Screenshot: YouTube
KEMAL MONTENO preminuo je je na današnji dan 2015. godine u bolnici u Zagrebu u 67. godini. Tijekom karijere otpjevao je brojne hitove, no ono što je manje poznato jest da je on imao tek 25 godina kada je prodao milijun ploča u bivšoj Jugoslaviji.
Povodom obljetnice njegove smrti donosimo intervju iz 1974. godine. koji najbolje oslikava o kakvom je umjetniku bila riječ.
Ožujak 1974: Posljednjih nekoliko godina gotovo da se ne mogu zamisliti top liste bilo koje radio stanice u zemlji, bez neke kompozicije Kemala Montena, bilo u interpretaciji autora, bilo da ih pjevaju, recimo, Zdravko Čolić, Mahir Paloš ili neki drugi pjevači. Monteno, s milijun prodanih ploča u relativno kratkom periodu, kompozitor je koji se ubraja među najveće domaće hitmejkere. Njegovim pjesmama mogu se staviti i određene primjedbe, u pogledu originalnosti, one se i stavljaju, ali, ipak, sve što izađe iz "fabrike Monteno" nailazi na odličan prijem kod publike. To je postalo pravilo.
Mogli ste malo i da se počešljate ... Nećemo samo razgovarati, nego ćete biti i slikani.
Da vam pravo kažem, ja nemam češalj... Ovako, sportski sam obučen, pa nemam džepa... A... ovaj... ovako djelujem i kao Pero Djetlić, hahaha...
To vam se sviđa?
Pa, sviđa mi se. Mislim, kad se fino počešljam i kad se fino obučem, onda mi svi kažu da izgledam stariji. Ovako sam mlađi.
Kad smo već kod toga, mislite li da ste stariji ili mlađi?
Mislim da sam mlađi... Iako neki misle da sam stariji. Stariji sam kao pjevač i kao... ovaj ... kompozitor, međutim mlađi sam kao čovjek...
Koliko ste mladi?
Nemam ni 26 godina.
A koliko ste stari kao pjevač?
To je bilo 1966. godine... To je... Koliko ima godina? Osam godina.
Niste mnogo stari ni kao pjevač, a još mlađi ste kompozitor ...
Ja sam prvo mislio... ovaj... da su kompozitori... nisam mogao da zamislim kompozitora mlađeg čovjeka. Uvijek sam mislio da su to stariji ljudi, ćelavi... I kad sam bio klinac u Sarajevu, kad je bio Kornelije Kovač, on je onda bio već poznati kompozitor, što ja znam ...
Je li već onda bilo ovako ... hm ... prorijeđenih vlasi na tjemenu?
A ne... nego ja sam se iznenadio, ja sam mislio da ću vidjeti jednog starijeg čovjeka, kompozitora, a onda kad sam vidio da je i on klinjo, to je bilo prije 11 godina, bio je kosat ...
Vratimo se malo Peri Djetliću ... Da vašu sklonost prema tom liku ne izaziva ona "Jugotonova" ptičica koja kukuriče "Nova ploča" i koja se dodjeljuje za milijun prodanih ploča?
Pa jeste i to, ja imam čak i jednog Peru Djetlića, takvog, za kojeg kažu da je zlatan... Ali, on nije zlatan iako sam ga dobio za milijun prodanih ploča.
A od čega je napravljen?
Ne znam... Od željeza valjda, ne znam ...
Niste valjda očekivali da ćete dobiti kilogram i po zlata?
Nisam ... Ništa nije zlatno...
Odosmo u filozofiju! Ali ipak, ostanimo kod Pere Djetlića ... kako ste uspjeli prodati taj milijun ploča?
A, eto, skuckao sam nešto od tih kompozicija kući, nešto na putu, nešto u vlaku... Tako ... To je kuckanje na svakom mjestu u svakom trenutku života.
Da vidimo što ste skuckali kod kuće?
Tamo sam napravio prvu pjesmu, "Lidiju", koja je pobijedila na prvom Šlageru sezone... Onda sam skuckao... još neke pjesme koje nisu postigle baš mnogo zapažen uspjeh ... Ali, u vojsci sam napravio najbolje pjesme: "Sinoć nisi bila tu", "Laži", "Iz dnevnika jedne žene", "Jedne noći u decembru", "Što sam ti skrivio živote moj" ...
