"Ako ti život podari limune, onda napravi limunadu", zaključuje August Dupin, državni tužitelj i progonitelj klana Usherovih.
"Ne", uzvraća Roderick Usher, pater familias, pomalo umorno kao da objašnjava djetetu: "Ako ti život podari limune, onda prvo pokreneš multimedijsku kampanju da uvjeriš ljude da su limuni rijetkost nakon čega ih vještom manipulacijom tržišta, medija i društvenih mreža pretvoriš u brend za kojim će svi poludjeti."
Netko zloban bi rekao da ovaj citat/parafrazu možemo lako primijeniti i na Mikea Flanagana, tvorca serije koja se ove jeseni uoči Halloweena prikazuje na Netflixu. Njegova idejna potentnost, vještina i pripovjedno umijeće i sliče na zalihu limuna u usporedbi sa zlatom od kojeg je Edgar Allan Poe stvarao svoje literarne spomenike.
Ono čemu smo sada izloženi – nastavit će taj neki zlobnik - zapravo je hipnoza moćne Netflixove mašinerije da nas uvjeri kako je The Fall of the House of Usher "hottest shit on the market", s brojnim reviewovima, dobrim ocjenama, simboličnim detaljima koje smo propustili, antologijskim scenama poput ovog “limunskog monologa” kojom nam Flanagan meta-filmski kroz Rodericka Ushera objašnjava kako nas je okrenuo.
Što se tu događa?
Međutim, kada ostavimo zavjereničku podozrivost sa strane i pogledamo u dubinu, što zapravo nalazimo?
Narativnu kičmu ove serije kroz svih osam epizoda predstavlja ispovjedni dijalog Dupina i Rodericka u staroj obiteljskoj kući Usherovih jedne olujne noći.
Scena je naravno slobodnija adaptacija kulminacije istoimene Poeove pripovijetke, ali Flanagan osim nje, u svoj narativni tok ubacuje detalje iz cjelokupnog opusa čuvenog pjesnika. Tu je dakle Dupin, junak Umorstava u ulici Morgue i Ukradenog pisma, mag dedukcije i literarna preteča Sherlocka Holmesa - u ovoj inkarnaciji daleko manje sposoban predstavnik zakona koji pokušava Usherove privesti pravdi.
Tu je famozni Gavran, tu je Anabel Lee, Lenora, Tamerlan; tu je i Arthur Gordon Pym, Poeov putnik iz njegovog jedinog romana, putnik Južnog pola i istraživač ponora i predjela nepoznatih čovjeku - kod Flanagana, vjerni odvjetnik Usherovih, čovjek tajanstvene povijesti u solidnom tumačenju Marka Jokera Hamila.
Ispovijed Rodericka Ushera vodi nas kroz nekoliko paralelnih vremenskih linija pokušavajući objasniti pozadinu tragedije i pada koji je zadesio njegovu obitelj. Sada moćni milijarder, vlasnik multinacionalne kompanije Fortunado, koji je plasmanom loših lijekova odgovoran za stradanje i smrt desetina tisuća ljudi, u prošlosti je zajedno sa svojom sestrom Madeline počinio grijeh zbog kojega mora ispaštati njegovo potomstvo.
Šestero njegove djece, koja (dozvolimo još malo zlobe) izgledaju kao da je stari Roderick poševio ujedinjene nacije, na meti je misterioznog entiteta koji ih proganja i lovi jedno po jedno. Svaka epizoda, osim razmotavanja klupka, fokusira se na jedno od ove djece i njihove sudbinske susrete s fatalnom Vernom (briljantna Carla Gugino), izvršiteljem karmičke odmazde zbog duga čija suština će nam se otkriti na samom kraju.
Osnovni problem
Osnovni problem, pak, s kojim se serija suočava proizilazi upravo iz forme kroz koju nam se priču pripovijeda. Poe se uglavnom izražavao kroz pripovijetke i poeme - kratke literarne radove sa stilskim jedinstvom, namjenski upravljene u izazivanju određenog dojma kod čitatelja, kako je i sam detaljno objasnio u svom eseju Filozofija kompozicije.
Kada se motivi iz ovih djela izvuku iz konteksta i nakaleme na glomaznu stilski neujednačenu priču, bilo da je to obiteljska drama, crna komedija, horor ili kritika modernog društva, njihov intenzitet se gubi. S druge strane, kada bi s Flanagana maknuli Poeovo crno perje, što bi nam ostalo? Nedovoljno da se sagradi neka njegova autentična obiteljska saga poput Successiona.
Ostala bi samo osrednja priča kojoj asocijativnost, mističnost, evokativnost naslova poput Maska crvene smrti, Jama i Njihalo, Izdajničko srce, služe kao potpora i dekor za konstrukciju što bi ogoljena i nalikovala trošnoj raspaloj kući Usherovih.
Svaka od ovih pripovjedaka zahtijeva vlastitu adaptaciju, moderniziranu svakako, ali Poeu vjernu prije u stilskom jedinstvu i idejnoj suštini no u površnim detaljima.
Zamislimo samo koliko je danas u vrijeme covida aktualna tema izolacije i straha od bolesti koju zazidavanjem poput Princa Prospera iz Maske pokušavamo držati vani, dok ona u smislu duševne propasti neminovno raste iznutra zavladavši na kraju, kada sat otkuca ponoć, svime.
Kasapljenje Poea ili...?
Usporedimo to s Flanaganovim Prosperom, najmlađim Usherom iz serije, hashtag, Tik-Tok, Instagram degenom i njegovom “orgijom” u drugoj epizodi lišenom ovog idejnog backgrounda.
Glazba na tom tulumu nije loša i Carla Gugino u svom nastupanju u crvenom plaštu je definitivno hot milfica, dok kulminirajući horor set-pis uistinu može izazvati blagi šok kod osjetljivijih gledatelja, no, konačni efekt koji se ovdje proizvede, kao uostalom efekt svake od pojedinačnih epizoda, uspoređenom s onim kod Majstora, djeluje razvodnjenije, slabije upravo zbog gorespomenutog.
Naravno, da bi usporedbu sami bili u stanju učiniti, valjalo bi prisjetiti se originalnih priča, koje uvijek toplo preporučujemo, prije, poslije ili za vrijeme Halloweena. Ako ih niste čitali, (a tko to danas ima vrijeme za čitanje), u ovome možda možete i uživati – nekoliko dobrih glumačkih performansa, najviše Gugino, kao i Brucea Greenwooda u ulozi Rodericka Ushera, vadi stvar i kako epizode odmiču, uz sve prethodno rečeno, kvaliteta im je, ruku na srce, sve bolja i sa solidnom završnicom.
Ako ste već poznavatelj Poea, perverzno zadovoljstvo vam može donijeti da gledate kako Flanagan kasapi vašeg omiljenog horor pisca, da se nervirate i gunđate, a onda ipak navečer poslije posla pustite sljedeću epizodu jer, kao što Poe reče – “koliko sam siguran da dišem, isto toliko sam siguran da je uvjerenje u pogrešnost ili neispravnost nekog postupka često ona nesavladiva sila koja nas goni, i jedino ona goni, da ga izvršimo.”
Autor: Mike Flanagan
Režija: Mike Flanagan, Michael Fimognari
Uloge: Carla Gugino, Bruce Greenwood, Mary McDonnell, Henry Thomas, Mark Hamil
Epizoda: 8