Na pola smo treće sezone Bijelog lotosa pa je vrijeme da izmjerimo prolazno vrijeme i saberemo dojmove. Čak nije bilo potrebno gledati nove epizode, dovoljno je čitati Index.hr da biste znali kako S03 uspijeva zadržati White Lotus među najprominentnijim naslovima tzv. šokantne televizije. 18+ scene svako malo izlijeću s naslova portala tako da za gledanost nema brige, no to ne znači da je baš sve sa serijom kako treba.
Templejt je poznat: u luksuzni turistički resort u nekoj egzotičnoj zemlji dolazi skupina bogatih, pretežno bijelih anglosaksonskih turista na odmor, no prije nego što završi njihov tjedan iz snova, netko će umrijeti. A možda i više njih.
Čini se kao da je autor serije Mike White uspio spojiti nespojivo, kao da je u namjenski propagandni film o nekom turističkom resortu ubačen zaplet iz romana Agathe Christie pa sve još posuto mrvicama perverzije, prstohvatom cringea i vizualnih atrakcija, a rezultat je bizarna mješavina crne komedije i whodoneit krimića.
U prve dvije sezone sve je funkcioniralo savršeno, no u trećoj se templejt pokazao nedostatnim. Nakon Havaja iz prve i Sicilije iz druge sezone, priča je preselila u Tajland, a tamošnji ogranak hotelskog lanca Bijeli lotus zapravo je ekskluzivni spa resort nalik lječilištu u kojem inzistiraju na digitalnoj detoksikaciji pa gostima oduzimaju mobitele i druge elektroničke uređaje.
Sezona počinje uznemirujućom pucnjavom, jasno je da ima žrtava, no to je kao i u prethodnim sezonama tek teaser koji će nas motivirati da gledamo do kraja, a zatim se priča seli tjedan dana ranije kad u resort brodom stižu novi gosti.
Najbrojnija i najzanimljivija je obitelj Ratliff, otac (Jason Isaacs) je uspješan biznismen, majka (Parker Posey) usiljena tabletomanka, a njihov ekstrovertirani sin Saxon (Patrick Schwarzenegger) toliko je opsjednut seksom da ga sestra (Sarah Catherine Hook) naziva hodajućim dildom. Ona je pak opsjednuta budizmom, dok njihov mlađi brat (Sam Nivola) ne pokazuje nikakve vlastite karakterne osobine.
S njima su na brodu i tri prijateljice koje tijekom boravka u resortu pokušavaju svojem druženju dati neki sadržaj izvan joge, sunčanja i međusobnih ogovaranja koja funkcioniraju doslovno kao u pjesmici o tri nonice. Kad dvije od njih ostanu same, tračaju treću, i to se ponavlja u svim mogućim kombinacijama. Jedna (Carrie Coon) je alkos, drugu (Michelle Monaghan) najvjerojatnije vara muž, a treća (Leslie Bibb) je glasala za Trumpa, što ne predstavlja tek političko opredjeljenje, već i karakternu osobinu.
Tu je i jedan neskladan bračni par, grintavi Rick (Walton Goggins) i šarmantna Chelsea (Aimee Lou Wood), koje osim razlike u godinama dijeli i razlika u ponašanju, interesima i stajlingu, a s vremenom ćemo saznati da za Rickov dolazak na Tajland postoji i specifičan razlog.
Pojavljuje se još niz sporednih likova od kojih će nas neki povezati s pričom prve sezone, kao što je primjerice maserka Belinda (Natasha Rothwell) koja, naravno, nije uspjela ostvariti poslovni pothvat koji je planirala s glavnom zvijezdom prve dvije sezone, Tanyom, dok vam identitet drugog lika nećemo spojlati.
A Tanya, ta gromada od žene koja je Jennifer Coolidge promovirala u zvijezdu u šezdesetoj godini, ona baš jako nedostaje. Showrunner Mike White nije među novim likovima uspio pronaći novi fokus koji bi nadomjestio Tanyu i to se za sada pokazuje kao nerješiva dramska crna rupa.
