Veliki intervju s Čolićem: "Ekskurzije žena su mi dolazile na adresu i šarale zidove"

Foto: Marin Tironi/Index

JOŠ NAS malo dijeli od velikog zagrebačkog koncerta Zdravka Čolića, koji se nakon četiri godine vraća u Zagreb, ali ovog puta sa simfonijskim orkestrom. 

Najavljeni koncert za 26. prosinac brzo je rasprodan, a zbog velikog interesa publike, koncert je najavljen i za sutradan, 27. prosinca.

Čolić ovog puta dolazi s orkestrom u sastavu od 50 vrhunskih glazbenika, sjajnih instrumentalnih solista novosadskog Big benda i orkestra opere SNP Novi Sad, koji će, posebno za ovu priliku, izvesti najveće Čolićeve hitove u posebnim aranžmanima, koje potpisuje dirigent Fedor Vrtačnik.

Mi smo pak sjeli s legendarnim pjevačem i porazgovarali kako bismo doznali sve o nadolazećem koncertu i tome što je pripremio zagrebačkim fanovima, ali i mnogim drugim temama. 

Nakon četiri godine vraćate se u Zagreb, a ovog puta sa simfonijskim orkestrom, a to je i prvi put da idete s ovakvim aranžmanima. Kako ste se odlučili za to?

Ta ideja postoji nekih 10 ili 15 godina, a dvoumili smo se hoće li biti unplugged ili sa simfonijskim orkestrom. No, onda se pojavilo pitanje tko će se baviti tim aranžmanima pa smo to stalno prolongirali, ali onda je jedna moja menadžerica, koja je radila koncert u Banjoj Luci, odradila vrlo ambiciozan projekt u tvrđavi s orkestrom na kojem sam nastupio i ljudima se to dopalo.

Fedor Vrtačnik se prihvatio tog posla i napravio 30 pjesama koje su s velikim orkestrom. Meni se to svidjelo i nadam se da će i publika prihvatiti taj novi zvuk, a i starim će fanovima biti zanimljivi ti novi aranžmani koje nisu vidjeli na drugim koncertima. 

Je li i vama to izazov?

Pa svakako, ali ne znam kako će to izgledati s velikom publikom. Da je Lisinski, bio bih malo mirniji, ali velik prostor ima i svoje izazove. 

Hoćete li u repertoar uključiti i nešto posebno, što se dobro uklopilo s novim aranžmanima?

Naravno. Imamo jednu pjesmu koju nikada nismo pjevali, a radi se o Rodi me majko sretnog, koja je pjesma Kornelija Kovača koju bih ovom prilikom volio najaviti.  

U Zagrebu vas koncertno nije bilo četiri godine. Kakva vas sjećanja vežu za Zagreb?

Zagreb i ja smo cijeli život zajedno, ali sjećam se kada me prvi put pozvao tadašnji direktor Jugotona i baš je pokojni Đorđe Novković bio kod njega. Tad su tražili da netko otpjeva Kemalovu pjesmu Sinoć nisi bila tu, a trebala ju je otpjevati Josipa Lisac.

No, ona je tada išla na američku turneju pa sam je odlučio otpjevati pjesmu jer Đorđe Novković je bio veliki hitmejker i želio me pogurati na radio. Prihvatio sam tu pjesmu koja je bila za Šlager sezone, osvojim nagradu za interpretaciju, treće mjesto publike i u medijima su izašli naslovi: "Pojavilo se novo ime."

Kakve su bile reakcije? Jeste li odmah postali popularni ili je trebalo vremena?

Odmah. Bio je to pogodak i ja sam se iznenadio jer sam svoje ime vidio u sarajevskom tjedniku Svijet. Nisam očekivao to, ali odmah nakon toga je uslijedila Gori vatra i predstavljam Jugoslaviju na Euroviziji. No, to je bila dobra pjesma za naše prostore, ali ne za Euroviziju. 

