Ako je Zack Snyder išta želio reći ovim filmom, ako se ikakva velika poruka može izvući iz subteksta i dati odgovor na pitanje zašto ovo uopće postoji, onda je to čvrsta uvjerenost njegovog tvorca da se u današnjem trenutku kinematografske povijesti nikakva originalnost ne može pronaći i da su budale oni koji je i dalje traže.
Tekst može sadržavati spoilere!
Pa samim tim, ako ste u poziciji da o njemu morate sročiti nekoliko riječi prikaza, stvari su toliko očigledne da, htjeli vi to ili ne, zvučite kao masa drugih kritičara na portalima ili YouTube kanalima, koji su manje-više ponovili isto.
Ako pokušate ići drugim putem, pa umjesto blaćenja, recimo, kažete "ok, ajmo napraviti foru" i pokušate obraniti ovaj film i istaknuti ono što u njemu valja; ili možda smislite neki zanimljiv način kako u njemu uživati, recimo da se dobro naroljate i glasno komentirate glupe i nenamjerno smiješne scene, dijaloge s transferom blama, u oba slučaja neminovno ćete fulati jer Rebel Moon jedva da ima bilo što dobro u sebi, a nije ni smiješno loš, poput nekog novog Battlefield Eartha, već samo dosadno, izravno loš - njemu se ni pijani ne možete smijati.
Ako pak uđete iz ugla potencijalnog anti-woke ranta i hoćete rastaviti ovu neminovnu stranu svakog današnjeg produkta iz holivudske kujne, odmah da vam kažemo: ne čeka vas neko posebno zadovoljenje konzervativnih poriva. Glavne točke su svakako tu: glavna junakinja je girl-boss koja mlati muškarce kao od šale, pojavljuje se u jednom trenutku neka non-binarna osoba, glavni junak je slabašni muškarac u sjeni jake žene, ali to je uglavnom to. Nema poruka ideologije novog doba, da vam pruže užitak komadanja i ismijavanja.
Htio sam da mi se film svidi
I da stvar bude još gora, osobno sam želio da mi se ovaj film svidi. Neironično. Nisam mu se želio smijati, već u njemu uživati, kao, računam i svaki pošteni ljubitelj SF-a. Spustio sam kriterije i očekivao makar zabavu. Prva stvar koja je obećavala bila je činjenica da ovo nije ni nastavak, ni prequel, ni adaptacija mitologije ustanovljene u drugom mediju, što je odmah automatski plus.
Pa eto, čak i da ste negdje pročitali da je Zack Snyder scenarij već nudio Lucasfilmu prije više godina, kao Star Wars priču, ali nezašećerenu, ispričanu iz odrasle, hrapave, nasilne perspektive, i da je tom prilikom bio odbijen, ne bi vas pokolebalo, kao što nije ni mene. Nema veze - kažemo - sad pošto su ga odbili, ono dobro u svemu je što scenarij može zasjati, pogotovo što se dugo godina trudio da ga progura. To valjda znači da mu je stalo i da priča može da se drži na vlastitim nogama, otkačena od mehaničkih pipaka Lukasove majke broda.
Prvih dvadeset minuta, ako zažmirite na jedno oko i ignorirate vrištanje svojih filmofilskih alarma, u to još uvijek možete vjerovati.
Na jednom mjesecu u vanjskom dijelu galaktičkog carstva (oke okee Imperije) mirno životari jedno zemljoradničko selo. U njemu je djevojka koja ne sanja poput Skywalkera o velikim bitkama i avanturama u dalekom i čudesnom svijetu, već prije djeluje da je te iste ujdurme prošla i da se sada samo želi povući, sakriti i živjeti mirno u toj zajednici.
Harmonija se narušava kada iz oblaka izranja Kings Gaze, imperijalni brod koji od seljana traži sezonski tribut za prehranu vojske u količini koja će razumljivo same seljane ostaviti da skapaju od gladi.
Djevojka, koja se zove Kora, vrlo brzo skida svoju masku, namlati ostavljenu kontrolnu posadu ovih svemirskih nacista, ili bolje reći nacista u svemiru (maltene ne mogu naći review koji ne koristi ovu frazu, ali kao što pokazuje Snyder, ne mere se bit originalan) i onda sa svojim smušenim partnerom kreće na odiseju po raznoliko neoriginalnim dijelovima ovog svijeta.
I dobro, kažemo opet: seljani koje maltretira neka skupina zlikovaca, a oni potraže pomoć od druge skupine, koju u prvom djelu filma treba regrutirati jedno po jedno - to nam je jasno što je: Sedam samuraja. Lukas je ionako izjavljivao odavno kako je Kurosava bio glavni uzor za Star Wars, pa što onda ne bi i Snyder vratio sve na izvor i podario nam svoju space verziju iste stvari. To itekako može bit zabavno.
Da vidimo kakvi su nam ti ratnici, koje su im vještine, kakve ih traume muče, kakvi ih motivi gone, koje će se peripetije ispriječiti tijekom uvjeravanja da se u borbu uključe za šaku riže i za vječnu slavu. I sad… jebiga, kada Kora i njen pratilac Gunnar, tj. lik koji je glumio Daarija Naharisa u Game of Thronesu, već na prvom koraku putovanja stupe u Kantinu (tko u ovom trenutku nije očekivao da će se Kantina pojaviti, slobodno može prestati s gledanjem filmova) stvari se potpuno raspadaju, govno udara o ventilator i više se nema kud.
Isprazni likovi
Sve što dalje čovjek može uraditi je da samo priđe Snyderu i pridruži se masi koja ga verbalno mlati manje-više istim riječima.
Ravni, nekarizmatični, isprazni likovi ulaze u film jedan za drugim, likovi bez dubine, osobnosti, duha, bilo čega. Dijalozi zvuče kao da ih je pisalo dijete od 15 godina u školskoj svesci pošto je pogledalo Novu nadu, pa želi i ono sačiniti nešto svoje. Odsustvo bilo kakvog unikatnog koncepta u vidu broda ili robota, nadnaravne sposobnosti, tehnološkog dostignuća, vanzemaljske rase.
Mrtva akcija i mlaćenje na sve strane u Snyderovom stilu, koje ni samo po sebi nema više one sočne teatralne pretjeranosti kojoj smo svjedočili u Supermen/Batman filmovima ili u 300. Podjednako ravan i nekarizmatičan glavni negativac (lik koji je glumio Daarija Naharisa u Game of Thronesu, samo prije nego što ga je zamijenio lik kojeg prvog spomenusmo) i naravno - svjetlosni mačevi, droidi, zvijezde smrti, rebelija, Han Solo/Lando Calrissian u jednom liku, pa čak i Darth Vader, u nizu jedva zamaskiranih motiva koje Zack, baš zbog onog što konstantno ističemo kao moguće njegovu glavnu subtekstualnu ideju i statement, nije posebno mijenjao i umotavao jer, kome je to danas potrebna originalnost?
Ne znam. Možda bi neka igra shotova tekile prilikom gledanja bila idealno rješenje za užitak u Rebel Moonu. Da za svaki prokuženi detalj preuzet iz Star Warsa imate udariti po čašicu. Ili da pojačate, pa dodate i prepoznavanje preuzetog iz drugih popularnih franšiza i filmova, jer se i toga može naći u obilju.
Kakogod, ako se odlučite, dvije su stvari jasne - ovo čudo, ovoga puta, nikakav directors cut od pet i pol sati ne može spasiti, a vi ćete, već nakon tridesetak minuta filma, morati ići na ispiranje želuca, što od alkohola, što od lošeg okusa.