Kažu da je svaki početak težak, no početak treće sezona Bijelog lotusa još je malo teži. Naime, broj epizoda iz sezone u sezonu raste, od šest u prvoj, sedam u drugoj, sada je narastao na osam i to punih satnih epizoda. Međutim, priča nije postala bogatija, a bogme ni karakterizacija likova nije mnogo dublja.
U što su onda utrošene te dodatne minute? Ni u što zanimljivo, većinom u ponavljanje očiglednoga, u ponavljanje dinamike unutar pojedinih skupina likova koji se slabo razvijaju pa stalno vode jedne te iste razgovore. To je razlog zašto gledatelji nisu baš zalijepljeni uz ekran kao što je bio slučaj s prve dvije sezone. Prve četiri epizode S03 funkcioniraju u prvom redu kao svojevrsno obećanje, kao niz naznaka da će se ubrzo dogoditi i nešto zanimljivo.
Posebno je u tome traljava treća epizoda, dok četvrta ipak daje malo gasa. I dalje ostaje na razini naznaka, no one ipak imaju nešto konkretniji oblik pa tako konačno saznajemo zašto je Rick stalno nadrkan, poslovni problemi Timothyja Ratliffa dobivaju zloslutne konture, a u priči se pojavljuje i jedan pištolj za kojega smo, zahvaljujući uvodnoj sceni prve epizode, sigurni da će biti upotrijebljen.
Nismo zaboravili niti na scenu koja je ukrala dobar dio pažnje javnosti, taj rastvoreni kućni ogrtač Jasona Isaacsa koji je njegovoj obitelji a i cijelom gledateljstvu pružio posve neočekivanu vizuru. Ako još niste gledali, upozoravamo kako je kadar mnogo sadržajniji od onog čuvenog međunožja Sharon Stone za koje ni nakon frame-by-frame pregleda na VHS-u nismo bili sigurno što smo doista vidjeli.
Prva sezona fokusirala se na klasne razlike, na privilegiranost bogatih (klijenata resorta), i njihovu nesposobnost za empatiju prema siromašnima (radnici resorta), ali i na nasljeđe kolonijalizma na lokalnu kulturu. Druga sezona bila je nešto jednostavnija jer se fokusirala na seksualne prakse, manipulacije i dominacije.
Treća sezona ide korak dalje pa se hvata u koštac s duhovnim temama, na suočavanje bijelih Anglosaksonaca s istočnjačkom mistikom i spiritualizmom, a time posredno i sa smrću.
Većina sastavnica koje čine format Bijelog lotusa i ovdje su na okupu, satira wellness industrije u kojoj blazirani bijelci između čokoladne kupke, detoksa, pilinga i istočnjačke masaže pokušavaju prevladati vlastitu pretencioznost, a zapravo banalnost svojih života, i dalje predstavlja potentan okvir za priču, uključujući i sve karakteristične stilizacijske postupke – usporenost pripovijedanja koje kao da se odvija u slow-motionu ili ispod vode, pomaknuta atmosfera, ritualne montažne sekvence te čudnjikava atmosferična glazba – no rezultat nekako ipak izostaje.
Isprazni likovi koji ne znaju što bi sa sobom, ali ih pokreću iste strasti za novcem, seksom ili moći u prethodnim su sezonama bili istovremeno predmet prezira, ali i humora, no ovdje to ne uspijeva, u trećem Bijelom lotusu oni su tek banalni, plitki i dosadni, jako rijetko smiješni.
Glumačkoj ekipi se nema što prigovoriti, no ipak su mi podjele u prethodne dvije sezone bile mnogo zanimljivije, od već spomenute Jennifer Coolidge, do Aubrey Plaze ili pak F. Murraya Abrahama. Dijelom je do glumaca, a dijelom do scenarija koji im ne pruža tolike mogućnosti kao njihovim prethodnicima.
Ipak, nećemo brzati sa zaključcima, tek smo na pola sezone i nekako se, sudeći prema tempu i sporom dizelaškom zagrijavanju, očekuje skora eksplozija događaja Nema sumnje da će umjesto relaks terapije uslijediti šok terapija pa ćemo možda morati korigirati dosadašnje dojmove. Ili možda ipak ne. Nema druge nego završiti u maniri novinara HRT-a, vrijeme će pokazati.