Ne gubite vrijeme gledajući ovaj Netflixov "hit". Apsolutno je smeće

Foto: Press

Ne valja okolišati – ovo je jednostavno smeće.

Mirisalo je na smeće još kada je bilo najavljeno na nivou koncepta, ali tada je makar bilo nade da neće biti baš ovoliko smeće. Ali što da se radi, moramo biti sasma iskreni i uvjeriti čak i one najradoznalije i najoptimističnije da ne troše ni minutu svog vremena na ovo.

Squid Game - The Challenge je reality show koji je sve samo ne realan. Ovo je antiteza ideje koju je postavio originalni Squid Game prije dvije godine. U to vrijeme, skoro svaki gledatelj vjerojatno se zapitao: kako bi bilo da se i sam nađe u ovakvim uvjetima – da ga život dotjera do točke očaja u kojoj jednostavno mora prihvatiti igru na život i smrt ne bi li spasio sebe i svoju obitelj.

 

Ne živimo u najsiromašnijem djelu svijeta, ali opet, životni uvjeti se svakome mogu promijeniti i onda čovjek postaje na sve spreman. Bolesni kojima je potreban novac za liječenje, ovisnici koji su se uvalili u dugove do grla, kriminalci s metom na čelu koji bi htjeli kupiti kartu u jednom pravcu, psihički labilni koji bi bez nekog adrenalinskog uzleta možda sebi oduzeli život – uistinu, mnogo je priča koje nisu samo korejske, no univerzalne, u ovom našem gramzivošću i pohlepom izjedenom svijetu, i zbog toga je Squid Game pogodio crtu i bio zabavni dokument vremena i precizna društvena kritika. 

S druge strane, i ruku na srce, mnogi od nas poželjeli su da i bez nekih teških sudbinskih udesa izađu na famozni poligon i oslobođeni od realne prijetnje smrću oprobaju sreću u ovim igrama.

Kako bi bilo obući trenirku s brojem i iskoračiti na polje pred onu jezivu lutku koja pjevuši "Mugunghwa kkooociiii pieot seumnida"? Kakva bi mi bila taktika? Bih li jurio ili bih uspio smiriti živce i koračati umjerenom brzinom, pazeći na taj posljednji stav o kojemu sve ovisi? 

The Challenge je otprilike slijedio ovu liniju i svojih 456 natjecatelja stavio u reality u kome se ne gine, ali se navodno igra za velikih 4.56 milijuna.

Jedan problem - to nije reality

Međutim, kao što rekosmo – nije u pitanju reality. Ne u tom smislu da je ovih par stotina ljudi odabrano i nasumično ugurano u Squid Game kompleks, a onda snimano s autentičnim reakcijama, hvatano u momentima moralnih posrnuća i kriza, grupiranja pravljenja saveza i sl. NE!

U pitanju su sudionici koji se poput glumaca amatera u insceniranim situacijama kreću istom putanjom koju su slijedili junaci originalne korejske serije, a mi, osim brojeva i imena, ne znamo puno o njima. Nepoznate su nam istinite životne priče i motivi koji su ih dovde doveli, pa nam je teško emotivno se vezati, odabrati favorite i za njih navijati, s obzirom na to da već od uvodnih kadrova djeluje da ovi likovi vrlo loše fejkaju u jednom unaprijed napisanom scenariju. 

Odmah se zna tko je loš momak, tko je slabić i tko će se slomiti, tko čuva neku tajnu i dvoličan je pred frendovima, kao i to koga su tvorci obilježili kao simpatičnog i favorita fanova.

Nižu se umjetne situacije s usiljenom dramom jedna za drugom, a natjecatelji glumataju u ispovjedaonicama dok se krug igrača polako smanjuje, prateći Netflixovu težnju da grupa, ma koliko mala postala, ipak ostane dovoljno diverzna i inkluzivna i da se loši i dobri momci ravnomjerno rasporede duž spektra svih boja i opredjeljenja, bi li se time izbjeglo da netko na koncu bude uvrijeđen.

Podsjetimo – najtragičniji i najmoćniji dio igranog Squid Gamea bio je trenutak u kome su natjecatelji izglasali da se igra prekine i da se žele vratiti kućama. Tada smo svi očekivali neku caku kojom će ih maskirani sadisti okrenuti i zadržati unutra. Ali ne, glasanje je završeno uspješno i svi su izašli, da bi se, suočeni s onim istim očajem koji ih je unutra gurnuo, potpuno dobrovoljno vratili - oni suštinski nisu imali izbora.

Motivi ovih, navodno realnijih natjecatelja sa slobodom izbora, bilo da vjerujete njihovim pričama iz ispovjedaonica ili ne, čine se daleko prozaičnijim – oni tvrde da hoće uraditi nešto ludo, izazvati sebe, obogatiti se, steći iskustva, poznanstva.

Treba li onda žaliti što je The Challenge neuspješan i očekivati nešto realnije? Da znamo da zbilja gledamo na primjer oca bolesne djevojčice koji nema za lijekove, kako se hrve s nekim bivšim dilerom droge na putu iskupljenja, oko toga kome će na onoj igri vlažnih kolačića zapasti oblik kruga ili oblik kišobrana, ili da vidimo kako hrpa nabildanih huligana povlači u ambis neke stare i bolesne u igri potezanja konopa.

Čini se da ovakve scene gledamo svakodnevno u vijestima bez bilo kakvih metaforičkih obrada, a svaka želja da uistinu dobijemo autentičniju varijantu korejskih igara bez granica, ili da u njima sudjelujemo, bilo kao očajni natjecatelji, bilo kao gledatelji sadisti, djeluje, najblaže rečeno degutantna.

Svih sedam igara u seriji, uključujući i onu s obrtanjem kuverata i šamaranjem potencijalnih kandidata, bile su dio scenarija u jednom narativnom umjetničkom djelu sa stilskom i idejnom namjerom i poantom. Izvađene iz konteksta i rabljene u komercijalne svrhe, kroz reality emisije ili tematske parkove, kao što rekosmo, postaju svoja antiteza.

Stoga, bolje pustite sebi reprizu ninja ratnika ili spomenutih Igara bez granica, ako ih već imate u kućnoj arhivi, i strpite se do druge sezone jednog jedinog i neponovljivog originala. Ovo smeće slobodno, mirne duše, zaobiđite. 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.