Foto: Vedran Buble/Index
NAKON polugodišnjeg putovanja Južnom Amerikom u 2014., junaci ovog putopisa, Vedran i Sanja, u studenom su započeli 4-mjesečnu odiseju Azijom. Osim Filipina, koji će biti njihova prva destinacija, posjetit će Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Indiju. Njihov serijal putopisa Azijski šund, koji će uz nepredvidive avanture opisivati i društveno-političku stečevinu ovih zemalja, imat ćete priliku čitati jednom tjedno na najposjećenijem hrvatskom portalu Index.hr, a sva pitanja, sugestije i komentare možete slati na email putovanja@index.hr.
Malezija
1. poglavlje
Cigareta za robiju
Prvi dodir s ovim azijskim tigrom imali smo na samom početku putovanja, kada je naš let od Zagreba do Filipina vodio preko Kuala Lumpura, gdje smo 20-tak sati bili prisiljeni čekati na transfer za Cebu, otok opisan u prvom nastavku putopisa. Ako se pitate zašto smo baš u glavnom gradu Malezije presjedali, morate znati kako je riječ o političkom i geografskom centru jugoistočne Azije, istovremeno i središtu najveće low-cost kompanije ovog dijela svijeta. Za nekoliko desetaka eura Air Asia povezuje Kuala Lumpur s Indijom, Burmom, Tajlandom, Laosom, Kambodžom, Vietnamom, Filipinima, Indonezijom i Australijom.
Na luksuzni aerodrom, smješten u središtu nepregledne džungle palmi, sletjeli smo 20. studenog nešto iza podneva. S obzirom da je KLIA udaljena više od 70 kilometara od centra grada, a mi smo već sljedećeg jutra trebali hvatati let za Filipine, nije nam imalo smisla putovati tamo i natrag. Shvativši da u okolici nema prihvatljivog hostela, domaćina smo potražili na Couchsurfingu. 27-godišnji Faqih bio je naš prvi doticaj s krutom muslimanskom tradicijom i baš ništa nije sugeriralo da će se iz tog naizgled isforsiranog susreta roditi jedno zaista lijepo prijateljstvo.
Svega nekoliko kilometara prevezli smo se supermodernim vlakom, a na stanici Salak Tinggi po dogovoru nas je trebao čekati naš domaćin. Kako je kasnio nekoliko minuta,
izmrcvareni interkontinentalnim letom, sjeli smo na stepenište i zapalili cigaretu, a onda se odjednom oglasio alarm. U prvi tren pomislili smo da je kakva pljačka u tijeku, a onda je dotrčao čuvar i počeo vrištati na nas kako je pušenje strogo zabranjeno. Pokazao nam je i upozorenje obješeno na zid. Na naše zaprepaštenje isticalo je kako će svaka osoba koja se uhvati u pušenju biti kažnjena sa 17 tisuća kuna i dvije godine u zatvoru.
Bio je to početak naše opčinjenosti malezijskim prekršajnim i krivičnim zakonom, s kojima smo se u konačnici zdušno rugali. Što god bi Sanja ili ja napravili, a nije se činilo prirodnim, prijetili bi jedno drugom desetljećima iza rešetaka. Faqihu isprva nije bilo do šale, no kada je putem kući bacio čik kroz prozor, a ja ga upozorio da je to minimum osam godina u strogo čuvanom zatvoru, počeo se slatko smijati. Stigavši pred kuću u kojoj je živio sa svojim kolegom, uzeli smo stvari iz auta i ušli u kuću, a kad je vidio da smo u dnevnom boravku i dalje u tenisicama, skoro je počeo plakati.
Vidno uzrujan pokazao nam je sobu, a jednom kad smo se našli unutra, znali smo da u njoj ne želimo provesti ni trenutka više no što je potrebno. U toj ostavi bilo je više stotina predmeta do neprepoznatljivosti prekriveni prašinom i paučinom, a na tlu 5-milimetarski pokrivač po kojem bi stajali jedino u tenisicama. Na zidovima su se naganjali gušteri, a komarci oko njih plesali tango. Nije to bio početak putovanja kakvog smo zamišljali, ali dopustili smo da se prepredeno klupko sudbine rasplete do kraja. Nekoliko sati odmarali smo se na kauču, a onda je Faqih predložio da nas odveze u obilazak Putrajaye.