Tada mi je i Cliff Richard, koji je bio moj idol, prišao nakon nastupa i rekao: "I like your voice, but I don't understand your song." Nisam u tom trenutku bio siguran sanjam li. 

Pratite li još uvijek Eurosong?

Već dugo ne pratim to aktivno jer nije muzički vrijedno pratiti, ali je kao show program odlično. Meni je to super, ali to muzički ne znači ništa. To je prije više bila muzička stvar.

Mislite li da biste danas mogli nastupiti tamo i biste li se snašli u tom cirkusu?

Bilo bi mi svakako korisno jer bih tako sigurno skupio 10, 20 milijuna pregleda i to bi bilo bitno, a pozicija na kraju i ne znači puno jer nakon dva mjeseca sve se te pjesme zaborave. A što se mene tiče, snašao bih se. Izabrao bih neku laganu pjesmu u kojoj bih dominirao glasom u odnosu na ostale. 

Jedino je pitanje traže li oni uopće pjesmu ili više priču oko pjesme. 

A, mora postojati nešto što malo ispada iz kolotečine i klišeja. Drugo je da si u dvadesetima. Tada bi to bilo nešto u trendu, ali u ovim godinama bih tražio nešto različito i ta različitost bi bila autentična. 

Ali dobro je kao promocija za zemlju. K'o nogomet. Hrvatski plasman na Svjetskom vrijedi više nego da si uložio milijarde kuna u promociju. Dvije medalje koje je Hrvatska uzela vrijede više od svega drugog što se promovira. Jebeš i more i milijarde dolara. 

Iza vas su desetljeća karijere. Kako održavate glazbenu svježinu i, još bitnije, strast prema glazbi?

To je i strast i posao. Ne znam ni čime bih se sad bavio. Imaš i odgovornost prema publici koja te prati i uvijek moraš davati nešto novo. Uvijek moraš snimati nešto, pa makar to bila i pluća. 

Ali postoji li u vama još uvijek žar prema stvaranju nečeg novog?

Uvijek. Na kraju krajeva, ne možeš izaći pred toliki broj ljudi ako u tebi ne postoji neka strast. 

Bili smo u petom mjesecu u Americi, osam koncerata, četiri vikenda. Ne spavaš, vučeš se k'o prebijena mačka i izađeš na binu, neovisno o tome je li tamo 500, tisuću ili dvije tisuće ljudi - novi čovjek. I naravno, to je možda adrenalin, ali mora postojati još nešto. Što je to? Božji dar, božja pomoć i, naravno, ta energija publike. Moraš biti odgovoran prema tome. 

Ovo je klišej-pitanje, ali u vašem slučaju ga je zanimljivo postaviti. Postoji li nakon svih godina još uvijek trema prije nastupa?

To uzbuđenje uvijek postoji. Ako nema uzbuđenja, bolje da se ni ne baviš time, ali to uzbuđenje je ujedno i odgovornost. 

Jeste li ikad tijekom karijere osjetili da možda počinjete rutinerski odrađivati nastupe i kako to izbjegavate?

A da, to se pojavljuje često, ali meni je teže nastupiti pred 20 ljudi nego pred sto tisuća ljudi jer pred njima baratam energijom. Imamo sad tih nekih evenata i tu ima oko 100, 200 ljudi. Jeb'o majku, meni je tad teže izaći na binu nego u areni. Manji broj ljudi je više kritičan. 

Pandemija je pokazala koliko je posao glazbenika nestabilan. Jeste li se tijekom karijere, iako ste već desetljećima jedna od najvećih zvijezda regije, našli u situaciji da vam je ugrožena egzistencija?

Uf, ja sam ranije često znao posuđivati lovu. Naravno, ne poslije dvijetisućite zbog obitelji, ali prije je to bio taj moj galantni način življenja. Uvijek sam želio da moj estradni put nije tezgaroški i onda sam znao ulaziti u jednu disproporciju između toga da držim nivo, a da u isto vrijeme i dobro živim. 

