Foto: Instagram
SIJEČANJ 1967: Još prije godinu i pol, novinarskom peru bio je kuriozitet zabilježiti: Bata Živojinović, filmski glumac, 32 godine - 32 filma. Danas je taj sklad brojki poremećen: 33 godine - 43 filma.
Iako ne pripada ni jednom klanu - naš najzaposleniji filmski glumac - neprestano je opsjednut ponudama režisera. Za koji dan bilanca snimljenih uloga će se povećati za jedan: Žika Mitrović povjerio mu je glavnu ulogu u trileru "Nož", čije će snimanje započeti ovih dana u Beogradu.
"Mnoge mlade ljude zanima kako se može dospjeti na film, odnosno postati glumac. Često se čuje a i pročita kad je riječ o nekom otkriću, da je samo zahvaljujući sreći, pukoj slučajnosti i ne znam čemu sve, eto stao pred kameru. Kako se meni čini mnogi su skloni nekakvom mistificiranju. Nema tu nikakvih misterija, niti pak slučajnosti! Film je jedna mašina koja melje sve pred sobom: želje, ambicije...
Mnogi su pokušali i posustali, ali ne zato što su ih "režiseri zaboravili". Da bi se uspjelo potrebna je velika upornost. Uostalom, ispričat ću pravu istinu kako sam dospio na film, odnosno do svoje prve "uloge".
Bio sam učenik četvrte godine Srednje glumačke škole u Novom Sadu. Ponudio sam se za glavnu ulogu u filmu "Devojka i hrast". Nakon probnog snimanja, režiser mi je rekao: "Odličan si glumac mladiću", i potapšao po ramenu, "ali za ulogu izgledaš previše mlad".
Ni danas ne znam jesam li tada bio premlad ili ne, tek ulogu je dobio Ljuba Tadić. Godinu dana kasnije, našao sam se na prvoj godini Akademije za kazalište, film i TV u Beogradu.
Tada, više nego ikad, pomišljao sam na film, što je sasvim razumljivo. Tih dana, priznajem, često sam stajao pred ogledalom i gledao sebe. Bilo mi je sasvim jasno da nisam ljepotan. Uostalom, takvog su mišljenja bile i šiparice s Crvenog Krsta, gdje sam stanovao i odrastao.
Jednog dana Zdravko Randić, režiser filma "Kukuruzari" poveo me je na snimanje "Pesme sa Kumbare". Predstavio me je režiseru Radošu Novakoviću. Bio sam uplašen, smušen. Odjednom, režiser me upita: "Znate li vi mladiću pjevati?".
"Pa, nisam baš najsigurniji, ali mogu pokušati", nisam želio propustiti šansu ni po koju cijenu. Odmah nakon toga zauzeo sam pozu i počeo urlati. Režiser me je prekinuo. Dodijelio mi je epizodnu ulogu jednog od ustanika.
Pošto uloga nije bila predviđena knjigom snimanja, nije imala ni ime, pa je direktor filma Mladen Todić dao svoje ime. U ulozi nije bilo ni spomena od pjesme! Ni danas ne znam da li se onog dana Radoš Novaković šalio.
To je bilo moje prvo filmsko krštenje. Shvatio sam da se glumac ne postaje preko noći.
Te, 1956. godine, pomislio sam da mi se sreća osmjehnula još jednom kad me je režiser Boško Bošković pozvao na Boračko jezero gdje se snimala bosansko-njemačka koprodukcija "Klisura".
Na snimanju sam proveo 25 dana, a snimao samo jedno popodne! Cijepao sam malo drva pred kamerom i to je bilo sve. Dovoljno da se razočaram. Ali, ja sam bio uporan, možda zato što sam bio mlad.
Evo još nekih primjera sa špice moje karijere. Sve same neugodnosti i obeshrabrenja.