Masla i jaja
Njegov auto bio je čista suprotnost kući, čist i mirišljav, a vožnja lijevom stranom ceste (britanska kulturna ostavština) prilično zanimljiva. Faqih vozi Mito, lokalnu marku auta, koja izgleda kao malo veći smart. Požalio nam se kako bi vrlo rado i on kupio neko muževno europsko auto, ali da malezijske vlasti udaraju čak 200 posto uvozne takse. Ovo je platio deset tisuća eura i morat će ga još dugo otplaćivati, a jedina dobra stvar, cijena je benzina. Kako je Malezija jedan od najvećih svjetskih izvoznika nafte, cijena litre iznosi nešto više od tri kune.
Stigavši iz njegovog seoceta u Putrajayu, ostali smo šokirani. Kakve avenije i luksuzne građevine, kakve groteskno ulickane palače i nebeski visoke džamije! Svaki detalj izgledao je kao da je tog jutra izašao iz tvornice, a na cesti se nije mogao naći ni opušak. Faqih nam je objasnio kako je Putrajaya izgrađena u svega petnaest godina te kako je danas to političko središte Malezije. Kako bi se rasteretio glavni grad, kraljevska palača, Parlament, Vlada i sva ministarstva prebačena su iz K. Lumpura u 40-tak kilometara udaljenu Putrajayu, a svi zaposlenici preseljeni u ogromne nebodere koji okružuju grad.
Na isti način ustrojena je i obližnja Cyberjaya, gdje su smještene IT kompanije koje se bave razvojem hardwarea i softwarea. Faqih je inače mehaničar Malaysia Airlanesa, a kad smo ga upitali o ona dva tragična leta, smračio se kao što ono smrači dan. Rekao je da kompanija prolazi kroz teške dane te da je puno ljudi izgubilo posao. Naravno i on ima svoju teoriju. Vjeruje da su Ameri srušili prvi, jer je isti navodno sadržavao nekakav software koji nije smio doći u ruke Kineza, dok su drugi avion slučajno oborili Ukrajinci, misleći se radi o Putinovom avionu koji je igrom slučaja isto izgledao i imao istu putanju.
Dobra tri sata šetali smo ovom malezijskom svemirskom postajom, uživajući pritom u izobilju hrane na noćnim tržnicama. Probali smo najmanje šest različitih jela, a čim su se namirnice i začini pomiješali u trbuhu, osjećali smo se kao hodajuće tempirane bombe. Došavši kući nešto prije ponoći, Faqih je na našu nevjericu zapalio joint, a kada smo ga upitali kako je moguće da jedan tvrdokorni vjernik poput njega, koji nikada nije okusio alkohol, puši marihuanu, uz osmijeh je promumljao kako čak ni on nije bezgrešni musliman.
Nakon noći koja je, unatoč ranije opisanim uvjetima, bila prilično ugodna, naš nam je domaćin pripremio bogati doručak, a potom nas odveo na aerodrom. Bilo je to zaista lijepo od njega. Očito da smo mu na neki način prirasli srcu, baš kao i on nama. Na rastanku smo ga propisno izgrlili i obećali mu se javiti kada se vratimo u veljači. Avion je domala uzletio, a vidjevši u magličastoj panorami famozne Petronas tornjeve, jedva smo se čekali vratiti u ovu živopisnu zemlju koja bi se do 2020. godine trebali otarasiti epiteta zemlje u razvoju i postati ona razvijena.
