Koliko je lik Jamesa Bonda postao neka vrsta kulturnog dobra 20. stoljeća, nije potrebno ni isticati. Samim time što obučemo odijelo s crnom mašnom ili udijelimo neki profinjen kompliment, ili još profinjeniju opasku, ili jednostavno prošetamo šeretski, odmah slijedi usporedba s Bondom ili barem kritika: "Tko zamišljaš da si? Bond?" Tako da je najnetajniji tajni agent odavno inkorporiran u svakodnevni vokabular i uspoređivan je s gotovo svim muškarcima koji su živjeli u posljednjih 60 i nešto godina.
Postoje i oni koji su realno mogli postati James Bond, tj. koji su prošli barem osnovnu kvalifikaciju, a to je da se mora biti glumac za takvo nešto. Sam lik agenta 007 tumačilo je šest glumaca (u službenom serijalu), a nekim drugim spletom okolnosti mogli su i neki drugi glumci uskočiti u Jamesove cipele a da se ne osjeti pad kvalitete. Koji? Pa, recimo, narednih sedam. Nula nula sedam.
Upozorenje: Lista se ne bazira (samo) na opcijama koje su stvarno bile razmatrane, već prije svega na glumcima koji su svojim karakteristikama blizu "ideala" Jamesa Bonda.
Cary Grant (1904. - 1986.)
Archibald Alec Leach, planetarno poznatiji kao Cary Grant, daleko bondovskija pojava od svih koji su ikad glumili Bonda. Čak kada se spomene ime i prezime tog fiktivnog lika, mnogima će prije doći Grantov lik, glas i stas u glavu nego netko od šestorice "odabranih" glumaca. Sam Cary bio je i jedna od inspiracija za Bondove manire i uglađenost.
Postoji priča da je njegovo godište jedini razlog zašto nije postao 007, ali možda nije bilo ni potrebe. Bio je "Bond prije Bonda". Njegov neidentificirani srednjoatlantski naglasak krasio je bondastične filmove kao što su Ozloglašena, Šarada i prije svega Sjever-sjeverozapad, tako da nije nedostajalo što je službenog Jamesa propustio. A da ga Cary eventualno nije propustio, vjerojatno ne bismo ni imali cijelu franšizu jer nakon njegovog povlačenja nitko se ne bi ni usudio zamijeniti ga, tj. naslijediti.
James Mason (1909. - 1984.)
Razmjene Caryja Granta i Jamesa Masona u spomenutom Sjever-sjeverozapadu djeluju kao da su izašle iz najkreativnijih snova Iana Fleminga. S obzirom na to da Mason ipak tumači negativca u tom filmu, možda bi se pomislilo da ne može postati heroj.
Međutim, apsolutno je lako zamisliti njih dvojicu i u obrnutim ulogama. Ništa se ne bi izgubilo u majstorstvu dinamike dijaloga i oštroumnosti koju su on i Grant donijeli. Mason je igrao mnogu gospodu, dokazao se i kao raznovrstan glumac igrajući i likove suprotne gospodstvu.
Za ulogu imenjaka Bonda ne bi čak morao ni glumiti - dovoljno bi bilo da svojim prirodno mekim i tek minimalno ciničnim glasom izgovara replike od kojih bi svaka Bond djevojka doživjela vrhunac već prije prvog zareza. Da je on preuzeo ulogu u nekom trenutku, mogao bi ga koje desetljeće kasnije naslijediti njegov nepriznati sin Sam Neill i razlika se ne bi osjetila. Ovako - nikom ništa.
Richard Harris (1930. - 2002.)
Gospodin Harris je u svojim zlatnim danima konzumirao dvije boce votke dnevno, pa mu vjerojatno ne bi bilo teško da se prebaci na votku martini (mućenu, ne miješanu) i uz koju čašu manje pregura dan, barem dok traju snimanja. Glumačkog talenta mu nikada nije manjkalo, a i kad je već igrao kralja Arthura, Richarda Lavljeg Srca, Olivera Cromwella, čak i bijelog Indijanca, u naponu snage moglo se naći prostora i za Jamesa Bonda.
