Jo Nesbø: Čarobna kupka doktora Proktora (5.)

 

 

MRVA SE probudio jer ga je Lisa drmusala. Žmirnuo je na dnevno svjetlo koje je dopiralo kroz prozor i primijetio da je ona već skroz odjevena.

 

– Devet je sati – rekla je. – Idem pokušati pronaći knjižnicu i posuditi knjigu francuskih izraza.

 

– Što?

 

– Mali džepni rječnik s francuskim izrazima tako da ljudi makar malo mogu razumjeti što im želimo reći.

 

Mrva je sjeo u krevetu. – A kako ćeš pronaći knjižnicu?

 

– Pitat ću ljude na cesti u kojem pravcu moram ići. I ako to budem izgovorila na francuski način, sigurna sam da će me razumjeti. Librairie.

 

– Nema sumnje – rekao je Mrva. – Što je za doručak?

 

– Ništa – rekla je Lisa. – U ovoj zemlji za doručak poslužuju jedino kavu s mlijekom. Kupit ću pecivo putem natrag.

 

– Dobro, požuri – rekao je Mrva i zamahnuo nogama da ih izvuče iz kreveta. Visile su iznad linoleumskog poda i izgledalo je kao da se pitaju hoće li im taj pod biti hladan.

 

Kad je Lisa zatvorila vrata, skočio je na pod – koji ne samo da je bio hladan, nego smrzavajuće hladan – i odjurio u kupaonicu. Drhtureći, skočio je na stolac ispred umivaonika i pogledao se u ogledalo. U njega je gledao – ako se tako može reći – jedan neobično zgodan crvenokosi mladić s doduše skromnim fizičkim proporcijama, ali s nevjerojatnom inteligencijom i šarmom. Zaista, Mrva je toliko bio zadovoljan tim dječakom u ogledalu da ga je odmah, u ovo hladno listopadsko jutro, odlučio nagraditi toplom opuštajućom kupkom. I tako je Mrva pustio vodu u kadu, pustio je da teče dok je tražio kupku ili nešto tome slično. Kad je nije pronašao, sjetio se da je Lisa sa sobom ponijela neku kupku. Pronašao je njezinu torbu, i, jasno, u njoj je, osim dvije kvačice za nos, pronašao staklenku na kojoj se nalazio natpis VREMENSKA KUPKA. Mrva je zgrabio jednu nosnu kvačicu i staklenku s kupkom, pojurio natrag u kupaonicu i u kadu nasipao malo praha boje crvenih jagoda. Ima vremena i za ovo i za ono, pomislio je Mrva dok je promatrao kako se odmah stvaraju mjehurići i kako se podižu u zrak poput malih pahuljica i uskoro ispunjavaju cijelu kadu. Skinuo je odjeću, popeo se na rub kade, stavio kvačicu na nos i viknuo: – Bomba! 

 

 

Zatim se uhvatio za noge, obujmio ih rukama, skočio i zaronio u mjehuriće. Udario je o površinu vode točno onako da postigne maksimalni učinak. Mjehurići sapunice i voda raspršili su se po zidovima kupaonice, sve do stropa. Zadovoljan, pustio je da lagano utone na dno kade gdje je ležao zadržavajući dah i gledajući u površinu vode. Bila je pokrivena s tako debelim slojem mjehurića da je samo tračak svjetla probijao površinu. A u tom je svjetlu vidio prekrasnu dugu, koja je izgledala poput linije raznobojnih plesačica kan-kana, koje su u Moulin Rougeu 1909. godine visoko podizale noge. Oh, da je barem mogao biti tamo! Upravo u tome trenutku Mrva je osjetio kako se kada pod njim počinje ljuljati i vidio je da se površina vode iznad njega bućka gore-dolje. Kao da se miče cijeli pod. Jao, možda se ruši cijela zgrada? I čuje li on to glazbu? 

 

Pod se odjednom prestao ljuljati. Mrva se okrenuo i ustao u kadi. I ostao je tako stajati – potpuno gol – dok su mu mjehurići klizili niz tijelo. Glazba je prestala. A u njega je buljio red u crveno odjevenih kan-kan plesačica. Imale su jednako zaprepaštene izraze lica kao i on. 

 

– Otkud se on stvorio? – čuo je kako šapće jedna od plesačica.

 

– Otkuda se stvorila kada? – šaptala je druga.

 

– Što mu je to na nosu? – vikala je treća.

 

– O, pogledaj kako je sladak – smijala se četvrta.

