GDJE smo ono zadnje stali? Ah, da, David Bowie! Godina je 1977. Brian Eno i David Bowie zauzeti su snimanjem albuma Heroes u Berlinu. Jednog dana Eno uleti u studio uzbuđeno mašući novoobjavljenom singlicom i proročanski uzvikuje Bowieju: "Ovaj će singl promijeniti zvuk klupske glazbe u sljedećih 15 godina." I Eno ne bi bio vrhunski producent i glazbenik da nije bio u pravu u vezi s pjesmom I Feel Love Donne Summer.
No njegova izjava zahtijeva dvije male izmjene: izbrisati ono "klupske" i promijeniti "15 godina" u "zauvijek".
Premošćujući disco senzualnost i revoluciju sintesajzera, Summer i producenti/koscenaristi Giorgio Moroder i Pete Bellotte ne samo da su s I Feel Love stvorili svjetski megahit već su pomogli postaviti put za synth pop, novi romantizam, Italo disco, Hi-NRG, electro, house, techno i više, utječući usput na generacije pop, rock i dance umjetnika.
Ono nešto!
Moroder i Bellotte već su proveli godine čineći Summer interkontinentalnom disco divom. Ali nisu mogli znati da će završna pjesma na njezinom albumu I Remember Yesterday iz 1977. njenu karijeru gurnuti u stratosferu i promijeniti glazbenu povijest.
"Napravili smo to samo kao pjesmu na albumu", rekao je Moroder Robinu Katzu iz Record Mirrora kasnije te godine. "Donna je završila za 10 minuta. Nitko od nas nije mislio da će biti tako velik hit kao što je bio."
I Remember Yesterday je klasični konceptualni album na kojem svaka pjesma predstavlja različito razdoblje. Moroder i Bellotte kasno su došli na ideju da završe pjesmom koja simbolizira glazbenu budućnost. Nisu imali pojma koliko su bili dobri proroci.
Sintesajzeri su još uvijek bili dovoljna novost da budu prirodan izbor za futurističku produkciju. Moroderu oni nisu bili strani jer ih je koristio u svom solo radu, ali za ovo je doveo njemačkog inženjera Robbieja Wedela, stručnjaka za modularni model Moog.
Radeći suprotno Moroderovoj uobičajenoj metodi, prvo su stvorili groove - onu valovitu liniju synth-basa Dr. Whoa u Studiju 54 i iznimno važan elektronički ritam. Bubnjarski strojevi još nisu imali sofisticiranost za potonje, pa su stvarali svaki zvuk bubnja na sintesajzeru i snimali ga pojedinačno. Ali nisu mogli dobiti zadovoljavajući udarni zvuk, pa je budući producent Billyja Idola Keith Forsey izabran za bas bubanj, jedini ne-elektronički instrument u pjesmi.
Summer je napisala jednostavnu, prikladno erotičnu pjesmu uz pulsirajuću elektroničku podršku koju su stvorili Moroder i društvo. Šef izdavačke kuće Casablanca Records Neil Bogart mudro je inzistirao na izdavanju gotovog proizvoda kao singla, čime je već uspješna Summer postala superzvijezda. Osim što je pokrenuo milijune guzica diljem svijeta, radikalni novi zvuk nadahnuo je mnoštvo umjetnika koji razmišljaju progresivno.
I onda je krenula lavina...
Sastav Blondie je pozorno slušao, a kada se sljedeće godine pojavila Heart of Glass, njihova varijacija na elektro-disco predložak Summer podigla je profil benda u nebo. Ron Mael iz Sparksa rekao je Iri Robbinsu iz Trouser Pressa: "Čuli smo I Feel Love Donne Summer i mislili smo da je to nevjerojatna mješavina elektronike s glasom koji ima pravu toplinu... Pa smo pristupili Giorgiu Moroderu." Rezultat je bio Sparksov Nuber one Song In Heaven.
Kako su synth pop i nova romantična scena rasli u Engleskoj ranih 80-ih, sfera utjecaja pjesme eksponencijalno se širila. Singl I Travel grupe Simple Minds iz 1980. nije bio ništa drugo do I Feel Love za post-punk generaciju. A 1981., kada je pjevač Human Leaguea Phil Oakey rekao Marku Cooperu iz Record Mirrora "želimo biti poput ABBA-e ili Donne Summer", nije bilo sumnje koji je singl Summer imao na umu.