U vojsci ste, kad smo već kod nje, i raskuckali jedno prijateljstvo, čini mi se?
Jesam...
Je li vam žao zbog toga?
Jest...
Vrijeme je prošlo. Dojmovi su se slegli. Mislim da je pravi trenutak da sami sebe upitate "Jesam li bio u pravu?". Radi se, naravno, o vašem napadu na Esada Arnautalića, o vašoj optužbi da je jednu od svojih poznatih pjesama - ukrao od vas. Ako ne želite da o tome razgovaramo - nećemo...
Zašto ne... Razgovarat ćemo. To je bilo sve bez veze. Ja sam bio u vojsci... Prije svega, ja to nikome ne bih ni rekao, nego je netko drugi bio rekao ovim... vašim nekim kolegama... s kojim sam bio dobar prijatelj. Onda sam se ja vidio s njima, na jednom odsustvu, i oni su mi kazali da su baš pošli kod mene u vojsku... Ja ih pitam što je, a oni kažu za neke pjesme. Ja sam odmah pretpostavio o čemu se radi i nisam htio ništa reći. Onda su oni inzistirali, inzistirali, ali ja nisam htio ništa reći... I, na kraju, kada smo onako nevezano razgovarali, kada su kazali da neće ništa napisati, onda sam stvarno... kao prijateljima to rekao... Oni su kazali da neće napisati, to kao da sam ja rekao, nego kao da su oni sami zaključili... ovaj... time što Esad, od kad sam ja otišao u vojsku, nije napisao ni jednu pjesmu... i što ja znam... I onda je ispalo da sam kasnije sve ja izjavio, da sam rekao... Meni je stvarno bilo krivo, ja se nisam mogao smiriti onih prvih nekol’ko dana, jer sam sa Esom bio dobar prijatelj i cijenio sam ga uvijek i kao glzbenika i kao kompozitora. I cijenim ga još uvijek i kao glazbenika i kao kompozitora... I ja sam to bio napisao u jednom pismu, kasnije, poslije tog intervjua, međutim, te novine to pismo nisu objavile... I tako...
Danas se u svijetu plaćaju ideje, a ne ...
Vratimo se vašem komponiranju. Ostaje da čujemo ono što ste na putu skuckali...
Na putu životnom napravio sam dosta pjesama ...
Znači li to da vam je vojska bila najplodonosniji period, jer ste kao iz rukava nabrojali ono što ste u uniformi napisali, a kada ste došli do onog "napisao sam na putu"...
Mogu se sjetiti i onoga što sam napisao stvarno na putu... Recimo, "Dušo moja", "Gori vatra", "Isti put", "Tužna je muzika"...
Zar vam je toliko bilo potrebno da se prisjetite gdje ste napisali "Gori vatra"?
Pa nije ...
Ili ste je vezali za "napisano na putu" da biste dokazali da radite svuda i uvijek?
Radim, stvarno uvijek radim... Ja nikad ne sjednem da napišem neku pjesmu, nego uvijek čekam da pjesma mene nađe, pa onda ...
Vi ste muzički, da oprostite na izrazu, nepismeni?
Jesam.
Kako se onda ponašate kad vas pjesma nađe?
Da vam kažem... Ima dosta ljudi koji su muzički nepismeni... mislim... samo što ja to uvijek kažem, ja se ne stidim što ne znam zapisati note... Međutim, ja sam bez tog znanja naučio i svirati gitaru. Dosta osjećam tu muziku, bez neke škole, bez nečega...
Na kraju krajeva, ljubav se nikada ne uči u školi?
Naravno... Danas se u svijetu plaćaju ideje, a ne ...
Tko umjesto vas radi taj posao, tko umjesto vas bilježi note da bi oni koji imaju škole, mislim muzičke, mogli odsvirati vašu ideju?
Kako kad... U početku sam imao teškoća, jer nisam se poznavao s ljudima. Pošto sam dobar prijatelj bio s Đorđem Novkovićem i Esom Arnautalićem, Eso mi je zapisivao, onda Stipica Kalogjera, Julio Marić... Nikad mi nitko, stvarno, nije odbio da nešto zapiše ...
