STJEPANA HAUSERA ne treba posebno predstavljati. Kao član čelističkog dvojca 2Cellos ostvario je više-manje sve što se u karijeri može ostvariti, a pritom ne mislimo na karijeru hrvatskog glazbenika, već bilo kojeg glazbenika. Od prepunih arena, preko svjetske slave, pa sve do suradnje s najvećim zvijezdama, Hauser je prošao sve.
U karijeri u kojoj je malo toga što se događa prvi put koncert u Zagrebu ipak će biti jedno, uvjetno rečeno, novo iskustvo. Naime, koncert koji će se 25. listopada održati u Areni bit će njegov prvi solo koncert u Zagrebu.
Sjeli smo s Hauserom i popričali o kraju suradnje s dugogodišnjim kolegom, solo karijeri, iskustvima, slavi, ženama i nadolazećem koncertu.
Ništa se nije desilo naglo. Još dok sam bio dio dvojca, postepeno je počeo moj solo rad, a posljednjih par godina kao Hauser sam skupio milijune i milijune fanova svojim novim smjerovima. Stoga, sve je to bilo prirodno.
Pa da, interes za mnom je i bio razlog zbog kojeg sam se odlučio za solo rad. Eksplodirao sam i na YouTubeu, i na Instagramu, i na Fejsu. Ljudi su sami pokazali afinitet za mnom pa je postojala tržišna potreba za moj smjer. Luka i ja smo u tih deset godina stvarno odlično funkcionirali i smatram to predivnim periodom, ali svatko je otišao svojim putem. Umjesto toga, on sad čeka četvrto dijete pa je njegov fokus na obitelji. On radi svoj orkestar.
Sva iskustva koja sam skupio u 2Cellos dovela su me do toga da se na pozornici osjećam toliko prirodno kao da pripadam tamo. Meni je najprirodnija stvar biti na tom stageu i raditi show. Meni ne igra u kojem sam formatu.
Tu se zapravo dogodilo nešto fascinantno. U posljednje dvije godine 2Cellosa, kako se moj solo smjer počeo razvijati, milijuni fanova koji su me počeli slušati nisu ni čuli za 2Cellos. Mi smo kao grupa bili kao neka rock verzija klasike, a ja sam više otišao u ovaj romantični/latino smjer pa se dosta toga zapravo nije ni clashalo.
Super, to je više za ženski dio publike. No ja se ne žalim. Žene vole mene, ja volim žene i to je obostrana ljubav. Drago mi je da 99 posto publike čine žene.
Ma, tko bi uopće imao vremena čitati sve te komentare? A što se videa tiče, ja sam se samo dobro zajebavao. Meni je fascinantno koliko ljudi uopće ne kuži humor i ironiju i koliko su to ozbiljno doživjeli. Ja samog sebe ne shvaćam ozbiljno.
To je jedna nova stvar u mom životu, ali situacija je takva da ja nemam ni vremena svemu se posvetiti onoliko koliko bih trebao, ali, eto, korak po korak.
Vino više paše uz ovaj moj đir. Postoji ona stara izreka o ženama, vinu i pjesmama. To se uklapa u moju priču. Vino i gitare.
Mislim, Oliver je Oliver. To me vraća u djetinjstvo i to je jedna posebna veza jer uz te sam pjesme odrastao. Kad čuješ njegov glas, odmah si na moru, vidiš galeba, to je automatska nostalgija i neusporedivo je s bilo čim drugim.
Ove druge suradnje su nevjerojatne u smislu da uopće surađuješ sa svim tim ljudima. Danas sviraš operu s Bocellijem, sutra rokaš s Peppersima, prekosutra s Eltonom, koji je neki treći smjer, pa Aerosmith, U2... To su tako različiti svjetovi da nema veze jedno s drugim, a ja sam opet čelist koji je u svim tim kombinacijama završio. To je suludo, ali to je ujedno i poanta onoga što sam htio dokazati, a to je da je čelo instrument koji se može u sve uklopiti.
