BOŽIDAR ALIĆ preminuo je u 66. godini, a od poznatog su se hrvatskog glumca mnogi oprostili na društvenim mrežama.
Međutim, kako to inače biva s umjetnicima koji dopuste da im politika zagadi život, i ostavština Božidara Alića ostala je obilježena potezima iz kasnije faze karijere. Govorimo o periodu od najmanje desetak godina kada se njegovo ime vrlo rijetko povezivalo s kazalištem i filmom, a prečesto s desničarskim ispadima koji su gotovo u potpunosti zasjenili bogat i impresivan opus.
I dok će ga neki počastiti eufemizmima kao što je osebujan, činjenica je da se Alić tijekom godina pretvorio u karikaturu ekstremnog desničara koji ne propušta priliku da istovari bijes prema neistomišljenicima, a budući da nikad nije prestajao biti glumac, njegovi su istupi bili tragikomično teatralni pa samim time i iznimno zanimljivi javnosti i medijima koji su svaku njegovu epizodu popratili bombastičnim naslovima.
U neprekidnom ratu s komunistima, četnicima i Jugoslavenima, s kojima je vodio bitke na svim frontovima, od prosvjeda i performancea, preko kolumni i objava na društvenim mrežama, pa sve do... Zapravo bilo koje situacije u kojoj se našao pred mikrofonom.
"Imao sam pijanstva u svom životu da se nisam sjećao po dva-tri dana što sam činio ili počinio. I da sam se bojao jesam li nekoga ubio ili oplodio" ili "udbaško-srbofilsko-četnička" čestitka bivšoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, samo su neki od brojnih izleta u nepoznato kojima nas je tijekom godina počastio.
Sjajni počeci
No nije oduvijek bilo tako. Od samih početaka, kada se 1977. pojavio u Akciji stadion Dušana Vukotića, mnogi su znali da je Alić glumac koji obećava, a tijekom karijere sva je obećanja i ispunio. U Velikom srebrnom arenom nagrađenom filmu Alić je glumio Ferka, mladog ustašu koji prijatelja nagovara da se pridruži pokretu da bi ga nakon svega upucao.
Uslijedile su i mnogobrojne kazališne i filmske uloge, ali i voditeljski angažmani pa je svojevremeno vodio i dječju emisiju. Bio je to sjajan početak karijere, ali vrlo brzo postalo je jasno da će Alićev karakter predstavljati problem. Naime, već se na probama za Kralja Gordogana u &TD-u pokazalo da nije suradnik iz snova, a sličnog je mišljenja bio i redatelj Zoran Tadić, koji je nakon filma Treći ključ odlučio da s Alićem više ne namjerava raditi.
Alić je nastavio biti problematičan i provokativan, a problemi s redateljima nastavili su se i tijekom rada na predstavi Paklena naranča Slobodana Praljka, s kojim se glumac također uspio posvađati. Unatoč problematičnom ponašanju, i tijekom osamdesetih bio je traženi kazališni glumac, a redatelji poput Paola Magellija znali su kako obuzdati njegov eksplozivni karakter. Problematičan ili ukroćen, oni koji su ga imali prilike gledati, tvrde da je na pozornicama jednostavno dominirao.
Krajem osamdesetih počela je nova faza karijere kada je probio granice i započeo suradnju sa stranim redateljima, a u to je vrijeme bio vjerojatno jedini domaći glumac s međunarodnim angažmanima.
Predizborni spotovi (i filmovi) Jakova Sedlara
Tijekom devedesetih njegova je kazališna karijera počela pokazivati znakove usporavanja, ali okušao se kao kolumnist, a to je posao kojim se bavio i u kasnijoj fazi karijere, postavši preekstreman čak i za ekstremno desničarske portale. No tijekom devedesetih bio je daleko umjereniji.
Krajem devedesetih započela je i suradnja s hrvatskim kraljem trasha Jakovom Sedlarom, a kruna suradnje bio je angažman u HDZ-ovom "dugometražnom predizbornom spotu" Četverored, u kojem je napravio odmak od uloga ustaša i zaigrao krvoločnog partizana poznatog po brutalnom mučenju zarobljenika. Uloga je, najblaže rečeno, bila preloša i za Sedlarov film. No to mu je otvorilo vrata za buduće suradnje pa se pojavio i u nekoliko HDZ-ovih predizbornih spotova, a Sedlar ga je ponovno angažirao u Sjećanju na Georgiju koji je, najjednostavnije rečeno, Sedlarov obračun s kritičarima i definitivno jedan od najzabavnijih filmova njegova redateljskog opusa.
Sapunice i tabloidi
U novom mileniju, kao i mnogi hrvatski glumci, bio je u vječnoj potrazi za angažmanom, koji je pronašao na setovima sapunica, a svu glumačku raskoš pokazao je u Ponosu Ratkajevih. Ovo je ujedno i vrijeme njegovih aktivnijih uleta na naslovnice tabloida. Fizički obračun s redateljem Brankom Ivandom punio je novine, a njihova se priča razilazila jer Ivanda je tvrdio da ga je samo ošamario, dok je Alić redatelja optužio za daleko ozbiljnije premlaćivanje. Pokazalo se da si je Alić sam nanio teže ozljede pa se na kraju vratio na set i posao odradio do kraja.
Bio je tu i jedan izuzetno zabavan povratak u glazbene vode (nešto čime se bavio još osamdesetih), ali pokazalo se da "uloga" repera u spotu Nike Bete posvećena Anti Gotovini nije nešto što mu najbolje leži.
Međutim, prije nego što je potpuno potonuo u ulozi desničarskog redikula, Alić je odradio niz hvaljenih kazališnih uloga kao što su Ničiji sin i Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi. Predstave po kojima ga pamtimo nakon toga su one koje je sam priredio za vječno zainteresiranu javnost. Sumanute kolumne, prosvjedi, njegova monodrama Bez lustracije nema Kroacije i bizarne objave sa sinom, koje su navukle i bijes pravobraniteljice za djecu, ono su po čemu će ga mnogi pamtiti.
Tužan kraj sjajne karijere.