Tko danas za vas radi taj posao?
A, koga prvog sretnem, taj mi zapiše ...
Nemojte, molim vas, mene slučajno prvog da sretnete, ne vjerujem da ću uspjeti u tome ... Kako se ti ljudi koji vam u tome pomažu, ponašaju prema vama?
Mislite oni s kojima radim?
Da ...
Osjećam da me svi vole i cijene, recimo, što ... Recimo mene cijeni Arsen iako on zna zapisati note, a ja to ne znam. On cijeni ono što ja radim, što ja napravim, i čak je on pitao mene bi li ja napravio neke pjesme za Gabi Novak, za ovu njenu longplejku novu...
Jeste li razmišljali o tome da nešto i na tom planu napravite? Mislim da, eventualno, pogledate što nekakva škola, ne bukvalno shvaćeno škola, ali ipak neko znanje stečeno, može da vam znači?
Jesam ... Razmišljao sam ...
I?
I još uvijek razmišljam...
To je lijepo, mislim razmišljati ... A kada ćete s razmišljanja prijeći na djelo?
Prije svega, nisam imao mogućnosti ranije ni da se školujem, da idem u muzičku školu, onda sam otiš’o u vojsku, isto tako nisam mogao, onda sam se oženio, pa isto nisam mogao ...
Onda ste dobili kćer, pa niste mogli ...
Pa da ...
Što znači to nisam mogao?
Znači da nisam imao para ...
Zar ni danas nemate para?
Ja sam čekao mogućnost da nešto skupim novca i da bih mogao živet' od tog novca, da ne bih morao trčat' od turneje do turneje, da bih mogao stvarno odvojit' neko vrijeme da naučim to. Jer, mislim stvarno da imam smisla, i da bih to brzo savladao.
Smisla imate, to je već dokazano ... Ali, ne mislite li da ste upravo u fazi kad mnogo trčite od turneje do turneje?
Ha ... mislim ...
Može li čovjek da kaže: "E, sad imam dovoljno para", "E, sad više neću trčati"? U vašem poslu, naravno.
Ma može, al' ne zauvijek... Ja mogu sad to reći, imam novca za to i to, za što mi je potrebno, recimo u ovom slučaju bi mi bilo potrebno da osiguram ovaj... stan... to plaćanje stana, jer sam kao podstanar, da imam novca za jedno godinu dana da bih se posvetio tom učenju ...
Plašite li se da bi ta pauza mogla biti i tragična za vas? Da bi vas, možda, ljudi zaboravili?
Ne, to ne bi bilo odsustvo od glazbe, jer bih pisao... A što se tiče koncerata, mislim da mi ta pauza ne bi škodila... Ni malo.
Da, i radim, radim, radim
Prije nego što ste propjevali, trčkarali ste na zelenom poljančetu, koliko se sjećam ...
Jesam... I tad sam stvarno želio da postanem nogometaš... Ja sam ranije, dok sam bio klinjo, uvijek pjevao fudbalerima, narodne pjesme, zovu me u svlačionicu, tamo fino odjekuje ... I onda je Franjo Lovrić jednom, meni, na treningu rek'o: "Ajd, boga ti, bolje ti pjevaj, nemoj da se mučiš ovdje"... I tako se ja ostavim nogometa...
Znači, htjeli ste da budete nogometa, evo, postali ste kompozitor i pjevač ...
A ja ne kažem da sam postao kompozitor jer mislim da danas kompozitori ne postoje... Oni su umrli. Ja sam samo izmišljator pjesama i svi smo mi to...
Dobro, recimo, postali ste izmišljator pjesama i interpretator istih.... Nemate li blagi utisak da su, kod vas, u vašem izboru, uvijek bili u pitanju neka zanimanja kod kojih motika nije baš najprisutnija? Da su uvijek bila neka tako, lepršava zanimanja, naporna istina, ali izvana dosta privlačna.
Jesu... Ali ja mislim ako neko radi, i stvarno od srca radi, i stalno radi, radi, radi, da nisu baš lepršava. Ne mogu ja sad recimo, stati i ne pisati recimo dvije godine, pa da nešto napravim poslije... Normalno da bi me, poslije tri četiri mjeseca svi zaboravili...