Osobno sam prvi put čuo I Feel Love u izvedbi Bronski Beata i Marca Almonda. Zvučala je kako dio neke opere, kako vrhunac, arija, ključan dio trećeg čina i raspleta jedne velike ljubavne tragedije. Sve je bilo dio glazbenog medleyja I Feel Love/Johnny Remember Me/Love To Love You Baby koji je ušao među top 3 najprodavanija singla u Velikoj Britaniji i ostao njihov najveći hit.
Kasnije je Jimmy Somerville iz Bronski Beata izjavio je da je postao pjevač zbog I Feel Love.
Obrada hita I Feel Love trija Out Bronski Beat iz 1985. simbolizirala je značaj pjesme i za gej zajednicu i za razvoj plesnog zvuka Hi-NRG iz 80-ih. Desetljećima kasnije učinak je bio nesmanjen. Sam Smith je 2019. obradio pjesmu I Feel Love i na Twitteru je izjavio: "Kao queer osobu, I Feel Love me prati na svakom plesnom podiju u svakom queer prostoru od trenutka kada sam počeo klupski. Ova pjesma je za mene himna naše zajednice."
Utjecaj pjesme na dance glazbu išao je ruku pod ruku s njezinom LGBTQ+ privlačnošću. Moroder je za Pitchfork rekao: "Milijuni gej ljudi vole Donnu, a neki kažu ‘oslobodila me ta pjesma’…"
Utjecaj ide ravnom linijom od Hi-NRG-a do housea i techna. Nakon što su ga detroitske plesne legende poput Juana Atkinsa, Derricka Maya i Carla Craiga počele vrtjeti u svojim DJ setovima, nikada nisu prestale. Godine 2003. Fatboy Slim je rekao elektrofunkrootsima Grega Wilsona: "I Feel Love je bila prva disco ploča za koju sam sebi dopustio da mi se sviđa i očito je to bila neka vrsta ključne stvari jer je to bio gotovo prvi prototip house ploče."
Priča je ista i danas. U prošlogodišnjem izboru I Feel Love bila je na vrhu Rolling Stoneove liste najboljih dance pjesama, a Beyonce je zatvorila svoj novi album Renaissance hommageom Summer Renaissanceu. Nakon 45 godina, šest minuta elektroničke ekstaze koja je promijenila svijet uzbuđuju više nego ikad.
Postoje pjesme koje pop povijest dijele na prije i poslije. Neke su neosporne: She Loves You, Anarchy In the U.K., Rapper's Delight. Ostale su za daljnju raspravu. Ponekad pjesma podijeli pop vrijeme napola a da mnogi ljudi ne primjećuju njezine revolucionarne implikacije, a utjecaj se u potpunosti pojavljuje tek kasnije. U drugim slučajevima prekid uobičajenog poslovanja događa se naočigled, na vrhuncu pop ljestvica, a učinak je trenutačni. Jedan takav pop-alterirajući singl koji se osjećao kao šok za budućnost u stvarnom vremenu je I Feel Love.
Unutar klupske kulture I Feel Love ukazala je put naprijed i utrla put žanrovima kao što su Hi-NRG, Italo, house, techno i trance. Svi zaostali elementi u discu - aspekti koji su ga povezivali s pop tradicijom, show melodijama, orkestriranim soulom, funkom - pročišćeni su u korist brutalnog futurizma: mehaničko ponavljanje, ledena elektronika, fiksirani osjećaj posthumane propulzije praznog oka, poput scene u Paklenoj naranči.
"I Feel Love je ogolio cvjetne aspekte disca i stvarno mu dao aerodinamični pogon", kaže Vince Aletti, prvi kritičar koji je disco glazbu shvatio ozbiljno. U kolumni o klupskoj glazbi koju je u to vrijeme napisao za Record World, Aletti je usporedio I Feel Love s Trans-Europe Express/Metal on Metal Kraftwerka, još jednim proročanskim djelom elektroničkog trance-dancea.
Nakon pjesme I Feel Love Giorgio Moroder postao je poznati producent, disco ekvivalent Philu Spectoru. Čak se pojavio i na naslovnici vodećeg britanskog rock časopisa New Musical Express. Tvornica hitova Moroder smatrana je Motownom kasnih 70-ih, s Donnom Summer kao Dianom Ross.
