Foto: Plavi vjesnik, Instagram/Bata Živojinović
BATA ŽIVOJINOVIĆ preminuo je 22. svibnja 2016. godine u Beogradu, a mi smo se u suradnji s Yugopapirom odlučili prisjetiti jednog njegovog intervjua.
Srpanj 1969: Veliki sivkasti "Commodore" ušao je poput lađe u pokrajnju ulicu. Za volanom u novoj plavoj vjetrovci, uvijek spreman na šalu i iznenađenja - Bata Živojinović. Ponudio me je bocom vina. I uslijedilo je pitanje:
"Da slučajno i ti nisi došao na razgovor o klanovima? Svi žele od mene doznati baš to, ali još ni sa jednim novinarom nisam razgovarao o toj temi... "
Kad sam mu objasnio da je to jedan od povoda za ovaj otvoreni razgovor, Bata Živojinović, "jugoslavenski Frank Sinatra" (tako ga zovu zbog članka što je objavljen u jednom beogradskom listu) - odazvao se mojoj želji.
Čovjek iznenađenja, reklo bi se. Čovjek uvijek spreman na šalu, zna se. Najprofesionalniji jugoslavenski filmski glumac, tvrdi se.
O Bati Živojinoviću posljednjih mjeseci mnogo je toga napisano, mnogi su ga napadali. Svemu tome je bilo povod izjava prema kojoj Bata Živojinović, a bila je to njegova izjava, ima u svojim rukama filmski klan, što drma domaćom kinematografijom. To se zasad zna.
A priča se, Bato, da u posljednje vrijeme ostaješ bez posla... počeli smo bez uvijanja ovaj razgovor.
"Nije točno da nema posla", odgovara Bata Živojinović. "Naprotiv, posla ima gdje god se okreneš. "Lov na vještice" i traženje nekoga klana obična je izmišljotina, proizvoljna, meni drsko nametnuta i nakalemljena. Isto tako je mogla biti stavljena u usta bilo kojem drugom glumcu. Inicijator svega je novinar Slavko Lazarević, koji je prvi o tome pisao i koji me je okrunio za kralja klana. On je upotrijebio moje ime, ne sluteći kakve će to dimenzije dobiti u javnosti.
Najmanje sam možda ja pozvan da govorim o klanovima, jer ne pripadam nijednoj grupi radnih ljudi, koji su u stalnom angažmanu u kazalištu ili na televiziji. Ja sam sam, ja sam slobodan umjetnik. Zavisim kao i svaki drugi glumac od dobre volje režisera. Od 58 filmova što sam ih snimio nijednom se nisam sam ponudio režiseru, uvijek su mene tražili."
Ipak, nećeš poreći tvrdnju da si mnogima pomogao da dobiju angažman. Za neke sam i sam svjedok ...
Točno je da sam mnoge glumce, kad sam bio u takvoj situaciji, predlagao režiserima da ih angažiraju. Iz više razloga. Ili toga glumca režiser nije poznavao, ili je glumac bio u teškoj financijskoj situaciji. A tko je gledao televizijsku emisiju "Ekran na ekranu" u kojoj je bilo riječi o klanu, čiji sam ja neokrunjeni kralj, sjeća se da je naš poznati stari glumac Antun Nalis izjavio kako sam ga jednom prilikom upitao: "Hoćeš li u moj klan?" na što je on pristao i dobio ulogu u fimu ...
Evo što je istina. Snimio sam s Nalisom "Pogled u zjenicu sunca" u vrletima Velebita, gdje smo zajedno gladovali dva mjeseca, gdje smo se užasno mučili oko njegove i moje uloge (za koju ulogu je dobio jedini put u životu i "Zlatnu arenu").
Na kraju snimanja moj me je kolega upitao što ću snimati poslije ovog filma. Rekao sam mu da ću kod Tome Janjića u Sarajevu, snimati film "Glineni golub". Sjećam se Nalisovih riječi: "Budući da poslije ovog filma nemam angažman, molim te, pogledaj kod Tome ima li što za mene. Želio bih se odmoriti, zaraditi ..."
Ispunio sam mu želju i Toma Janjić mi je rekao da ne zna tko će igrati ulogu željezničara. Predložio sam mu Nalisa. Toma Janjić je rekao da mu lik ne odgovora, a kad sam mu pokazao nove Nalisove fotografije, dao mu je tu ulogicu. Onda nije moglo biti riječi o klanovima, o kojim se u novinama počelo pisati tek poslije.
