IMA neki njemački TV novinar koji za potrebe reportaže ode raditi neki posao na jedan dan. Tako je bio i skupljač otpada u Berlinu. "Redovno vježbam i u dobroj sam kondiciji, ali nisam nikada radio ovako nešto intenzivno", rekao je na kraju svoje zanimljive emisije.
Ja to upozorenje nisam poslušao.
Loš početak
Svi mi koji smo radili u ugostiteljstvu dobili smo otkaze na kraju sezone i sad je trebalo prezimiti s meni prilično mizernom naknadom za nezaposlene. A i ubijala me pomisao na višemjesečni nerad, pa sam se javio nekoj agenciji koja je nudila privremene poslove po okolnim firmama.
Prva ponuda je bila baš za prikupljanje otpada i ja sam to prenaivno odmah prihvatio.
Da neće biti dobro, shvatio sam tog mračnog i prohladnog jutra kad sam vidio s kim ću raditi: dvaput mlađi Ralph odmah je odao dojam jakog i spretnog mladića, čiji tempo ja neću moći pratiti. I ta se prognoza pokazala točnom. Koliko god da sam se trudio što brže skočiti, potrčati i dovući kantu, Ralph bi to izveo puno brže.
K vragu, zanovijetao sam u sebi, gdje su oni usporeni tipovi koji prazne kante u mojoj ulici? Meni je već nakon tri sata duša bila u nosu, a moj mladi kolega kao da se još nije ni zagrijao.
Bolje nego naši profesori
Ralph me uskoro iznenadio i svojom bistrinom - ne samo da je kao svaki normalan Nijemac znao naše more nego mi je čak i par naših glagola pravilno konjugirao. Pokupio je to od nekog svog frenda, veli.
Morao sam ga pitati što je on zapravo po zanimanju.
"Završio sam za autolakirera."
"To je dobar zanat! Zašto onda radiš ovaj posao?"
"Meni je tako bolje", reče Ralph.
I nije daleko od istine. Skupljači otpada rade striktno radnim danom, od pola šest do dva. Vikendi i praznici uvijek su im slobodni, nema rada po smjenama. Meni je agencija nudila minimalac, s mogućnošću kasnijeg rasta. Ali Ralph i njegovi kolege koji su se izravno zaposlili u firmi za gospodarenje otpadom imali su dvaput veću plaću od mene.
Preciznije rečeno, oni su tada u svoj džep svakog mjeseca stavili nekih 2200-2300 eura neto. Više nego programeri i sveučilišni profesori kod nas u Hrvatskoj.
Posla preko glave
Bližio se Božić i ljudi su nam na kantama ostavljali i sitne darove ili novac. Neki su i izlazili, čak i u rane jutarnje sate, da bi nam to osobno uručili. Mene je zapekla savjest što se i ja nisam ranije toga sjetio, pa ostavio nekakav dar za ljude koji šljakaju punom parom.
Ako odbijete nešto sjedenja u kamionu dok se putuje između dva sela, imate efektivno jedno šest sati skakanja, trčanja, povlačenja i dizanja, i po lijepom i po ružnom vremenu. Stoput sam se bio sjetio riječi onog novinara o intenzitetu rada. Stvarno nekada morate vjerovati medijima.
Pauzu sam iskoristio ne samo da dođem do daha i nešto prezalogajim, nego i da javim agenciji negativan odgovor. Napokon, oni istu lovu nude i za puno lakši posao u obližnjoj tvornici.
"Dobro si to odlučio. Tamo čak i žene rade", odaje mi Ralph informaciju za koju ni ne znam odakle mu.
"Onda se i ti tamo javi, tebi bi dobro došla neka ženska", zadirkuje ga naš vozač Jürgen. Ni njegov dio posla nije lagan, posebno kad mora manevrirati i voziti, čak i u rikverc uzanim sporednim uličicama. Povremeno i on prazni kante, čisto da shvatite koliko ima posla za obaviti.
Nula gastarbajtera
Taman smo se uputili prema posljednjem selu na našem rasporedu kad su nam iz drugog kamiona javili da su oni bili već tamo i obavili naš dio posla. Dogovaramo da ćemo se svi naći kod velikog šoping-centra. Mene tamo nove-bivše kolege časte sendvičem koji je nakon tolike šljake imao najčarobniji okus na svijetu. Sjetim se da su i onog novinara smetlari častili sendvičem.
Navikli su oni na takve kao što sam ja, koji dođu na probni dan i onda zauvijek nestanu.
"Ti si barem pošteno rekao da odlaziš. Neki šute ili čak i slažu da će opet doći i ne pojave se", govori mi Jürgen.
Iznenadilo me kad sam vidio da su svi radnici s kojima sam tu stajao bili Nijemci. Nisam siguran da je moja statistika relevantna, ali i onaj novinar je bio sve sa samim Nijemcima. Na kraju su mi za rastanak dali i dio darova, unatoč mom negodovanju. Oni su ih zaslužili, a ne ja sa svojom sedmosatnom avanturom od čijih sam se posljedica po svoje tijelo oporavljao naredna dva dana.
Traženi radnici
Svaki bi kamion trebao uz vozača imati i dva radnika, a to bi trebala biti dva Ralpha, a ne dva Željka. Ali katkad bacim pogled na komunalne kamione od Frankfurta do Koblenza i rijetko vidim dvojicu radnika, obično je samo jedan i taj definitivno nije kao Ralph, ni po godinama, ni po snazi.
U vrijeme kad sam izveo taj svoj neuspjeli pokušaj nove karijere, lokalna firma nudila je posao samo preko agencije. Sad vidim da nude izravno zapošljavanje, veću početnu plaću, bolje mogućnosti napredovanja. Oglas se praktički i ne skida, potpuna popunjenost radnih mjesta ovdje je nemoguća misija. Ne trebam reći da se nitko nije zaposlio preko veze, ona vam uopće nije potrebna.
Za one koji nemaju kvalifikaciju i slabo znaju njemački, a nije im gadno baviti se smećem i u dobroj su kondiciji, ovo uopće nije loš izbor. Lova je solidna, radno vrijeme fiksno i imate vremena za obitelj i sebe.
"Je li svaki dan ovako teško kao danas?" pitam dok izlazim iz kamiona.
"Šališ se? Danas je jedna od lakših turneja. Sutra skupljamo biootpad, a to je i meni teško", iskreno odgovara Ralph, ubijajući mi zadnju nadu da ću ikada više ovako nešto probati.
Od tada su on i svi njegovi kolege moji novi heroji.