POZNATA hrvatska glumica i pjevačica Sanda Langerholz preminula je u 91. godini, a povodom njezine smrti u suradnji s Yugopapirom donosimo vam intervju iz 1985., koji je proslavljena glumica dala za Start, a govorila je o glumačkom zanatu, kazalištu i svojoj bogatoj karijeri.
Prosinac 1985.: Briljantna interpretacija Margo Channing, hirovite zvijezde musicala Aplauz, što ga je u zagrebačkom kazalištu Komedija postavio američki redatelj Gene Foote, donijela je Sandi Miladinov-Langerholz mnoge pohvale. Nije to prvi put da ta glumica svojim profesionalnim umijećem oduševljava poklonike kazališne umjetnosti, ali na Kaptolu (gdje se nalazi Komedija), već je duže vladalo svojevrsno zatišje, a Sanda Miladinov-Langerholz kao da je bila u sjeni glavnih teatarskih zbivanja proteklih sezona.
Najnoviji uspjeh pobudio je sjećanja na vrhunske izvedbe koje je glumica ostvarila u svojoj gotovo tridesetogodišnjoj karijeri. Apsolutna prvakinja musicala, muzičke komedije i operete, Sanda Miladinov-Langerholz proslavila se predstavama poput Kiss Me Kate u režiji Vlade Habuneka, Čovjek iz Manche, Guslač na krovu, Slatka Irma, Calamity Jane, Jalta, Jalta, ali i ulogama u Schisgalovoj Ljubafi, Ionescovu Nosorogu, Brechtovoj Operi za tri groša, Simonovu Hotelu Plaža, Offenbachovu Orfeju u podzemlju itd.
Sanda Langerholz žena je iznimne snage, dubokih ljudskih i kazališnih promišljaja. Ni traga ni znaka ičega što bi upućivalo na njenu popularnost i sve ono što tu popularnost najčešće prati. U razgovoru je smirena i odmjerena: erupcija strasti, na koje smo kod nje navikli, počinju tek kad se podigne zastor.
"Teatar za mase je pravi kazališni doživljaj"
Premijera Aplauza bila je istinski teatarski doživljaj sezone, koji nisu mogli negirati ni poklonici tzv. ozbiljnog kazališta, naklonjeni elitističkoj koncepciji scenske umjetnosti i osporavatelji svega onoga što postiže masovni uspjeh. S obzirom da ste se posvetili tom obliku zapravo populističkog teatra, kako gledate na tu, često spornu, podjelu?
Smatram da je teatar za mase pravi kazališni doživljaj. Možda sam takvim shvaćanjem na pozicijama suprotnim onima koji tvrde da takav teatar gubi na vrijednosti. Mislim da su svi pravi kazališni doživljaji i teatri za mase. Komedija ima program za široku publiku, pretežno nudi ostvarenja koja se mogu smatrati teatarskim doživljajima.
Dakako, nije sve na istoj razini; u tom pogledu najosjetljivije je područje musicala koji je u nas još i sad - novina. Stoga je dobro imati priliku da se ponovo vidi Aplauz koji dolazi s izvorišta, pa je poučan kao model. Taj rafinman u cjelini pjevanja, plesa i govora - to nama ne uspijeva u svakom našem musicalu. No vratimo se pitanju.
Mislim da najveći kazališni dometi prodiru do srca svakog čovjeka. Moja kratka praksa to potvrđuje. Dakako, ne smijemo biti isključivi. Uvijek postoje iznimke, ekskluzivni dometi namijenjeni određenom stupnju obrazovanja i poznavanja kazališnog čina.
Ali, ako se teatar odvoji od mase, od mnoštva ljudi, ako ne komunicira sa svakim ljudskim srcem i sa svakom sviješću, koja će to onda umjetnost raditi? Teatar je na tome ponikao - tome mora i težiti. Mora pronaći način da prodre kroz barijeru minimalnog školovanja, slabog obrazovanja. To mu je dužnost.