Kad bih ponovno proživio ovaj život, malo bih bolje balansirao ovaj dio oko ekonomije. Ne bih više tezgario, nego bih decentno uskladio svoj troškovnik sa svojim ponašanjem. Jedini se problem dogodi ovima koji imaju jedan hit pa kasnijim pjesmama ne mogu dobaciti do tog hita. Nitko ne zna kakva ih karijera čeka pa odmah potroše to što imaju. 

Što je nešto najluđe na što ste potrošili novac? Je li bilo nekih ekstravagancija kao kod Nicolasa Cagea koji je kupovao kristalne lubanje i albino kobre?

Mi nikad nismo imali te visine honorara, ali ja nikada nisam imao neki strašni afinitet prema autima. Putovanja i garderoba su sedamdesetih i osamdesetih bili fetiš. Nikad nisam imao velike materijalne prohtjeve. 

Moje je bilo da se negdje ode, na more ili da napravimo neke fešte i da se tamo potroši, ali nikad nisam imao želje da kupim neki sat. Nisam patio od toga. 

Iz današnje perspektive gotovo je nemoguće uspoređivati popularnost na prostorima bivše Juge i danas, kad je sve rascjepkano. Mogu li se, gledajući današnju situaciju, uopće uspoređivati ta dva razdoblja?

To su velike razlike. Sjećam se tih manjih koncerata tijekom sedamdesetih kad sam nastupao s Indexima i Kemalom Montenom. Pola bi se grada okupilo oko hotela i to je bilo tisuće ljudi koji su opkolili taj mali hotel u centru grada, a ti pokušavaš ući u hotel, onda se slikaš, čupaju te. 

To je bio način izražavanja te ljubavi koji je danas neprimjeren. Danas je to decentnije. Isto ljudi dolaze i imam više publike na koncertima nego nekad, ali drukčije je. Postoje mjere osiguranja i ti nakon koncerta odeš direktno u hotel. Ne možeš se sad slikati sa stotinama ljudi. 

Mlad i uspješan čovjek s publikom prepunom žena koje vas žele je ogroman izazov. Je li vas sve to iskvarilo u jednom trenutku? I kad kažem "iskvarilo", želim pitati jeste li se oteli kontroli?

Ma jasno, ali ja sam odrastao u nekoj normalnoj sredini jer u Sarajevu nikada nismo imali to da se zaludimo nekim uspjehom. Svi su bili raja i ne možeš se odjednom dizati iznad sredine, tako da je to i u odnosu s publikom bilo vrlo decentno. Nikad nismo poludjeli od nekog uspjeha niti neke prevelike ženske ljubavi prema tebi. 

Malo tko je iz te sredine zbog uspjeha počeo glumiti nekog Don Juana, a pogotovo ne ja koji sam odgojen u jednoj patrijarhalnoj obitelji i u sredini koja je bila normalna. Ako ti se netko sviđao, ti si imao komunikaciju s tom ženom i nije bilo korištenja popularnosti pa da se udvaraš mnogim ženama. 

To je točno, ali zbog te popularnosti i žene prilaze vama... 

Istina, ali to si pokušavao izbjegavati koliko si mogao izbjeći nekim ponašanjem. Ja sam stanovao u Zagrebačkoj 31 na Grbavici i tamo su ekskurzije žena dolazile i šarale po zidovima. Tri puta smo krečili dvorište. To su prikazali u dokumentarcu Pjevam danju, pjevam noću. 

Koliko je ta slava utjecala na to da se dugo vremena niste "skrasili"?

Mislim da nije. Mi smo patrijarhalni obiteljski ljudi, što se moje obitelji tiče. Nitko, ni s majčine ni očeve strane, nije bio enfant terrible... Ali moguće da je način života utjecao na to. 

