U narednom periodu donosit ćemo vam priče ljudi koji se bave starim, zaboravljenim zanatima.
Urarska radionica Lebarović već 60 godina zaslužna je za održavanje javnih satova u Hrvatskoj, među kojima je i sat na glavnom zagrebačkom trgu. Obitelj Lebarović iznjedrila je šest generacija urara, a mi smo odlučili porazgovarati s Daliborom Lebarovićem, čovjekom koji nastavlja ovu višegodišnju tradiciju. S radom su započeli još 1947. godine.
Obitelj Lebarović bavi se urarstvom od 1953.
"Od onda je radionica u stalnoj funkciji za građane, a od 1953. djed je počeo održavati javne satove po gradu, počeli smo ih sami i proizvoditi. Sad ih održavamo i proizvodimo na području Hrvatske i šire", rekao je Dalibor, koji se po radionici počeo igrati još kao dječak, kada je imao šest, sedam godina.
"Djetetu je sve to zanimljivo. Kad ste mali, a onaj sat je ogroman. Ja sam u to mogao stati, dok u današnje doba moram čučnuti", rekao nam je Dalibor kroz smijeh. Prije im je bio problem kako doći do visokog sata jer su se rastavljali s vanjske strane, dok se danas satovi rastavljaju prema unutra.
"Naš posao je na jedan način jako zanimljiv, dinamičan, a s druge zahtjevan. Veliki je problem kada nešto zeza i ne možemo pronaći grešku, pa onda moramo desetak puta doći na istu lokaciju dok konačno ne utvrdimo gdje je kvar", opisuje ovaj urar.
O satu na zagrebačkom trgu
Pričao je i o satu na Trgu bana Josipa Jelačića. "To je već treći sat, a ljudi to ne znaju. Prvi sat je bio postavljen 20-ih, a drugi negdje '67. ili '69. Ovaj treći je postavljen 1987. za Univerzijadu", rekao je.
Otkrio nam je jednu zanimljivu anegdotu s posla. "Jedna zanimljiva anegdota, popravljali smo javni sat na kazalištu, na kazališnom trgu, i moj stric Marijan bio je u satu unutra, a netko dolje od gostiju platio je konobaru da mu odnese kavu u sat", ispričao je Dalibor.
"Urari polako izumiru"
"Došao je gore s tacnom i donio čovjeku kavu. Sva sreća on pije kavu, ja ne pijem", dodao je.
Urar nije više toliko popularno zanimanje kao u prošlom stoljeću. "Prije 90-ih je bilo oko devedeset urara po obrtničkoj komori. Mislim da sada sve skupa ima 12 ili 13 urara u Zagrebu. Ipak polako izumiru. Tko hoće, taj će raditi, tko neće, onda ništa od toga", kaže Dalibor.