Čuo sam podatak od tvog dobrog prijatelja Ljubiše Samardžića da ste se poslije te emisije srela vas dvojica, Nalis i "neokrunjeni kralj klanova u domaćem filmu". Kako je završio susret?
"Sreo sam Nalisa poslije tih ogovaranja o klanovima i bez uvijanja ga upitao: "Što ti bi, Tonči, da lupaš i da nepotrebno govoriš na televiziji o postojanju klanova?" Znaš li što mi je odgovorio: "E, moj Bato, kad bi ti znao koliko sam ja popio prije tog intervjua ... "
Zamolio sam ga da se po mogućnosti opet napije i da pred više milijuna gledaoca kaže to što je meni rekao u četiri oka."
Ostavimo po strani klanove. Pripremili smo još nekoliko zanimljivih pitanja. Za Batu Živojinovića se priča da je prije nekoliko godina na pulskom festivalu ispred nosa odnio Zlatnu arenu Bekimu Fehmiu. Neki čak tvrde da ju je Bekim Fehmiu zaslužio, a Bata Živojinović dobio.
"Umjesto odgovora, postavit ću nekoliko pitanja: Je li netko od glumaca u Jugoslaviji u nekom političkom forumu, je li netko od glumaca bio u pulskom žiriju, vladaju li glumci ovom državom, vrše li selekciju, biraju li žiri, mogu li glumci utjecati na članove žirija koji su uglavnom kulturni i politički radnici... ?
Dosadašnja povijest jugoslavenske kinematografije je pokazala da glumce u društva zovu samo kad im je potreban netko tko će ih nasmijati, kad treba da s nekim popiju čašicu. Isto tako je bilo i te godine kad je trebalo da Bekim dobije "Zlatnu arenu", koju je i zaslužio.
Možda je trebalo da ja postanem Papa Pavle, pa nisam i zbog toga se ne diže prašina. Ja ne odlučujem o tome. Zato je s druge strane Bekim u Nišu dobio prvu nagradu, a ja drugu, on je s Perovićem podijelio 500.000 starih dinara, a ja sam dobio drugu nagradu od 300.000 starih dinara ..."
Kad smo već kod Bekima Fehmiua, prisjetio sam se i jedne priče što sam je čuo u filmskim krugovima, prema kojoj si ti indirektno zaslužan za njegovu uspješnu karijeru.
Bekim i ja smo prvi put radili zajedno u "Neprijatelju" Žike Pavlovića i sukobili smo se oko načina interpretacije moje i njegove uloge, što je sve u okviru glumačkog poziva. Kod Saše Petrovića smo odlično surađivali. Sa "Sakupljačima perja" smo obojica bili u Cannesu i dobijali ponude, od kojih se ostvarila njegova.
Ta uloga u "Odiseju" bila je najprije ponuđena meni, ali sam ja, misleći da su posrijedi jeftini talijanski filmovi koji se snimaju kod nas, glatko odbio i preporučio Bekima. Poslije sam saznao da je to ozbiljan pothvat, ali mi je bilo neugodno da povučem ono što sam rekao. Sreća je što sam predložio Bekima, jer da sam predložio Ivezića, čitav projekt bi otišao na bubanj. Tog Ivezića se publika valjda sjeća iz jednog TV intervjua.
Mnogi domaći glumci i glumice su, poput Fehmiua, pošli u bijeli svijet. Ti si još kod kuće. Koji je tome razlog?
"Ja ću i ubuduće u inozemstvo odlaziti samo kao turist. Nepoznavanje stranih jezika me sprečava da trčim za devizama, da tražim slavu tamo gdje su je već drugi stekli. Učim engleski, jer i moj sin već treću godinu uči engleski. Možda neće biti kasno da s poznavanjem stranog jezika postanem i veliki glumac.
U Jugoslaviji mi je dobro, ne osjećam potrebu da više zarađujem, uostalom, ovdje sam sve postigao, čak imam i klan, pa ako propadnem kao glumac, živjet ću od klana.
I prije kraja htio bih još nešto reći: Ovo je moj prvi intervju u kojem ne spominjem mog velikog učitelja i prijatelja Veljka Bulajića, ali kad je riječ o klanovima, mislim da mu tu i nije mjesto."
"Commodore" je ušao u zavoj i zaustavio se. Bata Živojinović je ponovo spreman za šalu. Razgovor "s razlogom" je završen, a Bata je, siguran sam, imao još mnogo toga da kaže. I pričao je, ali to već nije za ovu rubriku.
Razgovarao: Uroš Šoškić (Plavi vjesnik, 1969.)