Da sam se zaposlio kad sam završio fakultet ili da sam, kao što sam oduvijek želio, osnovao neku turističku agenciju, možda bih se i ranije oženio i osnovao porodicu. Glazbena karijera mijenja karakter života, a time i odnos prema porodici, prema zaljubljivanju i zabavljanju. I opet, sve je to individualno, ali kao što kažeš, sigurno ima neki utjecaj na to da se sve dogodilo kasnije. 

I što onda presudi tome da u jednom trenutku zatomite taj, s obzirom na vaše okolnosti, potpuno razumljivi strah od braka i narednih 20 godina izaberete miran obiteljski život?

Bilo je to i ranije. Ja sam se s mojom Aleksandrom zabavljao 11 godina prije nego smo se vjenčali. Mi smo se upoznali u Brelima '89. Ona je bila iz Osijeka i studirala u Beogradu. Viđali smo se tu i tamo i tako to mic po mic krene i na kraju smo ostarjeli i jedno i drugo. Ali bili smo zajedno, živjeli zajedno, ali to nitko ne može programirati. 

A je li to što ste bili miljenik žena utjecalo na vašu vezu?

Sigurno da da. Na početku je bilo ljubomore, ali svi su ljudi ljubomorni u ljubavi. I ljubav i ljubomora imaju svoje lice i naličje. 

Međutim, kad si s nekim dugo vremena i od toga živiš, ljudi shvate da je to dio posla i nikad ne radiš ništa da povrijediš tu drugu osobu. Mada se možda i moglo dogoditi ili se desilo nekad, ali u ovoj fazi više ne pamtim je li toga bilo - vjerojatno da. No, kroz duži period zabavljanja ili poznanstva, pozitivna je stvar da ljudi shvate i postanu odani jedno drugom pa na kraju prevlada to prijateljstvo. Sve strasti imaju svoje zatišje, ali ljubav i prijateljstvo drže ljude u vezi. 

Ja sam uvijek bio za to da se, ako sve funkcionira, ljudi ne razvode. Čak i kad su nesporazumi. No, razvođenje, crkveno ili svjetovno, samo ako baš mora. Ali ako kroz zabavljanje ljudi postanu prijatelji i odani, a tad postanu nepokolebljivi. I takve veze opstaju. Ljubav na prvi pogled je odlična, ali najčešće ne uspije. 

Je li kod vas bila ljubav na prvi pogled?

Bila je to simpatija na prvi pogled i to ti se u životu dogodi tri-četiri puta da ti se netko svidi i želiš biti s njim, ali nije loše kad se ljudi dugo zabavljaju jer tad se pojavi nešto drugo, briga o nekom.  

Iako je to u ovoj fazi vaše karijere zapravo nebitna tema, jer očito je da ste dokazali svoju vokalnu kvalitetu, je li vas smetalo to da su u jednom periodu velik naglasak stavljali na vaš izgled?

A što ja znam. Budeš i peder i ovo i oni. Svi koji su popularni su u jednom trenutku pederi. Bili oni pjevači, sportaši ili političari. S druge strane, taj izgled s komercijalne strane svakako koristi iako ti ovaj umjetnički dio malo drži "u brenzi". No, nisam imao neke probleme što se tiče mog razmišljanja. U sedamdesetima je to bilo čak i vrlo pozitivno jer tako se stvari lakše zalaufaju. 

Ali taj mi je izgled bio ključan u tračevima o meni, ali to je imao i Dražen Petrović i nogometaši. 

Je li vas posebno zasmetao neki trač koji o vama dugo vremena kola?

Postoje te neke netočnosti jesi li bio s ovom ili onom, ovim ili onim, ali ljudi u kafićima pričaju, a svi znaju da nije točno. Bila je gomila tih insinuacija sedamdesetih i osamdesetih, ali kasnije ostariš pa te više "ne uzimaju u usta". 

