Jamajkanski pjevač i tekstopisac Bob Marley predstavio je reggae glazbu svijetu i ostao jedan od najomiljenijih umjetnika tog žanra prodavši više od 75 milijuna ploča.
Robert Nesta Marley rođen je 6. veljače 1945. na Jamajci. Marleyjeva majka Cedella Malcolm imala je samo 18 godina kada se udala za puno starijeg Norvala Sinclaira Marleya, koji je radio kao nadzornik plantaže. Rastali su se ubrzo nakon Bobova rođenja. Podrijetlom iz Sussexa u Engleskoj, Norval je uglavnom bio odsutan iz života svojeg sina, a Bob je kasnije o njemu pričao ne tako lijepim riječima.
Bob je djetinjstvo proveo u St. Ann Parishu, u ruralnom selu poznatom kao Nine Miles. Jedan od njegovih prijatelja iz djetinjstva u St. Annu bio je Neville "Bunny" O'Riley Livingston. Pohađajući istu školu, njih dvojica dijelila su ljubav prema glazbi. Bunny je nadahnuo Marleyja da nauči svirati gitaru.
Krajem 1950-ih Marley je živio u Trench Townu, jednoj od najsiromašnijih gradskih četvrti Kingstona. Krpao je kraj s krajem, ali je inspiraciju nalazio u glazbi. Marley je volio umjetnike kao što su Ray Charles, Elvis Presley i Fats Domino.
Marley i Livingston mnogo su vremena posvetili glazbi. Pod vodstvom glazbenika Joea Higgsa, Marley je radio na poboljšanju svojih pjevačkih sposobnosti. Upoznao je drugog Higgsovog učenika Petera McIntosha (kasnije Petera Tosha), koji je odigrao važnu ulogu u Marleyjevoj karijeri.
Lokalnom producentu Leslieju Kongu svidio se Marleyjev vokal i dao mu je da snimi nekoliko singlova, od kojih je prvi bio Judge Not, objavljen 1962. Godine 1963. Marley, Livingston i McIntosh osnovali su bend The Wailing Wailers. Njihov prvi singl Simmer Down popeo se na vrh jamajčanskih ljestvica u siječnju 1964.
Grupa je bila popularna na Jamajci, ali je imala financijskih poteškoća. Članovi benda su se na neko vrijeme udaljili, a Marley je otišao u SAD, gdje mu je živjela majka. Nakon osam mjeseci Marley se vratio na Jamajku. Ponovno se udružio s Livingstonom i McIntoshom kako bi osnovali grupu The Wailers. Otprilike u to vrijeme Marley je istraživao svoju duhovnu stranu i razvijao interes za rastafarijanski pokret.
I vjerski i politički, rastafarijanski pokret započeo je na Jamajci 1930-ih, a svoja je uvjerenja crpio iz mnogih izvora, uključujući jamajčanskog nacionalista Marcusa Garveyja, biblijski Stari zavjet te njihovo afričko nasljeđe i kulturu. Upotreba marihuane u rastafarijanskom pokretu smatra se svetim činom jer droga može izazvati povišena duhovna stanja. Marley je cijeli život pušio marihuanu i bio zagovornik njezine legalizacije.
Neko vrijeme u kasnim 1960-ima Marley je radio s pop pjevačem Johnnyjem Nashom. Nash je postigao svjetski hit s Marleyevom pjesmom Stir It Up. Otprilike u vrijeme pauze The Wailersa, sredinom 1960-ih, Marley se 10. veljače 1966. oženio Alfaritom "Ritom" Anderson. Rita se pridružila vokalnoj skupini The Soulettes kao tinejdžerica. Upoznala je Marleyja dok je bila u grupi, a on je u to vrijeme vježbao s njom.
Par je imao petero djece i ostao u braku sve do Bobove smrti 1981. unatoč njegovim brojnim izvanbračnim vezama. Rita ga je također varala, a oboje su tijekom braka dobili djecu s drugim partnerima. "Kao što kažu, gunđaš i trpiš nevjeru, to je ono što sam morala učiniti jer sam bila toliko zaljubljena u tog čovjeka i ljubav je postala jača, nije da je oslabjela", rekla je za BBC Caribbean.com 2004. godine. Od srpnja 2023. Rita je u mirovini i živi u Miamiju.
