TORBICA s potpisom Louisa Vuittona, Bugatti ili Rolex nekad su bili ultimativni simbol nečijeg bogatstva, ali ne više.
Očito hvalisanje lovom onima koji su zaista bogati više nije zanimljivo. Naprotiv, sve više novca ulažu u svoju sigurnost i privatnost, pa umjesto vila na vrhu brda traže domove u susjedstvima po kojima nećete moći njuškati na Google Street Viewu.
S obzirom na to da si i srednja klasa (barem u svijetu) može priuštiti brendiranu odjeću i modne dodatke, ultrabogatima oni više nisu zanimljivi. Više ih privlače nematerijalna dobra kao znak njihovog statusa, piše Business Insider. Elizabeth Currid-Halkett u svojoj knjizi "Suma malih stvari: Teorija aspirativne klase" tvrdi da se to može nazvati "neprimjetnom potrošnjom".
"To je suprotno 'izuzetnoj potrošnji', pojmu kojeg je Thorstein Veblen osmislio u 'Teoriji klase koja ne radi', misleći na materijalne predmete kao simbole socijalnog statusa, što je postojalo kod prijašnjih elita", napisala je Currid-Halkett lani.
Ukratko, pokazivanje materijalnih statusa više nije znak da je netko zaista bogat. U Sjedinjenim Američkim Državama, najbogatijih jedan posto od 2007. iz godine u godinu sve manje troši na materijalna dobra, tvrdi Currid-Halkett citirajući Istraživanje o potrošnji u SAD-u.
To je rastući trend ne samo među milijunašima i milijarderima, nego i među onima koje ona naziva "aspirativnom klasom".
"Ova nova elita cementira svoj status stavljajući prioritet na znanje i izgradnju kulturnog kapitala te na svoje navike trošenja. Bogati se odriču otvorenog materijalizma te ulažu značajnije više u edukaciju, buduću mirovinu i zdravlje, nematerijalna dobra koja koštaju mnogo više od bilo koje torbe koju će kupiti netko iz srednjeg staleža", dodala je.
Tu neupadljivu potrošnju srednja klasa često ne primjećuje, no primijećena je kod onih koji su jednako bogati. Currid-Halkett tvrdi da je to način na koji si elita međusobno pokazuje svoj "kulturni kapital" te privilegiranost, koju neka markirana torbica ne bi toliko pokazivala.
Primjerice, elita će citirati članke iz New Yorkera kao znak svog kulturnog kapitala, dodaje autorica.
"Ukratko, neupadljiva potrošnja omogućuje društvenu mobilnost", tvrdi.
J.C. Pan iz New Republica opisao je kako bogati roditelji prenose svoju statusnu poziciju na djecu.
"Plaćaju svojoj djeci zdravstvenu zaštitu, vode ih na edukativna putovanja na Galapagos i osiguravaju im svaku edukacijsku prednost, od elitnih vrtića preko priprema za SAT ispite do školarina za najelitnija sveučilišta. U 2014. najbogatijih jedan posto trošilo je na edukaciju 860 posto više od nacionalnog prosjeka", napisao je.
S druge strane, bogati roditelji investiraju u svoje znanje i dostignuća tako da cijelo vrijeme rade, što je još jedan moderni simbol bogatstva, piše Shana Lebowitz iz Business Insidera
Vogue je 2015. pisao da su zdravlje i wellness postali statusni simboli. Novinar Financial Timesa Simon Kuper napisao je da "kulturna elita relativno malo troši na kozmetičke proizvode, ali skupo plaća tjelovježbu jer misli da bi njihova tijela trebala izgledati prirodno".
"Mršavo, utrenirano tijelo odražava svjetonazor ove klase. Čak i slobodno vrijeme mora biti produktivno. Umjesto slika s druženja po trgovačkim centrima, bogati na Facebooku objavljuju fotografije s planinarenja", napisao je.
Neki od najbogatijih Njujorčana mjesečno plaćaju 900 dolara za članarinu za Performix House na Manhattanu, elitnu teretanu koja ima rigorozan sustav aplikacija, privatne ulaze i studio za stvaranje sadržaja za sve one koji žele biti prisutni na društvenim mrežama.