"Ako je išta u životu sigurno, ako nas je povijest ičemu naučila, onda je to da svakoga možeš ubiti", čuvena je rečenica koju u Kumu 2 izgovara Michael Corleone, a nama bliska potvrda tome dogodila se 12.3.2003. godine kada je ubijen srpski premijer Zoran Đinđić.
Dvadeset jednu godinu kasnije pojavila se televizijska serija koja se krajnje seriozno i iz različitih perspektiva bavi događajem koji je dramatično promijenio tijek zbivanja, ili da budemo malo jasniji, zaustavio promjene koje su se počele događati u postmiloševićevskoj Srbiji, a koje su imale utjecaj i na sve njezine susjede.
Otkazivanje početka emitiranja
Serija Sablja, nazvana prema specijalnoj policijskoj operaciji hapšenja onih koji su bili uključeni u atentat na Đinđića, trebala je premijeru imati još u veljači ove godine, no iznenada je došlo do otkazivanja početka emitiranja. Usprkos spekulaciji o političkoj pozadini odgode, razlog za to bio je poziv u natjecateljsku selekciju festivala u Cannesu – Cannesseries.
I filmska i televizijska inačica festivala imaju isti uvjet, a taj je da svjetska premijera može biti samo u Cannesu. No isplatilo se jer je Sablja nagrađena posebnom nagradom za glumačku interpretaciju, i to kompletne glumačke postave, no još je važnije što je dobila i svjetskog distributera u snažnoj njemačkoj produkcijskoj i distribucijskoj kući Beta, što o potencijalu serije govori i više od samih nagrada.
Konačno, serija je počela s prikazivanjem na Radioteleviziji Srbije prošlog vikenda, prvu je epizodu pratilo milijun i 265 tisuća gledatelja, a drugu još više, milijun i 330 tisuća, dok je udio u gledanosti dosegao senzacionalnih 28.3 odnosno 29.2 posto.
Baš kao što se nama u Hrvatskoj zavrti u glavi kad usporedimo gledanosti hrvatskog i srpskog filma – do početka distribucije filma Dražen taj je odnos u 2024. godini bio 35.000 gledatelja u Hrvatskoj naspram 800.000 gledatelja u srpskim kinima, odnosno skoro 23 prema 1 - isti je slučaj i s gledanošću dramskog programa na televiziji.
Za usporedbu, hrvatska hit serija Dnevnik velikog Perice imala je zaista vrlo dobru gledanost pa ipak je njezin udio u gledanosti (share) gotovo upola manji od Sablje. Nakon RTS-a prve dvije epizode serije stigle su i na streaming servis Max, na kojemu će svakog ponedjeljka osvanuti dvije nove epizode, od ukupno osam. Sudeći prema prve dvije, sav hype koji se oko serije stvorio više je nego opravdan.
Spektakularan početak
Inače, serija započinje spektakularno, pokazuje nam sastanak između Zorana Đinđića i Milorada Ulemeka Legije uvečer 4.10.2000. godine, dan uoči povijesnih demonstracija koje će dovesti do pada Slobodana Miloševića. . Đinđić je bio nagovoren na pregovore s Legijom kako bi spriječio krvoproliće koje se spremalo dan kasnije, i to je očito bio zametak njegovog tragičnog kraja.
Prva epizoda bavi se svime onim što je prethodilo atentatu, dok druga epizoda prikazuje prve reakcije protagonista na Đinđićevu smrt, a prava akcija obračuna s Legijom i srpskim organiziranim kriminalom, koji, kako kaže Woody Allen, obrće golemu lovu, ali ne troši mnogo na uredski pribor, u njoj tek počinje.
Dramaturška organizacija serije, koja je inače u velikoj mjeri povijesno autentična, počiva na tri posve fikcionalna lika koji nam pomažu pratiti zbivanja iz tri različite perspektive, riječ je o policajcu Borisu (Ljubomir Bandović) koji vodi istragu protiv organiziranog kriminala, ambicioznoj novinarki Danici (Milica Gojković) i mladiću Urošu (Lazar Tasić), novajliji u moćnom Zemunskom klanu koji stoji iza atentata.
