavao potrebu za mirom nakon godina ratnih razaranja diljem svijeta.
Do prve obljetnice bombardiranja napisao je knjigu Zvona iz Nagasakija i premda se u početku mučio s pronalaskom izdavača, po objavljivanju je knjiga u Japanu postala bestseler. Stanovnici Japana su u njegovim riječima pronalazili utjehu ne samo tada nego i godinama nakon pada kobne bombe.
Brojni su stanovnici Nagasakija dolazili u Nagaijev hram po savjet, na molitvu ili utjehu kako bi se izborili s tugom i patnjama zbog gubitaka voljenih, ali i bolesti koje im je za sobom ostavila atomska bomba. Cijelo je to vrijeme Nagai bio na izmaku snaga, ali je nastavio skrbiti o teško ranjenim i umirućim sugrađanima koji su obolijevali netom, ali mjesecima i godinama nakon bombardiranja grada.
“Atomska bomba u ratu može značiti isključivo samoubojstvo za ljudsku rasu”
Često je u svojim spisima upozoravao na opasnosti atomskog ratovanja, ali i na štetnost rata uopće. Pokušavao je otkriti što više o bolesti atomske bombe koja je snašla stanovnike Nagasakija nakon njezinog pada na grad. I sam je poželio da, kako je napisao u svojoj knjizi, “Nagasaki bude posljednja atomska pustinja u povijesti svijeta i da s ovom atomskom bombom rat može značiti isključivo samoubojstvo za ljudsku rasu”.
Jedna od njegovih želja bila je devastirani grad pretvoriti u Brdo cvijeća. Zbog toga su 1948. godine japanske lokalne novine Kyushu Times platile sadnju tisuću stabala sakure, japanske trešnje u okrugu Urakami, a oko sadnje se angažirao i sam Nagai. I danas na tom mjestu stoji 20-ak Takashijevih trešnji.
Koncem 1940-ih Nagaiju se zdravstveno stanje dodatno pogoršalo te mu je dijagnosticirana leukemija. Bolest je nastupila kao posljedica izloženosti zračenju nakon pada atomske bombe. I dalje je, do svojih posljednjih trenutaka, primao svoje sugrađane i tješio ih u razgovoru i molitvi. Uz njega je do smrti ostalo njegovo dvoje djece.
Posljednje dvije godine života Takashi Nagai proveo je u krevetu u malom odmaralištu imena Nyokodo, koje su mu izgradili stanovnici Nagasakija. I s tog je mjesta slušao ljude i njihove patnje te ih tješio, savjetovao i molio za njih. Iako vezan za krevet, Nagai je nastavio svoje istraživanje i pisanje o bolesti atomske bombe o čemu se tada jako malo znalo. Umro je 1951. godine, u 43. godini života.
Stravične posljedice zračenja nakon pada atomske bombe
O razmjerima atomske bombe govore i podaci obdukcije Takashija Nagaija kojoj je podvrgnut jer ju je oporučno sam zatražio. Obdukcija je otkrila da mu je bila otečena slezena te da je težila 3410 grama, dok je njezina težina kod zdravog čovjeka svega 94 grama. Isto tako mu je i jetra bila teško oštećena - umjesto standardnih 1400, u trenutku smrti težila je 5035 grama.
Grad ga se i danas sjeća i odaje mu počast
O utjecaju Takashija Nagaija u Nagasakiju u poratno vrijeme govori i činjenica kako je posthumnoj ceremoniji u njegov spomen prisustvovalo 20 tisuća ljudi na međunarodnom groblju Sakamoto. Biografiju o njegovom liku i djelu naziva Čovjek koji je tješio Nagasaki napisao je poznati australski pisac Paul Glynn. Nagaijevo odmaralište Nyokodo, uz dodatak knjižnice, postalo je muzej 1952. godine pod nazivom Memorijalni muzej grada Nagasakija Nagai Takashi, a danas njime upravlja njegov unuk Tokusaburo Nagai.
Njegovo je ime dodano Spomeniku rendgenskim i radijskim mučenicima svih naroda koji je podignut u Hamburgu u Njemačkoj, a 1991. godine osnovana je Nagrada za mir Takashi Nagai. S ciljem nagrađivanja pojedinaca i organizacija za doprinos Takashija Nagaija svjetskom miru kroz razvoj medicinske njege i socijalne skrbi, osnovana je Memorijalna nagrada Takashi Nagai Nagasaki.