Svilu i kadifu predati u vlasništvo Jessice Harper za sve proživljeno i odigrano u Suspiriji, ali kada bismo taj film nazvali jedinim vrijednim spomena u njenoj biografiji, bili bismo daleko od raja i daleko od istine.
Istina je da se proslavila i ostala ovjekovječena u Argentovoj jarko crvenoj poeziji košmara, međutim nemali proboj se dogodio tri godine ranije u Fantomu raja (1974) Briana De Palme, čudnovatoj kombinaciji horora, komedije i mjuzikla, a kad smo kod tog miksa, igrala je i u nekoj vrsti polunastavka filma Rocky horror picture show, u pitanju je Šok tretman, gdje je u ulozi Janet zamijenila Susan Sarandon koja ju je igrala u prvom (netko će reći i jedinom) Rocky horroru.
Da se vratimo još jednom na Suspiriju, ali i na Fantoma raja. Naime, Dario Argento je želju za Jessicom u svom filmu upravo zasnovao na pogledanom filmu De Palme i nije imao ni najmanju sumnju da je ona žena koja mu je neophodna da na njoj istrese sve (nat)prirodne bolesti koje taj film nudi upakirane u najsjajniju foliju.
Imala je lice za to, imala je talent, a svakako i posvećenost, pogledala je ranije Dariove radove u pripremi za ulogu i prije svega uspjela ga je razumjeti odgledavši Četiri muhe na sivom baršunu.
Kada je već došla u pravo stanje uma i raspoloženje za Suspiriju, sve ostalo je moralo otići u drugi plan ili otpasti. Među stvarima koje su otpale nalazi se i Annie Hall. Ulogu u vjerojatno najcjenjenijem djelu Woodyja Allena morala je propustiti upravo zbog Argenta.
"Nemam se želju prodavati"
U tom uvjerljivo najuspješnijem periodu (i pored odbijanja Annie) upisala je u dnevnik i odličnu komediju s još boljim O'Tooleom Moja omiljena godina, pa baš Allenove Ljubav i smrt i Sjećanja na zvjezdanu prašinu, ne nezapažene Inserts i Pennies from heaven, dok kada govorimo o naslovima 21. stoljeća, sudjelovala je u Suvišnom izvještaju kao Agathina majka i u verziji Suspirije iz 2018. godine redatelja Luce Guadagnina.
Ta dva filma su joj zapravo i jedini u posljednjih 20 godina, sve do naslova Bones & all koji je izašao prošle godine, a ako uzmemo u obzir da je film žanrovski određen kao "coming-of-age romantic cannibal road film" (iliti ulična kanibalistička romansa o odrastanju), donekle je jasno zašto je baš Jessica bila želja autora.
Sveukupno pedesetak pojavljivanja pred kamerom ove žene, koja bi fizički mogla proći kao majka Frances O'Connor, nije malo, nije ni previše, ali uvijek je to negdje i bila njena mjera, nije vodila glavnu riječ čak ni onda kada ju je vodila, no posao na visokom nivou uvijek je odrađivala i imala sve simpatije.
"Primijetit ćete kod mene manjak želje da se prodajem i preporučujem. Ja mamim publiku da dođe k meni, naravno ako želi, a nikako im sebe ne natrljavam na nos." Sve je ovim rekla i sve je rekla istinito - Jessica Harper.