Marley ima 11-ero djece. Otac je njih devetero, a dvoje je usvojio. Neki su također postali poznati glazbenici.
Bend The Wailers je svoj veliki proboj doživio 1972. kada su sklopili ugovor s diskografskom kućom Island Records, koju je osnovao Chris Blackwell. Prvi album grupe pod novom diskografskom kućom bio je hvaljeni Catch a Fire iz 1973. godine. Bend The Wailers je 1973. godine bio na turneji po Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, nastupajući kao predgrupa za Brucea Springsteena i Sly & the Family Stone. Iste godine grupa je izdala svoj drugi album Burnin', koji sadrži hit pjesmu I Shot the Sheriff.
Prije izdavanja sljedećeg albuma Natty Dread iz 1975., dva od tri originalna Wailera napustila su grupu - McIntosh i Livingston odlučili su nastaviti solo karijere kao Peter Tosh i Bunny Wailer.
Za svoju sljedeću turneju The Wailersi su nastupili s I-Threes, ženskom grupom čije su članice bile Marcia Griffiths, Judy Mowatt i Marleyjeva supruga Rita. Sada pod nazivom Bob Marley & The Wailers, bend je bio na velikim turnejama i pomogao povećati popularnost reggaea u inozemstvu. U Ujedinjenom Kraljevstvu 1975. postigli su svoj prvi hit u top 40 s No Woman, No Cry.
Marley je bio na putu da postane međunarodna glazbena ikona. Dospio je na američke glazbene ljestvice albumom Rastaman Vibration 1976. Jedna se pjesma ističe kao izraz njegove odanosti vjeri i interesa za političke promjene - War. Tekst pjesme preuzet je iz govora Hailea Selassieja, etiopskog cara iz 20. stoljeća kojeg se smatra svojevrsnim duhovnim vođom rastafarijanskog pokreta. Kao borbeni poklič za slobodu od ugnjetavanja, pjesma govori o novoj Africi, onoj bez rasne hijerarhije koju nameće kolonijalna vladavina.
Pjesmu Get Up Stand Up Marley je napisao kada je vidio masovnu bijedu na Haitiju pod Duvalierovom diktaturom. Tekst zahtijeva od ljudi da ustanu i bore se za svoja prava, ohrabruje ih da imaju povjerenja u vlastitu moć rasuđivanja. Ta pjesma je neslužbena himna međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Amnesty International.
U pjesmi Exodus Marley se bavi onim dijelom vjerovanja rastafarijanskog pokreta da će se vjernici vratiti u Afriku. U tekstu Marley pita: "Jeste li zadovoljni životom koji vodite? Znamo kamo idemo, znamo odakle smo, znamo Babilon, idemo u Očevu zemlju. U tom egzodusu kreće se Božji narod."
U pjesmi Zimbabve Bob Marley zahtijeva od Afrikanaca da oslobode zemlju koju su kolonijalni gospodari nazvali Rodezija. Kada je Zimbabve stekao neovisnost, Bob Marley je tamo odsvirao tu pjesmu uživo. Ona je postala neslužbena nacionalna himna neovisne zemlje.
Na engleskom bi naslov čuvene pjesme značio "kad nema žene, nema ni plača". Ali to na jeziku stanovnika Trench Towna, sirotinjske četvrti Kingstona, glavnoga grada Jamajke, znači nešto drugo: "Ne, ženo, ne plači!" Marley je odrastao u tom kraju, napisao je pjesmu kada je u susjedstvu vidio ženu kako plače.
Pjesma spasenja (Redemption Song) je Marleyjev testament. Postoji više snimki, ali najbolja je ona verzija u kojoj su dovoljni glas i gitara. Izostanak instrumenata pojačava intenzitet pjesme. Bob Marley citira proroka rastafarijanstva Marcusa Garveyja, koji je 1937. u jednom govoru rekao: "Oslobodi se mentalnog ropstva, nitko osim nas samih ne može osloboditi naš duh."
Na Jamajci su Marleyja i dalje smatrali pristašom Narodne nacionalne stranke (PNP). A njegov utjecaj u rodnoj zemlji smatran je prijetnjom PNP rivalima. Grupa naoružanih napadača napala je Marley & The Wailers dok su vježbali u noći 3. prosinca 1976., dva dana prije planiranog koncerta u Parku nacionalnih heroja u Kingstonu.