E da, to još nisam. Ne znam kako će repati preko čela.
A istina. Moglo bi se, ali ja sam više ljubitelj ovih glazbenika stare škole, to je ono što ja osjećam i ne snalazim se baš u ovim novim smjerovima. Nikad nisam bio čovjek od trendova. Ono što opstaju su evergreeni i s razlogom opstaju, a ja sam uvijek bio privučen tom tipu glazbe. Čak sam i kao klinac bio stara duša.
Žao mi je da mi se čini kao da je danas sve lišeno te melodije.
Da, ali danas je sve instant, više ni za koga ne možeš reći da je legenda. Tko su danas Sinatra, Elvis, Jackson, Freddie? Svi su neke zvjezdice, sve je prepuno tih neki repera/trapera, ali tko će od njih ostaviti trag?
Našli smo se u njihovoj vili na jugu Francuske. Chillali, jamali, jeli, pili i improvizirali. U2 su legende.
Gledam to kao ostvarenje dječačkih snova. To je ogromna čast da te uopće zovu. To je najveći kompliment. No to je kreativna atmosfera u kojoj radimo. Došao sam snimiti jednu pjesmu i na kraju smo ih snimili pet.
Ono što smo tada počeli bilo je nešto novo. Ti prije toga kao čelist nisi ni mogao sanjati o karijeri u popu. To je naš izum. Bilo je nezamislivo da čelo napuni Arenu. Nije moglo napuniti ni Glazbeni zavod, a kamoli Arenu.
Od malih nogu sam u svom filmu i viziji. Težio sam tome. Kad je krenulo s 2Cellos, iza sebe smo imali takvu rigoroznu školu i tempo. Nikada nismo preskakali korake, sve smo radili postepeno i strpljivo. Tako smo se gradili i čeličili tako da nas ništa od toga nije našlo nespremne. Osim toga, dobro smo i skromno odgojeni pa nismo imali sulude prohtjeve, a i dandanas smo takvi. Nikada nismo imali te zvjezdane ideje, a meni i dalje takve stvari nisu jasne.
Osobno, nisam se susreo s tim. Sa mnom su se svi ponašali normalno jer funkcioniramo na toj kreativnoj valnoj dužini i srećemo se u specifičnim okolnostima. Ne znam kako se ponašaju prema drugima, ali prema meni nisu. S njima imam samo najnormalnija iskustva.
U početku si klinac i mnogo toga ne kužiš pa radiš neke greške. Elton mi je rekao da je neke stvari posložio tek nakon 40 godina karijere. Na kraju krajeva, pojave se svi ti lešinari i hijene pa te to zatekne jer si kao klinac još uvijek naivan, ali vrlo brzo sam se snašao. Nikad nisi spreman do kraja jer ti su ljudi maheri, ali to gledaš kao dio priče. Nekad svjesno zažmiriš na to i praviš se glup.
Ja sam imao ludu sreću da sam imao instinkt i maknuo se na vrijeme od nekih ljudi i situacija. Nekad i nesvjesno. No s vremenom sazrijevaš i vidiš. Nažalost, s vremenom neki ljudi nestaju iz tvog života jer moje iskustvo je toliko specifično i jednostavno ne mogu pričati o tome s prijateljima iz djetinjstva. Nitko se ne može poistovjetiti s tvojim problemima. Na tom nivou nemaš s kim podijeliti svoje probleme. To, naravno, ne znači da su njihovi problemi išta manji, ali drukčiji su.
Da, ispadaš bahato. Kao žališ se nešto, a njima to djeluje kao vrhunsko iskustvo. Tako da neki ljudi s vremenom jednostavno nestanu iz tvog kruga. Istina je ono što kažu da si na vrhu često najusamljeniji. Velika je istina u tome.
