ZAGREBAČKO kino Tuškanac u ponedjeljak, 8. ožujka, obilježit će skorašnji Međunarodni dan žena filmovima Moja blistava karijera Gillian Armstrong i Prijateljice Claudije Weill, uz prigodni, besplatni ulaz za žene.
Moja blistava karijera iz 1979. godine je prvi dugometražni igrani film redateljice Gillian Armstrong te adaptacija istoimenog romana australske spisateljice i feministice Miles Franklin, izvorno objavljenog 1901. godine.
Radnja je smještena u ruralnu Australiju, u 1897. godinu, gdje mlada slobodoumna djevojka sanja o boljem životu od onog pomaganja u vođenju obiteljske farme.
Velika joj je želja postati spisateljicom ili izvedbenom umjetnicom, no njezini roditelji, ne slažu se s time i šalju ju u pansion u pratnji bogate bake, u nadi da će je tamo naučiti društveno prihvaćenim manirama i ponašanju.
Redateljica je objasnila kako je željela poručiti kako je junakinja filma "potpuna žena koja može razviti svoje talente i imati karijeru", a ne ojačati stare stereotipe po kojima žena koja izabere karijeru čini to samo zato što ne može imati muškarca.
Film je postigao velik uspjeh ne samo u Australiji, nego i na međunarodnoj sceni, pridruživši se zaletu australske kinematografije sedamdesetih i osamdesetih godina, koji su predvodili Peter Weir i George Miller.
Prijateljice iz 1978. također je dugometražni igrani debi, koji je nezavisna snimateljica Claudia Weill isprva zamislila kao 30-minutni film, no dijelom autobiografski temeljenu priču, koju je napisala sa scenaristicom Vicki Polon, odlučila je produžiti.
Film je prikazan na više važnih filmskih festivala s uspjehom kod kritike, a najveće komplimente uputio mu je Stanley Kubrick, usporedivši ga s "ozbiljnim, inteligentnim, osjetljivim pisanjem i stvaranjem filmova koje se može naći kod najboljih europskih redatelja."
U središtu filma su Susan Weinblatt i Anne Munroe, dugogodišnje sustanarke i prijateljice. Susan se bavi fotografijom, Anne ima pjesničke ambicije i u svojoj prijateljici vidi uzor.
Spremaju se useliti u novi stan, no Anne se predomisli jer se odlučila udati za svog dečka Martina. Susan tu novost prima gorkoslatko – s jedne je strane sretna zbog prijateljice, s druge nije sigurna da joj se sviđa novonastala situacija.
Film je postao prvi američki nezavisni dugometražni igrani film financiran novcem iz javnih fondova, a nakon što je završen, autorica (ujedno i producentica) prodala je prava na svjetsku distribuciju jednoj od vodećih holivudskih filmskih kuća Warner Brothers, s kojom je potpisala ugovor za režiranje još dva filma.
Premijerno je prikazan na festivalu u Rotterdamu, potom u Cannesu, a u Locarnu film je dobio nagradu za najbolju glumicu, dok ga je u Torontu nagradila publika.
U 2019. godini uvršten je u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebne vrijednosti.