Imate gotovo tridesetogodišnji staž na pozornici, dakle i dobar pregled kazališne situacije u nas. Koje je bilo najpovoljnije razdoblje za teatarsku umjetnost i nije li ona danas, pod pritiskom vrhunske tehnologije audiovizualnih medija, marginalizirana, zapostavljena? Često se tvrdi da teatar koji ne prati razvoj tehnike ne može pripadati našoj eri, te da suvremeni čovjek gubi interes za nj.
Reći ću nešto što će vam se činiti smiješnim. Na život gledam nekako - da upotrijebim tu riječ - dijalektički. Promatram život u njegovu toku, i kad me god netko pita za neke razlike koje su bile prije deset ili dvadeset godina, u odnosu na ono što je danas, nisam kadra da to razlučujem kao odvojene segmente. Moj pogled na život potreba je za cjelinom. Isto vrijedi i za kazalište. To je sve jedan tok: panta rei (sve teče).
Doista, vremena su se promijenila, iako moja kazališna praksa seže u doba početka televizije. U Zagrebu je ekspanzija televizije počela 1958. Tada sam i ja počinjala. Dakle, nisam okusila onaj teatar koji nije imao nikakvu drugu konkurenciju osim kina, a pogotovu ne onaj koji nije imao nikakvu konkurenciju, kao što je to bio predratni teatar.
Kazališno sam biće iz doba u kojemu mediji konkuriraju teatru ili se zajedno s njim bore za publiku. Odbacujem i statističke podatke o tome da je prije deset godina bilo toliko i toliko gledalaca a sad ih je ovoliko.
Teatar svako malo dođe u fazu kad ne poštuje dovoljno svoju publiku. Ne mislim time da možda ne koristi dovoljno tehnička dostignuća, pa ne opčinjava šarenim reflektorima, light-showima itd. To mi se čini manje važno. Ali, možda baš zato što se teatar smatra klasicističkom umjetnošću, koja ima svoju tradiciju na koju zaista može biti ponosna - dvomilenijsku tradiciju - možda se na trenutke uljuljkao u tom svom samozadovoljstvu i jednostavno ne prati i ne poštuje želje publike.
Teatar, ta razmažena dama doista ima faze kad povremeno zaboravi na publiku, potom ponovo osjeti da sam po sebi ne može opstati i da mu je potrebna njena podrška. A ponekad su ti odmaci od publike - koja ne čeka dugo i isti se tren baca u zagrljaj televiziji ili nekoj drugoj vrsti zabave - posljedica ambicije teatra za malo snažnijim uzletom, koji odjednom više ne korespondira sa sredinom u kojoj živi.
Dolazi do malih prekida braka, a onda se supružnici vrate jedan drugom. Nijedna sezona ni u jednom gradu na svijetu ne prođe a da ne donese nešto zbog čega će se svi ponovo zaljubiti u kazalište i ustanoviti da bez toga nema pravog dodira publike i glumaca.
"Kazalištem sam se počela baviti slučajno"
Oni koji vas bolje poznaju tvrde da se kazalištu i danas posvećujete jednakom strašću i entuzijazmom kao i u doba početaka bavljenja glumom. Kako ste, zapravo, počeli, što vas je ponukalo da postanete glumica?
Moj curriculum vitae (CV, životopis) neće odgovarati klasičnoj predodžbi o glumicama. Ta strast koju opažate u mojoj glumi, vjerojatno počiva u meni, ali sasvim sigurno nisam bila od one djece koja odmalena priželjkuju da budu glumci. Pojam vanjskih prednosti glumačkog poziva što obično privlači djevojke, kod mene nije postojao.
Kazalištem sam se počela baviti slučajno. Vjerujem da se mnogo dobrog u životu događa slučajno. Prilično sam se kasno počela baviti glazbom. Bilo mi je trinaest godina i išla sam u muzičku školu. S obzirom da je to bilo prekasno da se studiozno bavim klavirom, prešla sam na solo-pjevanje.
Lijepo sam se uklopila, imala sam izvrsne pedagoge i završila sam srednju muzičku školu, smjer pjevanje. Tada sam mislila da ću se baviti pjevanjem. Ipak se nisam upisala na Muzičku akademiju jer sam bila u nekoj nedoumici. Operno me pjevanje nije dovoljno privlačilo.
