IZA NAS je još jedna Eurovizija, što u prijevodu znači još jedna prilika da iscrpno analiziramo razloge zbog kojih ponovno nismo ušli u finale.
I kao i mnogo puta do sad, i ove godine imamo bezbroj teorija oko toga je li za loš plasman kriv izbor pjesme, izbor izvođača ili izbor ljudi koje smo s loše izabranim izvođačima poslali da nas predstavljaju na izboru pjesme koju ćemo zaboraviti tjedan dana nakon što cijela priča završi.
Kako nam je Eurovizija uništila samopouzdanje
Naravno, uvijek postoji dovoljan broj onih koji će krivnju u potpunosti svaliti na bjelosvjetsku zavjeru i igrače iz sjene koji svim silama rade na tome da nas zaustave u naumu da glazbeno pokorimo Europu.
No i takvih je sve manje jer kao da smo postali svjesni činjenice da problem vjerojatno nije u njima nego u nama.
Smiješna je to i otužna priča koju smo previše puta čuli i pročitali, a rezultat sveg tog masovnog naklapanja (stručnjaka i laika) je spoznaja da nismo naučili ni doznali apsolutno ništa. Najbolji plasman u posljednjih 20 godina je 11. mjesto, a silno teoretiziranje i "kuženje" u posljednjih pet godina dovelo nas je do serije izvođača koji nisu ni dogurali do finala.
Uvjereni smo da imamo hit, ali ispostavi se da nemamo. Poput Hrvoja Zekanovića i njegove vrećice "kokaina", vjerovali smo da ćemo razvaliti, ali na kraju ispadnemo posrani.
I možemo još sto puta ponoviti da nam nije bitno, ali bitno nam je. U redu, nije bitno kao nogomet, ali bilo bi super s nestrpljenjem gledati tko će nam dati najveći broj bodova i mrziti kompletan narod ako nam iste te bodove ne daju. Sjećate li se uopće procesa davanja bodova? Vjerojatno ne jer bilo je davno.
Uglavnom, mi smo malen narod i u prirodi nam je pridavati veliku važnost nebitnim stvarima kao što je, primjerice, jesu li preci glumca Erica Bane iz Hrvatske ili je li netko marginalno poznat slučajno spomenuo našu zemlju.
Nažalost, u ovoj smo fazi potpuno obeznađeni i obeshrabreni. Kao da smo kompletno odustali od ideje da će nam Eurovizija donijeti bilo što drugo osim čemera. Miju Dimšić smo u Torino poslali s razinom nacionalne euforije i entuzijazma kakav običavamo viđati kod terminalnih bolesnika.
U ovoj fazi ne tražimo puno, a još manje očekujemo: "Idi ti samo i lijepo nam se provedi. Upij čarobni Torino. Posjeti Palazzo Reale, isprobaj Salsiccia kobasice i kupi si neki zgodan suvenir, a ostalo je manje bitno".
Što ako?
Samopouzdanje nam dodatno sjebava i činjenica da je srpska predstavnica apsolutni hit, ne samo u regiji nego i generalno. Još bismo nekako preživjeli da je riječ o Sloveniji ili da su Srbi poslali nekog tko nema šanse, ali ne, oni šalju nekog s legitimno cool pričom.
I onda smo prisiljeni, kad sve zbrojimo i oduzmemo, postaviti si jedno bitno pitanje.
Jesmo li mi kao narod uistinu takvi bezveznjaci da u 20 godina nismo pronašli ništa zanimljivije i uzbudljivije od Ivana Mikulića, Borisa Novkovića, Klape s Mora ili Roka Blaževića? Je li i Europa nanjušila ono u što mnogi od nas već dugo sumnjaju?
Da, imamo more, lijepu prirodu i možete se dobro najesti, ali što se zabave i pop kulture tiče, generalno gledajući - nismo baš pretjerano zanimljivi. Istina, kompletan Eurosong je mrtva dosada, ali ne radi se više o Eurosongu nego o tome da su Srbi ponovno zanimljiviji od nas. A Srbi su jedina bitna referenca. Tim više jer po zabavu redovito odlazimo u Srbiju - bili to filmovi, glazba ili noćni provod.
Što ako problem nije u izboru pjesme, lošoj strategiji ili pogrešnom pristupu Euroviziji? Što ako uopće nemamo nekog koga bismo mogli poslati ili tko bi bio dovoljno zanimljiv i voljan sudjelovati u nečem toliko dosadnom kao što je Dora?
Što ako smo jednostavno dosadan narod?
Što ako cijela Europa zna našu tajnu?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.