INTERNET je ovih dana prepun recenzija novog nastavka jedne od najuspješnijih franšiza svih vremena. Naravno, riječ je o novoj igri iz serijala Call of Duty. Točnije, šestom nastavku Black Ops "podfranšize".
Ono o čemu svi trube je to da se radi o vjerojatno najboljoj kampanji koju je ova igra imala u posljednjih 15-ak godina.
Poznat teren
Priča je ovog puta smještena u alternativnu 1992. godinu i prati tim operativaca koji pokušavaju spriječiti globalnu zavjeru, a sve u sjeni Pustinjske oluje i rušenja iračkog diktatora Saddama Husseina s vlasti.
Na prvi pogled, radi se o poznatom terenu, a vraćaju se i neki likovi iz prošlih nastavaka. Štoviše, u prvih desetak minuta igre nećete pretjerano osjećati da se nešto drastično promijenilo, ali vrlo brzo postaje jasno da je Raven ovog puta odlučio ući s više muda i riskirati. Ne previše, ali dovoljno da to primijetite.
Iako smo i ranije znali imati više ili manje diskretne flertove s nadnaravnim, ovog puta ubacili su u šestu brzinu i dali nam možda "najeksperimentalniju" kampanju koja na momente djeluje kao kombinacija Controla, Bioshocka, Dooma i Resident Evila.
I vjerovali ili ne, to se pokazalo kao dobra stvar.
Dinamičnije, više različitih stilova...
Nećemo pretjerivati, CoD je u svojoj srži i dalje ista igra prepuna klasičnih općih mjesta i očekivanih "šokantnih" obrata. Međutim, bit ću iskren. Da me pitate da prepričam radnju velike većine prethodnih igara, teško je da bih se prisjetio bilo čega osim pojedinih epizoda koji su upečatljivi, ali bi ih teško mogao uklopiti u širi narativ.
Ovog puta posegnuli su za vrlo jednostavnim, ali efektnim trikom. Ukratko, klasične CoD trenutke začinili su bizarnim obratima koji vam pomažu da se malo trznete, shvatite da ovo nije još samo jedna litanija o Hladnom ratu i američkom utjecaju na globalno politička događanja i zapitate se: "U redu, što se ovdje događa?"
U tom pogledu igra malo podsjeća i na izvrsni Wolfenstein II: The New Colossus koji je debelo prekoračio granicu između suvisle priče i LSD tripa te se odlučio ne samo učiniti ono što Ameri nazivaju "jumping the shark" već to pretvoriti u svoj zaštitni znak.
Call of Duty i Black Ops u ovoj fazi može raditi što god želi, ali treba cijeniti ovaj potez i odluku da osvijeste to da serijal nikom ne čini uslugu shvaćajući se preozbiljno. To nije bio problem u multiplayeru, ali kampanje bi rijetko izlazile izvan okvira, recimo to tako - ovozemaljskog.
Ovog su si puta dopustili taj luksuz i upalilo je. Osim toga, za rukom im je pošlo i već milijun puta viđene momente učiniti dinamičnijim, kombinirajući više različitih stilova igre odjednom.
"Omnidirectional movement"
Što se tiče igrivosti, Black Ops 6 uvodi i nešto što nazivaju "omnidirectional movement" mehaniku, a ona omogućava igračima da trče, skaču i klize u svim smjerovima, zadržavajući punu kontrolu nad ciljanjem. Ovaj dodatak pruža fluidnost i dinamiku, omogućujući igračima da se kreativno kreću oko neprijatelja ili izbjegavaju paljbu.
A ako vam sve ovo zvuči kao mumbo-jumbo prepisan s Wikipedije, u pravu ste. Osobno, nisam registrirao da se u tom pogledu nešto drastično promijenilo.
Kampanja se oslanja na pristup temeljen na izboru pa igrači mogu birati različite strategije za postizanje ciljeva. Na primjer, mogu izvršiti misiju tiho, koristeći prikrivene napade, ili krenuti u akciju s punim arsenalom – čime se povećava vrijednost ponavljanja misija jer omogućuje različite stilove igranja svaki put.
Iako je ponekad ključno ostati pritajen, osjetit ćete razliku u odnosu na prethodnike jer uglavnom vam je prepušteno da odaberete pristup.
Nažalost, to neće imati apsolutno nikakav utjecaj na ishod, ali bitna je namjera. Isto tako, u prvom prelasku doslovno sam uspio zajebati svaki tihi pristup i sve pretvoriti u krvavu "ramboidnu psihopatiju". Da ne bi bilo zabune, CoD je znao imati fenomenalne stealth misije, ali ovog puta ih nisam doživio.
U ovoj fazi prilično je teško pomaknuti ovu franšizu predaleko od modela koji donosi zaradu unatoč gotovo neprimjetnim pomacima. Osim toga, stari igrači poput mene ovo još uvijek primarno igraju zbog kampanje iako je više nego očito da to već JAKO dugo nije fokus. Zapravo nisam siguran da itko kupuje CoD isključivo zbog kampanje, a i da kupuje, morate se zapitati kako se to uopće isplati jer ovog je puta nešto dulja, ali i dalje govorimo o iskustvu između šest i osam sati igre.
Ipak, Raven je odradio impresivan posao i stvorili su nešto što teško da bismo mogli nazvati revolucijom, ali je bez ikakve sumnje pomak u pravom smjeru jer imate osjećaj da se s kampanjom napokon nešto događa. Nešto što će vas natjerati da je odigrate više od jednom, a to je ogromno postignuće za franšizu koja je tu više od 20 godina.
Ocjena: 8/10
Primjerak igre ustupila Sancta Domenica.