U poslu potaknutom egom, Moroder je uvijek bio neobično milostiv i velikodušan kada je u pitanju priznanje kolektivne prirode magije koja se obično još uvijek pripisuje samo njemu. Forsey se prisjeća da je Moroder bio "dobar u delegiranju, u pronalaženju talenata koji su kompatibilni". Ali također naglašava da je Moroder odlučivao. "On je bio vođa, a vi ste ga morali slijediti. Giorgio je bio šef."
Daljnja karijera Donne Summer krenula je u svim smjerovima. Doslovno. Birala je žanrove, suradnike, uloge… Summer je bila prva među izvođačima čija su tri uzastopna dvostruka albuma dosegla broj 1 na Billboardovoj ljestvici albuma: Live and More, Bad Girls i On the Radio: Greatest Hits Volumes I & II.
Postala je kulturna ikona, a njezina istaknutost na plesnim ljestvicama, zbog koje su je nazivali kraljicom disca, učinila ju je jednom od glasnogovornica tog doba te je utjecala na pop umjetnike od Madonne do Beyonce. Za razliku od nekih drugih zvijezda diskoteke koje su izblijedjele kako je glazba postajala manje popularna ranih 1980-ih, Summer je uspjela prerasti žanr i okrenuti se pop-rock zvuku. Jedan od svojih najvećih hitova imala je 1980-ih s pjesmom She Works Hard For the Money, koja je postala još jedna himna, ovaj put za prava žena.
Summer je bila prva crnkinja nominirana za MTV Video Music Award. Tijekom svoje karijere ostala je velika snaga na Billboardovoj ljestvici Dance/Club Play Songs i imala 16 singlova na prvom mjestu. Ostala je do dan-danas jedna od najutjecajnijih glazbenih umjetnica 20. stoljeća. Uz Oscara za pjesmu Last Dance, članstvo u Rock and Roll kući slavnih, pjesma I Feel Love našla je mjesto u knjižnici američkog Kongresa, gdje je samim time postala dio američkog umjetničkog nacionalnog blaga.
Ovo sve su izvrsni razlozi da večeras na HBO-u u 21:30 pogledate dokumentarni film o ovoj posebnoj umjetnici koja je unatoč preprekama i izazovima kroz svoju glazbu ispričala priču o sebi i svemu što ju je okruživalo. Oblikovan razmišljanjima Summer, sjećanjima bliske obitelji, prijatelja i kolega te ispunjen zvukovima njenih pjesama, film Love To Love You, Donna Summer (Volim te voljeti, Donna Summer) dubinski je pogled na kultnu umjetnicu dok stvara glazbu koja je vodi iz avangardne glazbene scene u Njemačkoj do blještavila i jakih svjetala plesnih klubova u New Yorku i svjetskih priznanja, a njezin glas i umjetnost postaju definicijski soundtrack jednog posebnog doba.
Duboko osoban portret Summer na pozornici i izvan nje, film sadrži mnoštvo fotografija i nikad prije viđenih kućnih videosnimki – koje je često snimila sama Summer – i pruža bogat prozor u iznenađujući raspon njezine umjetnosti, od pisanja pjesama do slikanja, dok istražuje uspone i padove života proživljenog na globalnoj pozornici. Režiju potpisuju iskusni dokumentarist i prvi oskarovac afroameričkog porijekla Roger Ross Williams te njegova kolegica Brooklyn Sudano, poznatija po svojim filmskim i televizijskim ulogama i činjenici da je kći Donne Summer.
Dokumentarac je dostupan i na HBO Maxu (uskoro samo Maxu) streaming platformi od sada.
A što veli autor?
U kratkom dopisivanju s Rogerom Rossom Williamsom, koautorom i producentom filma o Donni Summer, napisao mi je jednu osobnu crticu o nastanku filma: "Odrastao sam pjevajući u zboru u baptističkoj crkvi, u crkvi moje obitelji. Bio sam izvanbračni sin svećenika, a Donna je također odrasla u crkvi i kao i ja imala je vrlo kompliciran odnos sa svojom crkvom, tako da sam se stvarno povezao s Donninom pričom na dubokoj, osobnoj razini. Glazba je bila uvijek tu, dio kulise, odrastanja, klupske kulture i doba otvorenih različitosti i revolucionarnih promjena s kraja 70-ih i početka 80-ih. Oduvijek sam želio snimiti ovaj film, oduvijek sam želio snimiti Donnu Summer na filmu. Ili barem film o njoj."
Koliko je to dobro kreirao i dočarao, na vama je da procijenite.