Problem je to da sam ja vuk samotnjak po prirodi i nemam potrebu imati ne znam kakvo društvo ni ekipu. Uvijek sam bio introvert u svom filmu i stvaralaštvu. Nisam imao potrebu za druženjima. Ali da, opušteniji sam među ljudima koji me razumiju i razumiju ono kroz što prolazim.
Uspjeh je doći do toga nivoa na kojem imaš slobodu da te nitko ne sputava, veže ti ruke, postavlja pravila. Budući da smo se sami stvorili, mi imamo tu sreću da smo se od starta to postavili jer znam da ne bih mogao podnijeti da mi netko govori što trebam. A uvijek se pojavi neki debos koji se pravi pametan i "zna" što bi bilo najbolje.
Na pozornici nisam introvert. Tamo se pretvorim u životinju i ljudi i publika su mi oduvijek bili prirodno okruženje. Moja introvertiranost mi je veći problem bila u socijalnim situacijama. Tu mi je trebalo neko vrijeme da se otvorim i opustim. Nisam u startu bio takav. Cijelog sam života bio fokusiran na čelo i vježbu i onda kad smo odjednom bili bačeni u taj šoubiznis, trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na sve te situacije. I sad sam komunikativan.
Ja ne vjerujem u to. Ja iskreno vjerujem da moraš proći sve najgore stvari jer nećeš se izgraditi kao osoba ako ne radiš greške i ne sretneš pogrešne ljude. To te očeliči. Bolje da si svjestan i realan.
Kad si klinjo, sve nekako radiš po inerciji. Tek s godinama počinješ postavljati neka pitanja. Ja tek danas shvaćam kako funkcioniraju neke stvari kao što su financije, firme i slično. Tek kasnije na red dolaze neke stvari i tek onda shvatiš da te netko tko zna koliko puta prevario.
Nisam razmišljao o tome. Samo znam da mi se trenutno ne žuri. To će se vjerojatno dogoditi kad se budem najmanje nadao, a do onda ću uživati u životu. Meni su žene oduvijek bile muze i inspiracija. Rekao bih čak da su mi bile glavni pokretač. Ženska energija me pokreće i puni. To je čista inspiracija.
Očito se usmenom predajom proširilo. Ja se ne hvalim. Nisam tinejdžer da to pričam. Imam besplatan PR. Same šire vijest.
Svi znamo koliko mediji mogu biti površni, ali isto tako znaš da mediji neće pisati o nekoj dobroj frazi i kako si "zavibrirao". Toga već dugo nema pa to i prihvatiš kao nešto normalno. Zapravo te šokira kad te netko uopće pita o glazbi. Sve je jako površno i postaje površnije zbog društvenih mreža. Tako je kako je.
Samo lijepe melodije, Morricone đir. Ja sam melodiozni lik. Estetski lik. Vizualno i zvučno.
Ja ne bih pjevao. Možda, ali mislim da čelo najbolje funkcionira u toj instrumentalnoj varijanti, a uz to nema ni potrebe za riječima. Instrumentalna glazba je univerzalna i svi je razumiju. Nema jezične barijere. Razumiju je i osjećaju u Kini i Americi, i Zimbabveu, i Škotskoj.
Megaspektakl. Moj prvi veliki show kao Hauser u Zagrebu i Areni. To će biti cijeli dijapazon. Od klasike, romantike, do latino ludila koji će sve dići na noge. Ja sam šoumen i volim show za publiku. Meni je publika član benda. Meni su oni najbitniji. Ja sam performer i od malih nogu me fasciniraju ljudi kao Freddie, Michael Jackson i slični. To me inspiriralo. Ja sam uvijek više naginjao performanceu. Meni je uvijek fokus bio na karizmi.
Nikad nisam volio ove koji mogu napisati pjesmu, ali je ne znaju izvesti. Volim taj show i spektakl. Volim ljude koji su veći od života. Ja sam tome težio i to želim i raditi.