Donio bi neku malo siroviju i tamniju crtu u lik, a sudeći prema njegovoj osobnosti i načinu glume, kao Bond bi mogao biti neka mješavina Seana Conneryja i Timothyja Daltona, koji su bili više nego maestralni u svojim tumačenjima. Bio bi i on.
Michael York (1942.)
Spomenuli smo mekoću glasa Jamesa Masona, koja je sigurno usporediva s baršunastim tonovima Piercea Brosnana, ali ne postoje baršunastiji od onih koje proizvode glasnice Michaela Yorka. Kad bi vokal zapravo bio glavni argument za "bondovskost" (koliko smo samo tih bondovskih derivata upotrijebili) nekog glumca, onda bi York imao najviše bodova.
Istini za volju, i ostale elemente je ispunjavao stari Michael, a taman je njegovoj karijeri nedostajalo nekoliko hitova da ga učvrste kao važniju ličnost filmske trake. Slično je i s većinom glumaca koji su igrali Bonda - ostatak filmografije im često ne izgleda najimpresivnije. U slučaju Yorka neimpresivni ostatak je nažalost jedino što postoji.
Dragan Nikolić (1943. - 2016.)
Kad govorimo o ljudima s ovih prostora koji su mogli postati filmski Dušan Popov, nekako svi putevi vode prema Gagi. Njegov superkul, ali nešto neozbiljniji i šarlatanskiji pristup džentlmenskim načelima sličan je metodama Rogera Moorea. Otprilike bi bio najusporediviji s njim ako govorimo o glumcima koji su se kitili brojem 007.
Zamislite, recimo, da je Dragan Nikolić u službi Njezina Veličanstva, a Rade Šerbedžija s druge strane u liku KGB-ova suparničkog agenta. Pa, svemir bi eksplodirao. Uostalom, Nikolić se već ogrtao krvavom britanskom zastavom u filmu Mlad i zdrav kao ruža, tako da... moglo je opet.
Rupert Everett (1959.)
Rupert je poslužio kao inspiracija za lik Dylana Doga, glumio varijaciju na taj lik u filmu Cemetery Man, a i jedan i drugi lik su veće face od samog Bonda. Može se reći da mu nije bilo nužno za vječnu slavu da još utvare i vampire zamijeni Blofeldom i Goldfingerom kao drevnim neprijateljima. Ipak, mogao je bez problema svoj suhi humor unijeti u još jedan bezvremenski karakter.
Da su u vrijeme kad je Everett bio na vrhuncu slave (recimo devedesetih) vrijedila današnja pravila, kao homoseksualac jednostavno bi morao dobiti jednu od glavnih uloga pop kulture, što JB svakako jest. Sigurno bi bilo protumačeno kao "politička odluka", ali bio bi to rijedak slučaj da odluka te vrste bude i ispravna.
Clive Owen (1964.)
Godinama se spominjala mogućnost da Owen bude James Bond, naročito u vrijeme kad je Brosnan okačio smoking o klin. Iako su svi obožavatelji Clivea Owena željeli da se to dogodi, prilagali dokaze njegove bondovskosti naslovima kao što su Croupier, Spavat ću kad umrem, Grad grijeha, Djeca ljudi, Inside Man, pa čak i Shoot 'Em Up, oni koji su bili zaduženi za casting, ignorirali su sve zahtjeve i tjerali svoje.
Na kraju su odabrali Craiga i držali ga u više nastavaka. Clive nije dobio priliku da mu se barem, poput Georgea Lazenbyja, podari jedan istinski Bond klasik pa da mirno odjaše u druge filmske svemire i ostane na stopostotnom učinku. Umjesto toga nastavio je lutati od lika do lika izgledajući kao Bond, pričajući kao Bond, ponašajući se kao Bond, ali nikada s tom prokletom oznakom - James Bond. Da nije milijunaš, još bi emotivan čovjek mogao i zaplakati nad njegovom sudbinom...
I to je to - njih sedam koji nisu postali 007, a mirne duše su mogli. Imate li svoje favorite koje smo možda propustili? Zašto imam osjećaj da je Hugh Jackman među njima?