Bilo je to doba kad smo svi počeli upoznavati jazz i zavoljeli ga. A pjevanjem se možete baviti i od toga živjeti samo ako vas zanima opera i ako vi zanimate nju. U to doba nismo imali muke da se usmjeravamo i opredjeljujemo od malih nogu, pa mi se, s mojih osamnaest godina, činilo da još imam vremena nešto izabrati. Danas djeca više nemaju tu privilegiju.
Moram napomenuti da ne potječem iz neke bogate obitelji. Tata je radio na državnim željeznicama, mama je bila domaćica. Obitelj nije mogla udovoljavati svim hirovima djece, ali mogla nam je pružiti ono što nam je i društvo pružalo: školu. Imala sam priliku da biram, iako mi se činilo da je glazba moja budućnost. Pukim slučajem, na ispitu obaveznog predmeta za sve solo-pjevače, došla sam prvi put u dodir s glumom: trebala sam savladati tehniku nastupa na sceni.
To je bila injekcija, zainteresirala sam se za studij glume, upisala sam se na Akademiju za kazališnu umjetnost i tamo diplomirala. Dobila sam angažman u kazalištu u Varaždinu, a potom u Kazalištu lutaka u Zagrebu. U Komediju sam došla 1960. radi potreba predstave slične Aplauzu, a to je bio musical Colea Portera Kiss Me Kate, u režiji prof. Habuneka.
Tada je to moje znanje pjevanja dobro došlo i prvi put sam se iskušala u tom žanru, iako mi je već od prije bilo jasno da su mi dva zanata kojima sam ovladala sama po sebi morala donijeti neke rezultate.
Pomaže li vam ta dvostrukost zanata i danas, osigurava li vam neke prednosti?
Čini mi se da sam i dalje medu rijetkima koji su završili muzičku školu i glumačku akademiju. Muzičke škole ne odgajaju pjevače u smjeru potrebnom za musical. S druge strane, Akademija za kazalište, film i televiziju ne pokazuje zanimanje da odgaja glumce za taj žanr. Iako se to, zapravo, ne bi moglo nazvati samo pomanjkanjem interesa. Vrlo je teško naći pedagoge koji bi tim vještinama podučavali glumce.
Postaviti glas za pjevanje tog repertoara sasvim je drugi posao nego postavljati ga za solo-pjevanje u muzičkim školama za operu i koncerte. Dok se netko iz te struke ne osposobi za pedagoga malo će ljudi moći njegovati svoj glas za taj žanr. Imala sam veliku sreću što je moj glas oblikovao prof.
Šir koji još i danas slovi kao jedan od najzanimljivijih pedagoga. Moglo se dogoditi da usmjeri moj glas prema opernom ili bel-canto pjevanju, i tako bih, zapravo, izgubila mogućnost da interpretiram taj žanr.
Danas je pjevačima zabavne glazbe sve manje potrebno da školuju glasove. Školovanje pridonosi izdržljivosti glasa, velikom rasponu, nosivosti, a danas mikrofon, koji držite na ustima, ili praktički u ustima, sve to nadoknađuje. Ali za pozornicu musicala to nije dovoljno, barem ne zasad. Mi još igramo musical tako da ga diskretno ozvučimo s pet mikrofona.
Koliko mi je poznato, Broadway već ima portafone i pjeva se kao na festivalima. Ali, u svakom slučaju, glas mora biti u skladu s vašim govornim izričajem, s vašom kulturom kretanja, stoga bi ga trebalo njegovati. Eto, predradnje, koje su se sasvim slučajno dogodile u doba moga školovanja, donijele su mi prednosti koje ću iskoristiti još ovo malo vremena što mi preostaje.
Zašto tako mislite?
Imam već 26 godina staža, čak i više. To nije malo.
"Teatar je za mene neobično zanimljiv"
Vjerujem da vas nitko ne prisiljava da se baš strogo pridržavate uvjeta za mirovinu?
Ne, ali sve ima svoje granice. Dolazi do zamora materijala. Čovjek mora trijezno na to gledati. Osim toga, meni se čini da nisam tako strasno zaljubljena u teatar. Ne bih vas htjela razočarati i reći da je ono što gledate na pozornici samo posljedica rutine. Doista ne smatram tako. Teatar je za mene neobično zanimljiv i, dok god budem radoznala na tom području, a to još jesam, dotle ću se time baviti. Ali tome ne pristupam sa zaslijepljenošću ili strašću.