 

Mrva je trepnuo prema svjetlima i publici koja je sjedila otvorenih usta, bez teksta, kao da su upravo svjedočili nekom neočekivanom slijetanju s mjeseca. Mrva nije razumio što se događa. Jedno je samo bilo jasno: bio je na pozornici Moulin Rougea. 

 

Lisa je hodala dugom, širokom avenijom s drvoredom, u kojoj su bile male trgovine s odjećom i parfermima, ali nije bilo knjižnice. Prije nego je krenula u grad, planirala je pitati crvenoobraznu ženu na hotelskoj recepciji, međutim, na recepciji nije bilo nikoga, samo neki čovjek koji je nalikovao vodenkonju i koji je u predvorju čitao novine, a nju gledao nekako sumnjičavo i s oprezom. I sad se osjećala sve više i više odbačeno jer svaki put kada bi nekoga pitala za smjer, u trenutku kad su shvatili da ne govori francuski, svi bi samo digli noseve uvis.

 

Počela je sumnjati da su svi Francuzi blagonakloni i susretljivi prema strancima kao što su bili muškarac i žena u hotelu. Zatim je pogledavala po različitim izlozima ne bi li vidjela neki s knjigama. Ali, u izlozima su uglavnom bile haljine. Točnije, lijepe haljine. Lisa je zastala kako bi pogledala jednu naročito lijepu. Dok je tako stajala, u izlogu trgovine spazila je odraz, ženu koja je stajala s druge strane ceste, imala na sebi kožnati baloner i velike sunčane naočale. Žena je bila predaleko da bi je Lisa mogla jasno vidjeti, ali bilo je nešto strašno poznato vezano uz nju. I iako Lisa nije bila sigurna tko je žena, bilo je jasno da je promatra.

 

Lisa je ponovo počela hodati, pretvarajući se da zastaje ispred nekih velikih trgovina i upravo tako: žena s druge strane ceste ju je slijedila. Lisa je osjećala da joj i srce i noge brže rade. Tko je ta žena i što je htjela? Je li… Je li moguće? Žena je prelazila cestu! Lisa je počela trčati. Na pločniku je bilo puno ljudi i Lisa se pokušala sagnuti i pognute glave migoljiti među njima, tako da je žena ne može vidjeti. A ipak, svaki put kad bi se okrenula, krajičkom oka, među pješacima iza sebe, uhvatila bi prizor ženinog balonera. Lisa se sagnula, skrenula u neku usku ulicu i potrčala.

 

Ali, trčala je samo nekoliko metara a onda shvatila da je to slijepa ulica. Naslonila se uza zid i čekala, gledajući prema ulici. Eno ga, baloner!  Ona… Ona… Prošla je pored uličice, a da se nije osvrnula ni desno niti lijevo. Lisa je ispustila uzdah olakšanja. Sad se samo mora vratiti u hotel. Rječnik i pecivo će morati pričekati. Ali, baš kad je bila spremna krenuti natrag na ulicu, baloner se ponovo pojavio pred njom. Vratila se natrag i sad je stajala upravo na početku ulice! Stajala je tamo kao da njuši njezin miris. Lisa je vidjela željezno stubište koje je vodilo prema podrumskim vratima ispod nje i pojurila tim putem. Stube su završavale ispred vrata i Lisa je stajala tamo, zadržavajući dah. Sekunde su prolazile. Zatim je čula zvukove iznad sebe u ulici. Netko se približavao. Lisa je uhvatila kvaku. Na njezinu sreću, vrata su se otvorila! Ušla je u tamu, zatvorila vrata za sobom i naslonila se na njih. Srce joj je lupalo kao kod uplašenog zeca. Bilo je tako čudno što su vrata bila otključana – jer koliko je mogla shvatiti, ovo je bila posve prazna soba.

 

Ono što je u njoj bilo čudno bili su zvukovi i smrad. Zvukovi su bili kao orkestar mljackanja, sisanja i žvakanja, kao da je tu bilo barem stotinu nevidljivih očeva koji žvaču janjetinu i varivo od kupusa. A smrad je bio… Kao pokvareno meso i prljave čarape. I upravo je tad vrisnula. Nešto mokro, ljepljivo i hladno upravo ju je dodirnulo po vratu! Otrčala je na sredinu prostorije i pogledala oko sebe. Dosad su joj se oči već priviknule na mrak i mogla je vidjeti da je nešto na zidovima… Nešto što se micalo, nešto što je bilo valovito s dugim, ogromnim ticalima. I ne samo tamo, nego oko nje, posvuda… I oni su stvarali taj zvuk, ti zidovi su bili živi!