2. poglavlje
Ponovo u Maleziji
Gotovo tri mjeseca prošla su od onog srcedrapajućeg rastanka na aerodromu KLIA, u međuvremenu smo proputovali filipinsko otočje, Vijetnam i Kambodžu, a onda nas je put opet nanio u slavni Kuala Lumpur. Ovaj put nismo željeli samo kliznuti kroz glavni grad Malezije pa smo mimo Faqihovog znanja na tjedan dana iznajmili sobicu u samom centru grada. Bio je to puni pogodak jer je stančić bio smješten u tzv. condominiumu, luksuznoj zgradi koja unutar kompleksa ima olimpijski bazen, saunu, teretanu i dva terena za squash.
Takvo što impresioniralo bi i žitelja kakve svjetske metropole, a kamoli ne dvoje Hrvata koji su tu doletjeli nakon 15 dana u kambodžanskom selu s više krava no automobila. Dok smo prvog jutra uživali u parnoj kupelji i brčkali se u bazenu, zapitali smo se zašto ovakvih zgrada nema u Hrvatskoj. Čovjek tu zaista ima na raspolaganju sve što mu treba, a kvaliteta njegova života nemjerljivo je veća. Bilo da se radi o rekreaciji, rješavanju stresa ili toxina, sve je na domet ruke. Inače, najam trosobnih stanova u ovakvim zgrada košta oko 500 eura mjesečno.
S obzirom da nas je Faqih dobrano preplašio s cijenama u centru Kuala Lumpura, bili smo nemalo iznenađeni kada smo pred kućom pronašli superjeftini i iznimno kvalitetni malezijsko-indijski restoran. Dvije kave i dva rotija s bananom (nekakve punjene palačinke) za doručak plaćali smo ukupno 12 kuna, dok nas je obilni ručak koštao svega 22 kune. Iako ovaj grad smatraju gastronomskim centrom jugoistočne Azije, nismo imali nikakve želje hraniti se drugdje, u jednu ruku i pripremajući se za ono što nas domala očekuje u Indiji.
Kevin je bio naš čovjek za sve
Trećeg dana jedan nas je lokalac preko Couchsurfinga pozvao na druženje u bar Elysium, što smo objeručke prihvatili, no kada smo u casual odjeći, bespovratno obojenom kambodžanskom prašinom, stigli pred bar, shvatili smo da se radi o jednom od najluksuznijih roof-top klubova u gradu. Isprva nas nisu htjeli pustiti, jer su duge hlače i cipele obvezne, a onda se Kevin spustio dolje i dopustio našim ubogim japankicama da prošetaju skupocjenim tepihom. Pogled s vrha bio je nevjerojatan, s jedne strane blizanci Petronas, a s druge toranj KL-a. Jedino nevjerojatniji bio je pogled na menu. Boca pive 75kn.
Deset minuta slikavali smo se kao siročad, odbijajući naručiti piće, a onda nas je Kevin pozvao na večeru u podnožju Petronasa. Nismo znali trebamo li pobjeći! Imali smo svega 100kn i bili potpuno nespremni na ovakav rasplet, međutim kada se iz garaže pojavila bembura stara 25 godina, shvatili da je naš domaćin mali fejker. Restoran podno spektakularnih Petronasa bio je strašno jeftin, a uz mango lassi doznali smo da je u velikoj besparici. Onaj bar vodi njegov prijatelj, a tamo odlazi samo da bi se slikao sa strancima i slike objavljivao na Facebooku, tako si povećavajući ugled.
Međutim, Kevin se na koncu ispostavio kao drag i ugodan sugovornik. Uputio nas je u povijest države te aktualnu političku situaciju. Malezija je kraljevina, a svaka provincija ima svog kralja. Svake četiri godine među njima se bira superkralj, koji kao vrhovni poglavar predstavlja zemlju. Nakon večere Kevin nas je odveo na vidikovac Ampang, gdje smo imali priliku vidjeti noćnu halju grada. Tamo su na krovu džungle ugostitelji podigli štandove, uz sam rub ceste poslagavši stolove. Na ivici provalije i s ledenim čajem u ruci zaključili smo kako je Kevin bio dar s neba. Ovakve stvari turistima su nedostupne.