Sasvim sigurno ne ubrajam se u one podanike teatra koji robuju onoj višestoljetnoj frazi: kad jednom omirišeš mastiks (vrsta ljepila koji koriste glumci), više ga se ne možeš osloboditi. Kazalište mogu vrlo lijepo sagledati sa svih njegovih aspekata i vidjeti ono što mi u njemu godi i ono što mi ne godi.
To što sam znatiželjna u toj umjetnosti samo je znak da bih je teško mogla ičime zamijeniti. Ali, bilo je toga u životu što bi me moglo okrenuti od kazališta i potaknuti da se s njime srdačno rastanem, da ostanemo dobri prijatelji i da ne budem od onih ljudi koji će počiniti samoubojstvo ako dožive razočaranje u kazalištu.
Ne bih se htjela poistovjećivati s Margo Channing u Aplauzu, jer to je jedan dragi, pametni, ali i komercijalni komad. To što ona pjeva "ima nešto veće, ima nešto bolje" od svega onoga što joj pruža život zvijezde, mi, žene ovoga podneblja možemo gledati s malo ironije. Ona naime, teži lazanjama i pripremanju ručka za svoga muža. Je li to doista nešto veće? Za nas vjerojatno nije. Ali, da je u mom životu bilo toga za što sam sa stopostotnom sigurnošću mogla reći da je veće, u to nema sumnje.
Margo Channing starija je zvijezda koju ugrožava dolazak mlađe glumice. To je okosnica priče iz Aplauza. S obzirom da ste i sami toliko godina u kazalištu, kako ste doživljavali dolazak mlađih naraštaja? Jeste li se ikad osjećali ugroženim?
Ne. Moram priznati da nisam. Generacijski nikad. Bilo je ponekad nekih mojih malih nezadovoljstava. Bilo je situacija kad sam smatrala da struktura koja vodi teatar ne iskorištava dovoljno moje sposobnosti. Bilo je faza kad mi se činilo da mogu dati mnogo više, a to nije zanimalo ljude koji stvaraju politiku teatra. Ne bih to mogla nazvati osjećajem ugroženosti, ali bila sam donekle povrijeđena. Smatrala sam da je to smiješno i nerazumno.
Djelovat će doista kao potpuna neskromnost, ali čini mi se da - ako raspolažeš nečim što donosi rezultate, a to je bilo dokazano - to treba iskoristiti. Bilo je faza u kojima sam preskakala neka obećavajuća razdoblja svoga života bez odgovarajućeg posla. Ali pri tom nisam osjećala ugroženost.
Prije bih mogla reći da sam u svojim počecima, prema sebi, osjetila donekle rezerviran stav afirmiranih glumica. Ali, kad danas gledam na to, čini mi se da je ipak bila posrijedi moja mladenačka preosjetljivost.
"Neke uloge me nisu obavezivale na nekakvu pretjeranu brigu o izgledu"
Glumičine godine ipak utječu na dodjelu uloga...
Sve dobre faze teatra uopće, pa dobre faze teatra u kojima sam ja bila, pa dobre faze predstava u kojima sam igrala, bile su onda kad je ostvarena cjelina, generacijsko jedinstvo. U predstavi treba biti zrelih glumaca, sredovječnih glumaca i vrlo mladih glumaca. Svatko ima svoje zadatke. Niti ja mogu glumiti ono što glumi moja kolegica od 28 godina, niti bi bilo uputno da ona igra ono što ja igram. Potrebni smo svi, i moramo biti svi zajedno.
Osim toga, ja sam baš nekako prirodno slijedila razvoj svoje ličnosti, po dobi i po izgledu. Uvijek me zanimalo ono što će doći, bez neke velike nostalgije za onim što je prošlo. Čini mi se da sam išla prirodnim tokom. Nisam više treptala trepavicama kad to više nije pristajalo mojoj dobi. Bit će da sam izbjegla zamke u koje upadaju mnoge glumice, čak i one pametne.
