Foto: Tina/Čagerski problemi
PRETPOSTAVLJAM da je za tebe, kao i za mene, subota najluđi dan. Jer, da se navečer krene "starim utabanim stazama" u neki disko klub, potrebne su veoma opširne pripreme. Te pripreme izgledaju otprilike ovako:
Poslije ručka odjednom otkrivaš da imaš zapravo malo vremena za uređivanje ako želiš da navečer barem polovica muškog dijela diskopublike padne pred tvoje noge i s najdubljim očajanjem preklinje za jedan ples, dok ti, oholo uzdignute glave, svjesna svoje uloge zvijezde, razmišljaš bi li tim plesom usrećila nekog za sljedećih 20 godina ili ne bi.
Dakle, za stvaranje zvijezde ostalo je svega četiri do pet sati.
Grozno malo.
Zalijećeš se u svoju sobu (koju je majka tog jutra veoma brižljivo pospremila), i "pod hitno" izvlačiš svu garderobu na krevet, na stolice, a ponešto se nađe i na podu i onda padaš u očaj. Čupaš kosu, plačeš, bolje reći urlaš, i dok mama, u paničnom strahu da te netko slučajno ne davi, utrčava u sobu, ti histerično vičeš da nemaš šta obući, da te nitko ne voli, da si prava Pepeljuga u obitelji, da su sve tvoje prijateljice bolje obučene.
Zatim prelaziš u intelektualne sfere, vrištiš kako ćeš zbog nerazumijevanja svojih roditelja dobiti komplekse za cijeli život, oni će te upropastiti i, na kraju, jednim visokim C najavljuješ svoje samoubojstvo.
Mama, koju je prošao prvi strah kad je vidjela da se u blizini ne nalazi nikakav davitelj, pokušava prodrijeti kroz bujicu tvojih riječi, ali joj to ne uspijeva, pa samo odmahuje glavom i mrmlja nešto što zvuči kao "živa ludnica" (to je pokupila od tebe, naravno), prisjećajući se da ne prođe gotovo ni jedan tjedan da se u tvojoj garderobi ne nađe neki novi predmet.
Dok čeka da se ti smiriš pokušava se snaći u džungli koja je nastala od tvoje "hrpe dronjaka" kako si se ti blagoizvoljela izraziti, i pronaći nešto interesantno.
I kad se tvoja histerija već malo smirila, mama izaziva novu erupciju samoubojstvenih izjava svojim prijedlozima za koje nalaziš da bi jedva prošli prije 20 godina.
Tada je dosta i meni, i njezina prijetnja da navečer nećeš izaći nikamo ako nastaviš s tim svojim pubertetskim ispadima (kakva grozna uvreda), odjednom se probija kroz crnu koprenu tvoga očaja, začudo, smiruje te.
Konačno izvlačiš neke hlače, koje su gore tako uske da se čitava porodica uvijek iznova čudi kako mogu ostati cijele ("Pogotovo nakon tih majmunskoneurotičnih plesova", tata uvijek misli da je duhovit kad to kaže) i neku bluzu koja se sastoji od dva - tri remenčića i više otkriva nego pokriva (na užas bake).
S olakšanjem sjedaš da se malo odmoriš kad najednom otkrivaš da si na svu tu gužvu utrošila gotovo 2 i po sata, i da ti je još jedva ostalo vremena za makeup.
Usput, zaključuješ da od sada otpada i večernji jogurt, jer su ove hlače predviđene isključivo za "daskakategoriju", a nešto ti govori da ovi šavovi neće zauvijek ostati cijeli. Zamalo da opet pobijesniš.
Evo, ona glupača Sanja jede kao svinja (u sličnim prilikama imaš divan rječnik), a nikad se ne udeblja ni grama, a ti...
No, treba prijeći na kozmetiku.
Preciznošću, kakve nemaju ni oni što preračunavaju tamo neke putanje do Mjeseca i natrag nanosiš tuš i na trepavice ...
Taj idiot nije mogao zvoniti ni minutu prije ni poslije - nego baš sada.
Naravno, ruka ti se trgnula i kist je, umjesto na trepavice, ušao u oko.
Vrištiš!
Iz oka teku suze!
Iz onog drugog namazanog oka teku suze i makeup.
Sakupivši dovoljno energije, počinješ posao iznova. Konačno uspjeh!
A sad frizura!
Svježe oprana kosa, usprkos torturi koju si izdržala zbog "bodljikavih viklera", sasvim se opustila.
Ali, više nemaš snage ni vremena za bacanje po podu i slične protestne postupke.
Fatalistički se miriš sa sudbinom i odlaziš iz kuće psihički i fizički potpuno iscrpljena.
Ipak, iskra nade u onu polovicu koja pada na koljena i dalje tinja u tebi i daje ti volju za život.
Ali, ne za dugo.
U disku je takva gužva da jedva ulaziš (imaš osjećaj da si u prepunom tramvaju gdje te svi guraju), a kamoli da te tko primijeti (od tvoga društva ni traga ni glasa).
Od dimne zavjese (ili su to možda dimni signali, tko zna!) oči te peku i katastrofalne suze ponovno se skupljaju, a tvoj makeup nije predviđen za kupanje.
Neko vrijeme stoički podnosiš sve te muke (uživljavaš se u ulogu heroja), a onda prevlada potreba za svježim zrakom, i šetnja do kuće najugodniji je završetak te subote.
Napisala: Biserka Kores (Tina, 1974.)
Podsjećamo, Index u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Usporedite što se otad promijenilo, prisjetite se kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako je tada izgledao život.