Opet s Faqihom
Dok smo četvrtog jutra još preživali sav materijal koji je Kevin prosuo pred nas (Malezija je jedina zemlja JI Azije koja nema problema s napadima muslimanskih terorista, ali jedina je začudo potpisala ugovor o slobodnoj trgovini s Amerikom) napokon smo se javili Faqihu. Bio je prilično ljut pa smo se morali dugo ispričavati što se nismo smjestili kod njega. Željeli smo biti blizu centra, a i nismo te htjeli smetati, ponavljali smo. Kad se napokon udobrovoljio, pozvali smo ga da sutradan dođe u Kuala Lumpur. Isprva je odbijao, rekavši kako mrzi gužve te kako u centar odlazi jednom godišnje, a onda je ipak prihvatio.
S Faqihom nismo imali gotovo ništa zajedničko, a dijelili smo samo događaje jednog poslijepodneva otprije tri mjeseca. Uvodni razgovor gubio se u beznačajnostima no kako je vrijeme odmicalo, sve smo se bolje osjećali. Teško je to racionalno objasniti, ali jednostavno je lijep osjećaj vratiti se negdje i sresti tu istu stranu osobu s kojom si nekad, makar i na nekoliko sati, čavrljao. To donosi zadovoljstvo kao kad ispuniš neko davno obećanje. Iako već godinama živi svega pedesetak kilometara od Kuala Lumpura, Faqih nikada nije bio na Trgu nezavisnosti, a Petronase je samo vidio iz daleka.
Koliko mu je dolazak u grad značio, shvatili smo čim je izvukao Go Pro kameru i počeo udarati selfije na svakom značajnijem mjestu. Kada smo se u večernjim satima napokon dovukli pred Petronase, bio je oduševljeniji no mi. Moram biti iskren, vidio sam mnoštvo impozantnih građevina diljem svijeta, od Rima, Pariza i Londona do New Yorka i Los Angelesa, međutim blizanci u Kuala Lumpuru za koplje su ispred svih. Do prije desetak godina bili su najviša građevina na svijetu, a trenutak kada se po zalazu sunca na njemu počnu paliti svjetla, čudesan je prizor.
Tantalove muke mladog Malezijca
Iako ne pije alkohol, u nastavku nam se večeri pridružio u popularnoj zoni noćnih klubova, gdje nam je, ispijajući svoju Coca Colu, ispričao kako je pune tri godine bio u vezi. "Prije godinu dana smo prekinuli jer je više nisam mogao čekati. Želio sam je oženiti, ali njena majka je zatražila da pričekam još tri godine dok ne završi fakultet. Shvaćam da želi najbolje za svoju kćer, ali ja jednostavno više ne mogu čekati. Nisam još potpuno digao ruke od nje, najgore bi mi bilo da se nakon ovoliko vremena uda za nekog drugog..."
Kako nam je cijela ova priča bila pomalo nejasna, upitali smo ga zašto se htio oženiti. "Lako je vama Europljanima, vi možete što želite, ali mi muslimani smo u vrlo teškoj
poziciji. Tri godine bio sam u vezi s tom djevojkom, a ne da nismo bili intimni, nego je nisam ni poljubio. Štoviše, nisam je ni dotakao..." Čekaj, čekaj! Kakva je to veza? Što ste radili onda? Valjda si se rukovao s njom i poljubio je kada joj je bio rođendan? Izgledali smo si smiješno s ovim pitanjima, no kada je sve oštro opovrgnuo, dobro smo se zamislili.
Opet, bili smo upoznati s muslimanskom tradicijom, ali kada se oči u oči susretneš s jednim takvim slučajem, sve izgleda potpuno nevjerojatno. "Možda će vam zvučati zaostalo i glupo, ali ima nešto u tome. Ja sam u tri godine vidio samo lice svoje djevojke i ništa više. Niti kosu. Jednog dana kada se i ako oženimo, tada nas bračni život zaista počinje. Sve je novo i sve se puno više cijeni. Na Zapadu ljudi hodaju pet, šest godina, a onda jednom kada stupe u brak, više ne znaju što bi jedno s drugim pa se brzo počne s varanjem i drugim glupostima..."