S obzirom da je vanjski izgled za glumicu vrlo važan i da mnogima s godinama, to postane prava mora, neobično je čuti da postoji način da sve teče prirodnim tokom, dakle način da se glumica izvuče iz te klopke...
Teško je ako se morate početi izvlačiti. Nisam vidjela primjer u kojemu se netko dobro izvukao kad se već odlučio na to izvlačenje. Morate biti tako postavljeni, tako postirani u životu od samoga početka.
Morate izrasti tako da, kad dođete do neke svijesti, svjesnosti, recimo samosvijesti, da odjednom shvatite svu paletu života, a da ne budete uhvaćeni u onim konjskim ormama: ako ste žensko, jedino je važna ljepota, ako ste dečko, jedino je važna hrabrost, ako ste student, jedino je važna pamet.
Paleta života nevjerojatno je široka. Čovjek se sastoji od tako mnogo segmenata. Vjerojatno je to bila moja sreća. Sjećam se, doduše, da sam u jednoj fazi, kao vrlo mlada, bila svjesna da sam pjegava i da imam klempave uši.
Poslije to više nisam zapažala. Možda su pjege nestale, a uši su se pokrivale. Ne znam. Sad mi se čini da više nemam klempave uši. Očito samu sebe nikad nisam smatrala nekom velikom ljepoticom, iako mi se čini da sam izgledala sasvim pristojno, odgovarajuće ulogama koje sam dobila.
Sjećam se u mladoj dobi lijepih uloga koje nisu ovisile o izgledu. Glumila sam Anouilhevu Antigonu, igrala sam u Steinbeckovu komadu Istočno od raja, u Krležinoj Maskerati, u Vješticama od Salema Arthura Millera u godini otvaranja današnjeg teatra Gavella. Često sam igala neke male, smiješne nakaradice, neka mala ružna pačeta, ili nekakve simpatične grubijanke, kao Calamity Jane. Očito me te uloge nisu obavezivale na nekakvu pretjeranu brigu o izgledu.
"Ništa nije tako uspješno kao uspjeh"
Kad je već riječ o ulogama, koje su vam ostale u posebnom sjećanju, koje ste emotivno najsnažnije doživjeli?
Bojim se da ne bih bila nepravedna. Kad bih sada prebirala po papirima, vjerojatno bi ispalo da je nešto što uopće nisam spomenula bilo bolje ocijenjeno nego nešto drugo. Mogla bih samo reći da postoje uloge koje, na neki način, preokreću život. Jesu li one meni prirasle srcu, ili su pak najbolje ocijenjene, nije važno.
Jedna od tih svakako je moja prva uloga u karijeri. Sreća je dobiti tako dobar komad kao što su Vještice iz Salema, pa još Arthur Miller, pa to još 1954, kao studentica Akademije, pa zvijezde predstave Vjeročka Žagar i Drago Krča, pa suradnja s krasnom ekipom mladih glumica, pa nadahnuti režiser kao što je Dino Radojević, pa novo kazalište kojemu je na čelu dr Branko Gavella.
To nije izravno preokrenuto moju sudbinu jer sam nakon te uloge, diplomiravši, otišla u Varaždin, što sam mogla i bez toga. Ali takva se uloga zauvijek pamti.
Je li vaš odlazak u varaždinsko kazalište bio uobičajeni odlazak u unutrašnjost radi stjecanja neophodnog staža, da biste se mogli vratiti u veliki grad?
Za Varaždin se nikako ne može reći da je teatarska provincija. Tamo postoji velika kazališna tradicija, a teatar, nešto manji od zagrebačkog, sagrađen je u isto doba. Inače, pola klase diplomanata koji su zajedno sa mnom završili Akademiju otišlo je u Varaždin. Tako je volio dr Branko Gavella, a prednosti su za mlade glumce bile neizmjerne jer su imali priliku mnogo igrati.
Meni je u dvije sezone dodijeljeno čak osam glavnih uloga, što bi u Zagrebu bilo nezamislivo. Uspostavila sam i divne veze s nekim glumcima za koje se osjećam vezana kao partner za cijeli život, iako se to poslije možda i nije nastavilo. Tada sam prvi put igrala s Ivom Serdarom, koji je također dobio angažman u varaždinskom kazalištu.