Što ste po zanimanju?
Po zanimanju nisam ništa.
Što mu to dođe?
Završio sam gimnaziju i poslije toga više ništa. Po zanimanju sam, dakle, pjevač ...
Što pjevač i izmišljator pjesama Monteno priprema za budućnost?
Nisam nikada, kao neki, u intervjuima govorio o svojim pjesmama, "to će biti ovako" ili "to će biti onako"... Ja sam uvijek čekao da pjesma izađe na festival, pa da onda drugi ljudi kažu je l'' to dobro ili nije. Normalno je da ja svaku svoju pjesmu volim, da za svaku smatram da je dobra.
Nisam ni mislio da mi pjevate pjesme pohvalnice o svojim novim pjesmama, nego samo da kažete što spremate ... Ali, da preformuliramo to pitanje... Kako se osjeća jedan takav izmišljator kada na jednom festivalu koji bi trebalo biti eminentan, kao što je na primer "Opatija", ima dvije pjesme, na jednom vrlo eminentnom festivalu kao što je "Šlager sezone 74" ima tri kompozicije ...
Normalno da mi je drago ... I drugi kompozitori su, vjerojatno, isto poslali više kompozicija ...
Koliko ste vi poslali za "Šlager sezone"?
Samo dvije ...
A primljene su tri ... To, valjda, samo kod vas može?
Hahaha... Stvarno tako je bilo. Jer, jednu pjesmu sam ja bio napisao za "Ambasadore", njima sam je ostavio, i oni su mislili da je stave na ploču... Kasnije, ja uopće nisam ni znao, oni su tu pjesmu poslali na "Šlager sezone", i tako su njima primili moju pjesmu. A ja sam, pošto sam sa Zdravkom bio na turneji, za njega napisao jednu pjesmu, a onda sam i za sebe napisao i poslao te dvije ...
Kad vi u Sarajevo, a ono ...
A ono tri pjesme primljene ...
Jeste li bili ljuti na "Ambasadore" što su poslali vašu pjesmu bez vašeg znanja?
A nisam, iako je to odmah počelo da se priča... Što ja znam, kao moje pola festivala, i tako...
A, u stvari, nije pola nego "samo" četvrtina, je l' tako?
Hahaha pa, jest... Iako bih ja volio da imam samo dvije pjesme... Al' dobro...
Jeste li tako plasirali, "po jednu više" i ranije?
Nisam... Ja i inače, iako pišem mnogo, ne snimam mnogo ploča. Za sedam godina snimio sam samo šest ploča, dok su neki pjevači za samo godinu ili dvije snimili sedam-osam ploča ...
Koliko su vaših pjesama snimali drugi pjevači?
Pa ... dosta ... Ali, najviše se prodala pjesma "Ne plači majko", koju pjeva Meho Puzić ... A od zabavnih "Gori vatra" koju pjeva Zdravko Čolić ...
Koliko je Meho prodao vašu pjesmu?
U preko dvije stotine tisuća primjeraka, Zdravko je prodao oko stotinu tisuća...
Nije li vam se učinilo da je daleko rentabilnije čačkati po narodnoj, nego po zabavnoj muzici?
Pa, možda... Ali ja neću dalje čačkati... Tu prvu koju sam napisao, "Ne plači majko", ona je upalila, onda kasnije sam pokušao još jedno dvije-tri pjesme, koje nisu baš nešto napravile...
I onda ste digli ruke...
Pa da...
Vaše kolege imaju običaj da kažu da vaše kompozicije liče na neke druge koje su već poznate i popularne...
Kad bi neko htio da čačka po tome, ne samo kod nas, nego i u svijetu, mislim da se za svaku pjesmu može naći pedeset ili stotinu sličnih pjesama... I mislim da o tome nitko nema prava da govori ... A ja jedino to priznajem, ako mi vi donesete neku takvu pjesmu za koju mislite da je slična...
I ako je pustim, da je čujete, jer nema svrhe da donosim notni zapis, zar ne?
Pa da, hahaha...
Razmišljate li o onome što se, u vašem poslu zove sutra?
Razmišljam...
Samo toliko? Ništa više?
Da - i radim, radim, radim, radim...
Razgovarao: Nino Milenković (TV novosti, 1974.)