Marley je upucan, a jedan mu je metak pogodio prsnu kost i biceps. Još jedna boca pogodila je Ritu u glavu. Srećom, Marleyjevi nisu teže ozlijeđeni, ali menadžer Don Taylor nije bio te sreće. Unatoč napadu i nakon dugog razmišljanja, Marley je ipak održao koncert. Motivacija za napad nikad nije otkrivena, a Marley je dan nakon koncerta pobjegao iz zemlje.
Živeći u Londonu, Marley je počeo raditi na Exodusu, koji je objavljen 1977. Naslovna pjesma povlači analogiju između biblijske priče o Mojsiju i Izraelcima koji napuštaju izgnanstvo i njegove vlastite situacije. Pjesma također govori o povratku u Afriku. Koncept Afrikanaca i potomaka Afrikanaca koji se vraćaju u svoju domovinu može se povezati s radom aktivista Marcusa Garveyja.
Izdan kao singl, Exodus je bio hit u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i Waiting in Vain i Jamming, a album se zadržao na britanskim ljestvicama više od godinu dana. Danas se Exodus smatra jednim od najboljih albuma ikad snimljenih.
Marley je 1977. bio u strahu za zdravlje. Tog srpnja zatražio je liječenje zbog prsta na nozi, za koji je mislio da ga je ozlijedio ranije tijekom godine. Nakon što su otkrili stanice raka u nožnom prstu, liječnici su predložili amputaciju. Marley je odbio operaciju jer su njegova vjerska uvjerenja zabranjivala amputaciju.
Tijekom rada na Exodusu, Bob Marley & The Wailers snimili su pjesme koje su kasnije objavljene na albumu Kaya (1978.). S tog albuma poznata su dva hita - Satisfy My Soul i Is This Love. 1978. Marley se vratio na Jamajku kako bi izveo svoj koncert One Love Peace, na kojem je natjerao premijera Michaela Manleya iz PNP-a i oporbenog vođu Edwarda Seagu iz JLP-a (Laburistička stranka Jamajke) da se rukuju na pozornici.
Iste godine Marley je bio na svom prvom putovanju u Afriku. Posjetio je Keniju i Etiopiju, za njega posebno važnu zemlju koja se smatra duhovnom domovinom rastafarijanaca. Možda inspiriran njegovim putovanjima, sljedeći album benda Survival (1979.) viđen je kao poziv na veće jedinstvo i kraj ugnjetavanja na afričkom kontinentu. Godine 1980. Bob Marley & The Wailers svirali su na službenoj ceremoniji proglašenja neovisnosti Zimbabvea. Iste godine Ujedinjeni narodi dodijelili su Marleyju Medalju mira.
Izdan je i album Uprising (1980.), koji je sadržavao hitove Could You Be Loved i Redemption Song. Na njemu se Marley iskazao i kao tekstopisac. Marley je imao melanom koji se proširio s njegovog nožnog prsta na mozak, pluća i jetru.
Glazbenik se posljednji put odlučio vratiti na svoju voljenu Jamajku kako bi primio Orden za zasluge od jamajčanske vlade. No nije uspio završiti putovanje. Marley je umro u Miamiju 11. svibnja 1981. u 36. godini.
Obožavan od naroda Jamajke, Marley je ispraćen kao heroj. Više od 30 tisuća ljudi odalo je počast glazbeniku tijekom njegove komemoracije, održane u National Areni u Kingstonu na Jamajci. Pjevale su Rita Marley, Marcia Griffiths i Judy Mowatt, a na ceremoniji su nastupili i The Wailers.
Marleyeva smrt pokrenula je pravnu bitku oko njegovog imutka s obzirom na to da nije ostavio oporuku. Prema Rolling Stoneu, njegova udovica Rita navodno je bila prisiljena potpisati lažnu oporuku u kasnim 1980-ima; vlada Jamajke ubrzo je preuzela kontrolu nad imanjem i prodala ga šefu Island Recordsa Chrisu Blackwellu. Nakon sudske bitke obitelj je 1991. godine ušla u posjed.