Važna mi je uloga bila i ona u musicalu Kiss Me Kate, koja je za me značila povratak muzici, pa Jalta, Jalta, predstava koja je trajala 15 godina. Nezaboravna je i suradnja s Reljom Bašićem i Ivom Serdarom u Schisgalovoj Ljubafi, koju smo postavili 1967., a odigrali je više od 350 puta.
Nakon sjajne interpretacije u Aplauzu, proglašeni ste zvijezdom domaćeg musicala i prvom damom zagrebačkog teatra. Kako doživljavate uspjeh? Je li on doista najvažniji za glumca?
Na žalost, uspjeh je važan. Moram reći na žalost. Uspjeh je ljekovit. Ništa nije tako uspješno kao uspjeh. Ništa vas tako ne tjera naprijed kao uspjeh. Moram to priznati. Ponekad se osjećam krivom što tako mislim, ali to je moje iskustvo i bila bih nepravedna da to ne kažem. Imala sam sreću što je većina predstava u kojima sam glumila bila uspješna.
Naravno, svaki se uspjeh može obezvrijediti. Bilo je, primjerice, ljudi koji su tvrdili da Schisgalova Ljubaf nema velike vrijednosti. Netko bi možda mogao reći da je uspjeh preteška riječ i za Aplauz. Da previše ne filozofiram, uspjeh je zaista nešto što vas potiče. Mnogo je teže vinuti se iz neuspjeha.
"Muškarci su oduvijek dobivali zanimljivije i važnije uloge"
Jeste li ikad osjetili da vam drugi, osobito kolegice, zavide na uspjehu?
Osjetila sam stanovito suparništvo. Budući da sam u takvim situacijama redovito odustajala, znalo se dogoditi da su mi oduzeli poneku premijeru, poneku ulogu i poneku zaradu. Ali te nemile događaje rado zaboravljam, radije se sjećam kolegica s kojima sam dobro surađivala.
U vezi s tim ispričat ću vam jednu anegdotu. Još u doba studija Marija Kohn i ja dobile smo uloge, naravno, svaka u svojoj predstavi, u istim komadima. S obzirom da smo obje posao obavile korektno, nadale smo se i jedna i druga angažmanu u tadašnjem Zagrebačkom dramskom kazalištu (u sadašnjem Gavelli).
Posao je dobila Marija Kohn. Njene glumačke osobine bolje su odgovarale potrebama toga teatra. Nakon nekog vremena pokazalo se i meni da je taj izbor bio u redu. Zagrebačko dramsko kazalište dobilo je bolju glumicu, a ja sam otišla u Varaždin, gdje sam stekla dragocjeno iskustvo.
Cijelo to vrijeme nas smo dvije sačuvale prijateljstvo iz studentskih dana. Inače, mislim da mnoge glumice rivalima više osjećaju muškarce, koji su oduvijek imali zanimljivije i važnije uloge. Mi se vrlo teško domognemo velikih glumačkih zadataka dostupnih muškarcima.
Kako pristupate novim ulogama? Poistovjetite li se svaki put s likom koji glumite, ili su vam tehnika i profesionalna vještina dovoljne da savladate ulogu, da je jednostavno odglumite?
Za razliku od filma u kazalištu je malo teže "odšmirati" ulogu a da je se ne osjeća. Dakako, ne treba idealizirati i misliti da se u kazalištu ništa ne "odšmira" i ne izvede i bez podloge i bez pokrića. Napokon, svaka je večer drukčija, a zanat i naše poštenje na prvome su mjestu. Ako smo dovoljno pošteni i ako za to vidimo potrebu, proizvest ćemo u sebi dovoljno osjećaja da odigramo neku scenu.
Inače, ovih sam dana počela raditi u novom komadu. Nisam se ni 14 dana odmorila od Aplauza. Ušla sam u lik sasvim oprečan onome iz prethodne uloge: glumim domaćicu u Izraelu, koja je glavni junak Kishonove komedije Vjenčani list. Riječ je o skromnoj i neuglednoj domaćici koja nema nikakve veze s Margo Channing.