Iako su prve epizode serije tradicionalno najzahtjevnije jer im je zadatak predstaviti velik broj likova, naznačiti njihove odnose i uvesti u priču, a to je ovdje čak i usprkos određenom predznanju prilično zahtjevno, autorima to lako polazi za rukom pa je serija uzbudljiva od prve scene i nikada to ne prestaje biti.
Naravno, rezultat je to golemog truda koji je uložen kroz pet godina razvoja serije. Zanimljivo, inicijativa je potekla od samog RTS-a, a projekta se prihvatila produkcijska kuća This and That Productions (i producentica Snežana van Houwelingen), koja je serijom Jutro će promeniti sve već napravila jedan veliki iskorak u televizijskoj produkciji.
Kako i sami kažu, posao na Sablji bio je opsežan i mukotrpan, zahtijevao je ogroman istraživački angažman, a zatim i izuzetno kompleksan posao konceptualizacije i dramatizacije priče. Na scenariju se izmijenilo nekoliko scenarista, no najveći posao ipak su iznijeli Goran Stanković i Vladimir Tagić, koji su podijelili i redateljski posao.
I to na izvanredan način. Koristeći relativno klasični vizualni i redateljski izraz pripovijedanje su približili stilu dokudrame te na taj način olakšali kombiniranje dokumentarnih i igranih dijelova, pri tome ne gubeći na atraktivnosti niti trilerskoj napetosti.
Jednostavna odluka rezultirala odličnim glumačkim ostvarenjima
Posebna kvaliteta serije su glumačka ostvarenja, a svima im je zajedničko da glavni kriterij nije bila ni sposobnost imitacije ni fizička sličnost, već prvenstveno ona karakterna. Uz to, glumci su često stariji od likova koje tumače, za što postoji dobar razlog, naime oni često igraju likove koji su toliko toga u životu prošli, čija lica svjedoče o bezbrojnim jezivim događajima, da ih njihovi vršnjaci jednostavno ne mogu uvjerljivo glumački utjeloviti.
U toj jednostavnoj odluci produkcije krije se i uspjeh castiranja: Dragan Mićanović odličan je kao Đinđić, Ljubomir Bandović odličan je uvijek i svuda tako da to i nije neka vijest, no zato je vijest da je ovdje dobar čak i Bojan Navojec u ulozi šefa Zemunskog klana Duce Spasojevića.
Isto se može reći i za Sergeja Trifunovića koji je savršen izbor za Legiju, dok će Miloš Timotijević kao Mile Luković Kum, vjerujemo, više doći do izražaja u sljedećim epizodama.
Dvije stvari bodu oči
Na osnovu dvije epizode preuzetno je davati konačni sud, no ipak nije teško zaključiti kako je riječ o regionalno najboljoj i najvažnijoj ovogodišnjoj seriji. Gledajući je iz perspektive hrvatske kinematografije, dvije stvari zaista bodu oči. Prva je produkcijska, odnosno industrijska, a tiče se dojma o golemom zaostajanju hrvatske kinematografije u odnosu na Srbiju.
Sablja je tek najnoviji i najreprezentativniji primjer serije nastale u okviru zrele, industrijski razvijene i zanatski iznimno kompetentne kinematografije koju mi danas gledamo kao da je riječ o Hollywoodu. Šanse da hrvatska kinematografija snimi ovako dramaturški, režijski i tehnički zahtjevnu seriju jednake su kao da snimi Nemoguću misiju (kud mi je baš taj sugestivni naslov pao na pamet).
Kad je pak riječ o zrelosti društva, spremnost tamošnje kinematografije na preispitivanje vlastite, ne tako daleke i nimalo laskave prošlosti također je nemjerljiva s hrvatskom "ne bi se štel mešat" agendom, odnosno njezinim tematskim rasponom koji se proteže od Generala do Dražena.
Ipak, ako nismo nešto pogrešno čuli, dobra je vijest da će i Hrvatska televizija uskoro, već na proljeće, Sablju uvrstiti u ponudu HRTi-ja, što se čini kao idealan naslov za početak kvalitetnije kulturne audiovizualne razmjene unutar "regiona". Uostalom, tako će i gledatelji HRT-a napokon moći uživati u vrhunskoj dramskoj produkciji bez titlova.