Jedan moj producent iz Sarajeva, koji živi u Budvi, Milan Stupar, u vrijeme tih tračeva na seksualnoj osnovi, on je rekao: "Jeb'o majku, kako si ti sretan čovjek, i kad te nema prisutnog u javnosti s novim materijalom, dobiješ trač koji prepričava cijela Juga." On to gleda strateški. Sve se zaboravlja i dolaze nove stvari, ali u javnom poslu to je nešto s čim se moraš nositi. 

Nacionalizam je vječna tema na ovim prostorima, ali vi ste uz Balaševića jedan od rijetkih koji su to gotovo u potpunosti izbjegli. Što mislite zašto vas je sve to zaobišlo?

Ja sam operiran od nacionalizma. To je jedina stvar koju ne potenciram, a mi smo odrasli u multietničkoj sredini. Miješani brakovi i slično. Stvari koje sam oduvijek zanemarivao su nacija i politika, a čak i nakon raspada države sam se trudio biti izvan svih tih priča. I to ljudi danas cijene. Nikog nisam vrijeđao niti bio na ičijoj strani. Ostao sam taj autentični Sarajlija i Bosanac pa ljudi to danas gledaju malo uzvišeno jer nisam podlegao raznoraznim pritiscima.  

Ali čak i oni koji nikada nisu igrali na tu kartu ponekad se nađu na udaru. Primjerice, svaki Bajagin koncert u Hrvatskoj dođe s onim neizbježnim prozivanjem za nastup u Kninu koji se nikada nije dogodio. Jeste li se ikad susretali s nacionalistima koji su vas zbog ovog ili onog prozivali?

Da, ne znam kako to s Bajagom objasniti, ali naravno, svi smo se na ovaj ili onaj način susretali s tim. Ne, kao Bajaga, ali jesi, u početku je uvijek pitanja tko je Srbin, a tko Hrvat. Ako si negdje u Beogradu, odmah si četnik, u Zagrebu ustaša, u Sarajevu mudžahedin i tako. 

Međutim, nikad nisam popuštao pod nekim pritiscima i premda nisam imao ne znam kako velike pritiske vezano za neku opciju, ostao sam širok u tim nekim svojim stavovima. Tako sam i odgojen. Bio sam svoj čovjek i to sam zadržao do danas. Nikakva vjerska ili nacionalna različitost ne može utjecati na moje opredijeljene prema dobrom ili lošem čovjeku.

Oduvijek ste vješto spajali svjetski zvuk s etno momentima i često isticali da uvijek volite poslušati narodnjak. Kako vam se sviđaju ovi novi smjerovi koji također kombiniraju svjetske trendove s folkom?

Ja sam oduvijek i još uvijek volim sevdah. Nekad je to tehnološki loše interpretirano, ali kad se to radi kvalitetno, sa živim instrumentima, kao u slučaju Amire Medunjanin ili Bože Vreće. To je što se sevdaha tiče. Volim taj autentični interpretativni pomak u aranžmanima. 

Što se tiče novih stvari, to je digitalna tehnologija koja ubija emociju narodne muzike. Stari narodnjak može. 'Ajmo isto to, samo da bude tehnološki bolje, ali da ne bude baš potpuno digitalno. Međutim, ljudi koriste te narodne melodije svugdje u svijetu. Pogotovo istočne melodije. I Sting ih je koristio u Desert Rose. Korištenje elemenata može biti dobro, ali ne može dobaciti do autentične melodije. 

Što dalje očekivati od Zdravka Čolića? 

Ako nema novih pjesama, nema ni starih. Evo, već pripremam nove pjesme s Nikšom Bratošem pa čekamo suradnike i time ću se baviti u narednom periodu. Što će biti stilski, to je pitanje pa ćemo možda pronaći i neke druge producente uz Nikšu. Ne treba to biti dug album pa bi to iduće godine trebalo izaći do jeseni. 

Pročitajte više