Ali i ovom prilikom slijedimo sličan sistem rada: savladavamo etapu po etapu, s tim da je tempo nešto sporiji. Imam više vremena. Postupno svladavamo muzički dio, memoriramo tekst, analiziramo scene.
Dogodi li ti se nekad da probe zapinju jer netko sporije svladava ulogu?
Svakako. Ljepota kazališta je u tome da će se na jednom projektu naći desetoro dijametralno oprečnih ljudi. Pretpostavlja se da svi oni imaju slično obrazovanje, školovanje i donekle podjednako savladane kazališne vještine i zanat. Ali oprečnosti nose u svojim naravima. Ljepota je kazališta, ponavljam, u tome da se svaki put, na svakom projektu, ukrštaju, sukobljuju i opet pomiruju oprečnosti glumaca, s tim da ti srazovi nikako ne moraju biti konfliktni.
Ne volim sukobe u predstavama. Ne volim bacanje kostima, razbijanje tanjura, psovanje, a sve to često prati kazališni život. Iskustvo me uči da se dobri rezultati mogu postići a da nije izrečena nijedna psovka, da nitko nikome nije čupao kose. No srazovi postoje i oni su najsuptilnije vrste.
Srazovi su, primjerice, u tome da ti imaš potrebu da u tonalitetu budeš malo viši, dok tvom partneru odgovara prigušeniji tonalitet govora. Da bi se to uskladilo, treba vremena i truda, ali u tome je ljepota toga posla, a rezultat je velika nagrada.
"Autori zauzimaju prvo mjesto u teatru"
Vrlo često glumite u nekoliko predstava istodobno. Stvara li vam to preskakanje s jedne uloge na drugu većih teškoća?
Ne. To djeluje osvježavajuće. Sjećam se, kad smo postavljali Guslača na krovu, u Zagrebu se snimao istoimeni film s ekipom američkih glumaca koji su igrali u premijernom Guslaču na Broadwayu. Svidjela im se naša predstava. Sprijateljili smo se, pa su oni počeli dolaziti i na naše druge predstave.
Uvelike ih je čudilo, kao što čudi većinu glumaca te vrste teatra kako se jedan dan može igrati u Hotelu Plaža, dakle u komediji s dramskim tekstom, drugi dan u musicalu Čovjek iz Manche, treći dan u musicalu Guslač na krovu, a četvrti dan u Crnoj komediji. Smatrali su to izuzetno teškim. Dok se nama činilo nemoguće igrati 350 puta u godini isti komad, kao što to rade oni.
Vjerojatno smo drukčije tempirani, iako ne mogu reći da to ponekad i nama ne stvara određene teškoće. No lijepo je to mijenjanje uloga. Sve su to neki drugi svjetovi, neki kozmosi u koje smo imali sreću zaviriti svojom ulogom, ali prvenstveno zahvaljujući autoru kazališnog djela. Najviše cijenim autore. Oni zauzimaju prvo mjesto u teatru.
A redatelji?
Često dođu faze kad se kazalište mjeri samo prema režiserima. To nije moja interesna sfera. Ne cijenim takav teatar. Sviđa mi se kako je Gavella, koji je bio veliki režiser, jedanput negdje napisao da ne voli režije kod kojih iza svake kulise viri samodopadno lice režisera. Režiser je vrlo važan, bez njega bih teško ostvarila bilo koju ulogu, ali iznad svega divim se autoru. Autor nam pruža mogućnost da zavirimo u sve te svjetove koji bi nam inače bili nedostupni.
A onda ih nekako i usvojimo: iz njih crpimo što više možemo, isisavamo ih do kraja. Imamo ih u sebi i lijepo nam je jer se osjećamo kao Mali Princ koji je skakao s planete na planetu. Naravno, idealiziram. Sve je to mnogo znojavije nego kod Malog Princa, ali ima nešto okrepljujuće u takvom načinu života. Gluma ima neku vrstu psihoterapeutskog djelovanja. Neke moje kolege, u svojim lošim trenucima nazivaju to pranjem mozga.
U kojem smislu?