 

Dok je tako stajala, sleđena od straha, podrumska su se vrata otvorila. Silueta na tragu dnevne svjetlosti koja je dopirala iz vana, pokazivala je oblik žene koja je stajala na drugoj strani ulice.

 

– Zdravo, Lisa – rekla je žena, zatvarajući vrata za sobom i kliknula prekidač za svjetlo.

 

Odjednom je sve bilo obasjano svjetlošću. Lisa je pogledala okosebe i učinilo joj se da će se onesvijestiti.

 

– Zašto si tako blijeda? – pitala je žena, približavajući se Lisi. – Zbog svih ovih divovskih puževa na zidu? Oni nisu opasni, samo ih ovdje uzgajaju. Kad postanu dovoljno veliki, onda ih posluže za večeru u restoranu iznad nas. Puževi su specijalitet u ovoj zemlji.

 

– Jesu? – bilo je jedino što je Lisa uspjela izgovoriti, ali žena je sad bila toliko blizu nje da joj je mogla vidjeti lice. I to je definitivno lice koje je prepoznala.

 

– Pa, Lisa – rekla je žena. – Možda se pitaš zašto ovi puževi žive ovdje dolje?

 

– Uf, što? – pitala je Lisa, osjećajući kako joj cvokoću zubi.

 

Žena se nasmijala. – Trava. I salata. Takve stvari. Zašto, što si ti mislila?

 

 

Lisa je ispustila dah sa olakšanjem.

 

– Ja sam… – počela je žena.

 

– Znam tko ste – rekla je Lisa.

 

– Oh? – rekla je žena, prilično iznenađena.

 

– Da, vidjela sam jednu vašu fotografiju. U kući Doktora Proktora. Vi ste bili na motoru s prikolicom. Vi ste profesorova djevojka iz mladosti. Vi ste Juliette Margarine.

 

Žena ispred nje široko joj se nasmijala. 

 

– Zadivljujuće. Jesi li me odmah prepoznala?

 

Lisa se nasmijala. – Ne, prvo sam pomislila da ste Ivana Orleanska.

 

– Ivana Orleanska? – pitala je žena iznenađeno.  -- Svetica?

 

Lisa se nasmijala. – U našem udžbeniku iz povijesti postoji slika Ivane Orleanske kako je spaljuju na lomači, i pomislila sam kako sličite na nju.

 

– Hvala ti na takvom komplimentu, Lisa – rekla je žena na pomalo lošem norveškom, podižući pramen svoje duge, kestenjaste kose. – Možda imamo istu boju kose, ali nažalost, ja nisam hrabra heroina, samo Juliette Margarine. Što se na francuskom zapravo izgovara Žu-li-et Mar-ga-rin.

 

– Žu-li-et Mar-ga-rin – ponovila je Lisa. – Ali, kakoste vi znali da je moje ime Lisa?

 

– Rekao mi je Viktor – odgovorila je Juliette.

 

– Viktor?

 

– Doktor Proktor.

 

– Doktor Viktor Proktor?

 

Lisa nikada nije razmišljala o činjenici da je i Doktor Proktor, kao uostalom i svi ostali ljudi, morao imati neko ime.

 

Juliette se nasmijala. – Osim toga, ja sam bila ta koja vam je proslijedila onu razglednicu. Otad pazim na hotel i čekam da se pojavite. Nemate pojma koliko sam bila sretna kad sam te jutros konačno vidjela da izlaziš iz hotela. Konačno si tu, pomislila sam.

 

– Ali… Zašto niste došli u hotel? Zašto ste me slijedili? I gdje je Doktor Proktor? Zašto je sve tako tajnovito?

 

– Cliche! – rekla je Juliette.

 

– Ha?

 

Juliette je uzdahnula. – Odgovor na većinu tvojih pitanja je Cliche. Claude Cliche, vrlo zločest čovjek, nažalost. Ali, to je jako duga priča, a ti izgledaš jako gladna. Zašto ne odemo u neki kafić gdje ćeš pojesti kroasan i popiti kavu s mlijekom?

 

– To zvuči sjajno – rekla je Lisa, još jednom se osvrnula oko sebe i zadrhtala. Čak i ako nisu bili opasni, bilo je jako neugodno u sobi punoj ogromnih puževa koji su prekrivali zidove. 

 

– Ali – rekla je Juliette, otvarajući vrata, izvirujući glavom van i osvrćući se oprezno desno i lijevo – moramo otići negdje gdje nas nitko neće vidjeti…