Batu špilje
Pozdravivši se s Faqihom, kući smo se vratili nešto prije ponoći jer je on hvatao posljednji vlak za Salak Tingi. I nama je to odgovaralo jer smo se sljedećeg jutra odlučili ranije dići i posjetiti tzv. Batu Caves. Radi se o nizu vapnenačkih špilja dvadesetak kilometara od centra Kuala Lumpura koje su lokalni Hinduisti pretvorili u svoje hramove. Kada nam je Kevin to spomenuo zvučalo je interesantno pa dalje nismo ni istraživali. Očekivanja su nam bila niska i možda smo se baš zato prilično oduševili. Svakako ih valja posjetiti.
S obzirom da je željeznička postaja "Batu Caves" izgledala kao Karepovac i Hrelić zajedno, a smrad se širio na sve strane, požurili smo kroz štandove na ulaz. Rekli su nam kako je sinoć završio veliki trodnevni festival i da zato mjesto izgleda postapokaliptično. Ulaz u glavni hram izgledao je prilično skromno, a onda šok. Ogromna prostorija bila je oslikana u tisuću boja, a svuda su bili postavljene statue raznoraznih hindu bogova. Neki su ležali, neki se borili, neki su jeli, a svima je na licu bio osmijeh. Koja divna religija.
Kršćanstvo je tako teško, tusto, čvrsto i ozbiljno, a Hinduizam lagan poput pera. Nema patnje, nema prijetnji. Svi su veseli i sretni. Bogovi su prikazivani u svim mogućim pozama i praktički goli. Neki su imali lice zeca, neki majmuna, a neki svinje. I sve to u pozadini stotina veselih nijansa boja. Čovjek se na takvom mjesto ne može osjećati loše. Ne znam kako su ni kada Hinduisti dobili ovo mjesto na korištenje, ali kada smo u kutu špilje ugledali žuborenje podzemnog slapa, sjeli smo na tlo i prepustili se energiji punih pola sata.
New York za siromašne
Prije odlaska posjetili smo i glavni hram do kojeg vodi preko tisuću stepenica i pred kojim stoji tridesetmetarski zlatni kip, no ta špilja nije bila ni upola interesantna. Kući smo se vratili zadovoljni, ali i vrlo umorni pa smo odlučili posljednji dan provesti odmarajući se na bazenu. Naravno, let nam je za Indiju opet bio u ranim jutarnjim satima pa je najnormalnije bilo prespavati kod Faqiha. A tamo sve po starom. Njegov mačak Tigar i cimer opsjednut igranjem pikada. Svega nekoliko sati smo spavali, a onda se naš prijatelj vratio iz noćne smjene i u četiri ujutro ponovno nas vodio na aerodrom...
Bilo je to sve od Kuala Lumpura, no ono što smo vidjeli još ćemo dugo pamtiti. Ponavljam, moguće je da smo bili impresionirani planetarnom promjenom u odnosu na Kambodžu, ali glavni grad Malezije svrstali smo uz bok najpopularnijim svjetskim metropolama. Nazvali smo ga New Yorkom za siromašne. Kuala Lumpur ima zaista sve što čovjek može poželjeti. Sjajno organiziran javni prijevoz za svega nekoliko kuna, mnoštvo unikatnih stvari za posjetiti u samom gradu i okolici te bezbroj vrhunskih restorana, kafića i noćnih klubova.
Smještaj se može pronaći za sedam do deset eura, a na ulici ručati i večerati za ne više od petnaestak kuna. Tornjevi Petronas svjetska su atrakcija, a raznorazna kulturna događanja organiziraju se na dnevnoj bazi, neovisno želite li uživati u živoj muzici na ulici, otići na koncert ili izložbu. S obzirom da je grad smješten gotovo na ekvatoru, svega desetak kilometara od grada može se izgubiti u pravoj pravcatoj džungli i biti okružen desecima raznoraznih životinja, od zmija do majmuna. Idila! A sada se jubilarni deseti put pozdravljamo od vas. Sljedeća destinacija je Indija, gdje ćemo provesti nešto više od mjesec i pol dana. Adios...