Kad glumite, morate zaista misliti samo na ono što radite. Kad sam imala malu djecu, bila sam nevjerojatno ovisna majka, ali onog trenutka kad se digao zastor, sve je ostalo bilo izbrisano. Gluma je potpuno ispražnjenje.
Naravno, ima trenutaka koji su jači od toga. U takvim slučajevima ne igram. No to je individualno. Ima glumaca koji mogu igrati i pod najvećim stresom. Poslije kažu da im je bilo teško i da su se jedva uspjeli koncentrirati. Kad sam sigurna da se ne mogu koncentrirati, radije preuzimam rizik da ne igram.
"Premijerna publika nije mjerodavna, ona je najčešće kurtoazna"
Kako doživljavate negativno reagiranje publike? Shvaćate li u izravnom sučeljavanju zašto niste ostvarili njena očekivanja? Je li vam se ikad dogodilo da ste glumili u predstavi za koju ste unaprijed znali da je loša?
Rijetko, vrlo rijetko; još na probama uočim da nešto nije u redu. To je, uglavnom, kolektivno osjećanje, i tada zajednički odlučujemo da nešto promijenimo. Na sreću ili na žalost, uvijek smo iznova na provjeri: i tekst, i izvođači, i režiser. Neki, navodno, imaju neko dvadesetpeto čulo kojim mogu prognozirati ishod predstave; osobno ne posjedujem tu vrstu lucidnosti.
Teško se baviti prognoziranjem u toku pokusa jer - čak kad radite predstavu za koju unaprijed pretpostavljate da će biti izvrsna - toliko toga treba doraditi, svjesni ste prikrivenih propusta koje morate ispraviti. U završnom dijelu priprema, kad se bliži odlazak pred publiku, svaki stručni kazališni radnik može otprilike reći "je li to ono".
Premijerna publika nije mjerodavna. Ona je najčešće kurtoazna i ne pruža nam pravu sliku dometa našega rada. Vidimo to tek na kraju druge, treće predstave. Osjećate da se stvorio neki jaz, da između vas i publike zjapi neki ponor. Svatko to pokušava premostiti vlastitim oruđem i vlastitim sredstvima.
Ima glumaca boraca. To su oni koji kažu da dizanje zastora označava početak borbe s publikom i da su sretni kad pobijede. Nisam jedan od tih boraca: ja sam za miroljubivu koegzistenciju, i čini mi se kad osjetim taj ponor između publike i nas, između publike i mene, ne da bih baš položila oružje... ali u meni to ne razvija želju za borbom. Osjećam se prilično sumorno. Na sreću, to mi se rijetko događa.
Kako gledate na kazališnu publiku u današnje doba i na našemu tlu?
Ponekad se pitam koliko je ljudi u našem gradu koji samoinicijativno dođu u kazalište. Možda njih deset tisuća, vjerojatno sam pretjerala.
Tome valja pridodati i organizirane posjete, dakle postoji i drugi način da se ljude privoli na to da mrzovoljno skinu kućne šlape, da napuste toplu sobu i isključe televizor, da dođu u kazalište, sjede i gledaju. Najposlije, ni to ne treba odbaciti, jer i to je dio kazališnog fenomena, danas i ovdje.
Možete li reći, nakon tolikih godina bavljenja glumom, na temelju vlastitog iskustva, koji su to osnovni preduvjeti da bi se postalo dobar glumac? Što je to u čovjeku što ga navodi da bude glumac?
Dobar glumac postat će čovjek koji se zanima za ljudsku prirodu. Onaj koji se zanima za ljudsku intimu, ponajprije za sebe samoga, koji je neprekidno znatiželjan da upozna tu veliku zagonetku i sebi samome i - potaknut time - počinje osjećati znatiželju za druge ljude. To mora biti istinska znatiželja, a to nije svojstveno svim ljudima. Mnogo ih se više zanima za mehanizam nekog stereo-uređaja nego za intimu svojih najbližih.
Znatiželja za tu nepreglednost, za kozmičnost ljudske duše - to je osnovni motiv glume. Ako čovjek nema taj duboki, dominantni interes za drugoga, uvjerena sam da ne može biti dobar glumac.
Razgovarala: Ingrid Badurina (Start, 1985.)