Odmah poslije "Klisure", Žika Mitrović me je pozvao na probno snimanje za glavnu ulogu u "Poslednjem koloseku". Bilo je još kandidata, a ja sam na kraju dobio epizodu od samo tri kadra.
Kad se tada nisam obeshrabrio, čini mi se da nikad više neću.
Vanja Bjenjaš me pozvao u svoju ekipu "Rafal u nebo". Dao mi je ulogu četnika koljača. Tad sam morao pustiti i svoju prvu filmsku bradu. Kasnije sam se često pitao je li uopće bilo potrebno prihvatiti takvu jednu ulogu. Međutim, bio je to jedini put da se uspije. Nadao sam se boljim danima.
Već su prošle tri godine od mog prvog filmskog krštenja, a kad sam sve sabrao još uvijek sam bio na početku. Tada se pojavio Joca Živanović i ponudio mi epizodu pijanog slikara u filmu "Te noći". Rekao je da je veoma zahvalna, iako je mala. Vjerovao sam da će tih nekoliko scena u filmu biti najbolje, jer se u njima pojavio i sam režiser u ulozi pijanog kaluđera.
Ali, prilikom montaže filma, kad je Joca Živanović vidio snimljen materijal, vjerojatno se sam sebi nije dopao, pa je cijelu scenu iz filma izbacio. Meni je ostala utjeha da mi se ime na špici filma pojavilo, mada me u filmu nigdje nije bilo.
Nisam se obeshrabrio ni onog dana kad su me ubacili u kavez s medvjedom u koprodukciji "Dubrovski". S medvjedom sam se trebao hrvati.
Dok su snimali, medvjed je bila vezan lancem. Režiser Dieterle mi je osobno obećao prije nego što sam ušao u kavez da će njegov asistent držati lanac i medvjedu neće dozvoliti da mi se previše približi.
Svojski sam se "hrvao" s medvjedom, tako da je scena veoma uspjela. Očito veoma zadovoljan, Dieterle je odjednom viknuo: "Dobro je, dosta!".
Prestao sam biti predmet pažnje, svako se prihvatio svog posla, a režiserov asistent je jednostavno pustio lanac. Medvjed je pojurio na mene i dva tri puta me je dobro zahvatio šapom. Počeo sam vičkati i zahvaljujući slučaju - jedva su me otrgli iz njegovog zagrljaja. Poslije toga režiser je rekao: "Šteta da i to nismo snimili, bilo bi daleko realnije!".
Meni je već bilo dosta i filma i koprodukcija. Otišao sam kući i više se nisam vratio na snimanje. U bifeu Narodnog kazališta u Beogradu sreo sam mladića koji se predstavio kao režiser Veljko Bulajić. Rekao mi je da priprema film koji će se zvati "Vlak bez voznog reda". Ponudio mi je ulogu Duja, ali je već nekoliko dana kasnije stiglo pismo u kome mi se ispričava što će Duju igrati Joža Gregorin.
Nisam se baš mnogo ražalostio, jer mi tada početnik, Bulajić, nije ulijevao veliko povjerenje. Ali, pošto je Gregorin otišao na snimanje filma "Zvezda putuje na jug", ja sam ipak dobio ulogu Duja.
Zahvaljujući Bulajiću, ja sam napokon postao glumac. Igrao sam u svim njegovim filmovima. Svaka nova uloga bila je nova afirmacija.
Sjećate se kaplara iz "Rata", montera Luke iz "Uzavrelog grada", seljaka Šorge iz "Kozare", Miloša u "Tri", Milorada u "Dr", uloga u "Neprijatelju", "Pogled u zjenicu sunca" i mnogih drugih.
Uskoro ću se predstaviti ulogama u filmovima koji su upravo završeni: "Pošalji čoveka u pola dva", "Diverzanti", "Skupljači perja", "Uskrs".
A svemu tome, kao što sam već rekao, prethodili su upornost i strpljivost, nikakva sreća. Jer, smatram da toga na filmu ipak nema!
(Plavi vjesnik, 1967.)