Ilustracije: Per Dybvig
Osamnaesto poglavlje: Još veći bijeg
SUNCE JE izašlo iznad Osla i tvrđave Akershus. A tek tu se zbivala velika gungula.
– Kako to misliš – režao je Zapovjednik – da je barut iz Šangaja – nestao?
– Nestao je jučer popodne dok smo iskrcavali teret na pristaništu, gospodine – rekao je nepokolebljiv, ali očigledno nervozan stražar pred njim.
– Nestao?! Kako je to moguće?
– Lučki radnik se zaklinje da ga je progutala golema zmija, gospodine.
Od siline Zapovjednikova urlikanja stakla na prozorima njegova ureda junački su se zatresla.
– Hoćeš me uvjeriti da je neka zmija pojela cijelu gajbu baruta?!
– Ne, gospodine. Mene lučki radnik pokušava uvjeriti u ovo što sad ja vama pričam, gospodine.
Zapovjednikovo lice bilo je sada toliko zajapureno i crveno, a njegov se trbuh toliko napeo da se čuvar bojao kako će mu šef za koji trenutak eksplodirati. – To su samo opravdanja! Taj je nespretnjaković ispustio gajbu u vodu! Pala mu je! Pa-la! A jel’ znaš ti što to znači, moj dragi topniče?
Topnik je jako dobro znao što to znači. To znači da po prvi put u cijelom stoljeću (i više od stoljeća!) ove godine neće biti Kraljevskog pozdrava. Ljudi iz Stremstada, točno preko granice u Švedskoj, u Poljskoj, da, čak i na Madagaskaru, rugat će se njihovoj maloj zemlji na sjeveru, ismijavat će ih i nazivat će ih imenicama koje se rimuju s Norveška. Zvat će ih Teška Greška Norveška, i raznim pogrdnim nazivima koji možda ne zvuče tako ružno na hrvatskom, ali koji zaista mogu označavati neke prilično naopake stvari na madagaskarskom.
– I što da sada radimo? – pitao je topnik.
I poput velikog crvenog balona koji je zaista naglo eksplodirao, Zapovjednik je potonuo u svoju fotelju, udario čelom o stol i zatim se prestao micati. Pokušavao je nešto reći, ali usta su mu bila stisnuta uz površinu stola pa je bilo dosta teško shvatiti što želi reći.
– Što? – pitao je topnik.
Zapovjednik je podigao glavu. – Rekao sam, ne znam.
Sunce je i dalje sjalo, i dalje se smiješilo, kao da se ništa nije dogodilo. A i ne bi se ni trebalo išta događati na jedan ovakav dan. Zato, idemo malo pregledati situaciju u kojoj smo se našli, dragi čitatelju.
Zapovjednikov barut je nestao.
Mrva je pojeden.
Doktor Proktor je u zatvoru.
A sav njegov prah ukrala je zla obitelj Trane.
Pa zašto onda Lisa djeluje tako sretna i bezbrižna dok u zoru, dan uoči Dana nezavisnosti, svira svoj klarinet i stupa gradskim ulicama u Paradnom orkestru škole Delgen? Je li moguće da je ona možda zaboravila na sve te muke i probleme? Ili možda ona nije baš onakva za kakvu nam se predstavljala? Brine li ona uopće o svojim prijateljima? Ili možda zna nešto što mi ne znamo?
Možda i zna. Ali i mi isto tako znamo nešto što ona ne zna. Znamo da je Mrvu pojela anakonda. A
jedini koji to još zna, osim nas i zmije, jest – Mrva.
Čovječe. Pojela me anakonda, mislio je Mrva dok je sjedio u mraku u tijelu zmije koja se mrdala
i klizala dok se sve oko njega sužavalo. Još ga je uvijek sve boljelo od toga što je bio sav stisnut dok je prolazio kroz zmijine čeljusti i ždrijelo. Ovdje je sada bilo više prostora, a u krajnjoj liniji, još uvijek je bio u jednom komadu. Doduše, dokle će biti u jednom komadu bilo je samo pitanje vremena. Jer, sa 129. stranice Životinja za koje biste željeli da ne postoje znao je kako je ono što upravo kaplje po njemu smjesa visoko nagrizajućih probavnih sokova. I da će ga sokovi s vremenom potpuno rastopiti i rastvoriti ga na najsitnije sitne dijelove. Završit će isto kao što je već prije njega završilo neko siroto biće čiju je metalnu ogrlicu Mrva pronašao čim je dospio ovdje.
Imao je taman dovoljno vremena da s ogrlice pročita ugravirano ime „Attila”. A onda je fluorescentni prah prestao djelovati. U svakom slučaju, metalna ogrlica bila je sve što je ostalo od tog nekog jadnog stvorenja. Probavni sokovi već su počeli nagrizati potplate Mrvinih cipela i do njegovih nosnica dolazio je smrad izgorene gume.
Nije sumnjao da je pred njim polagana i poprilično odurna smrt. Nije se trebalo pretjerano uzdati u to da će ga udav iskihati ili ištucati van; te su mu nade brzo slabjele. Nije bilo sumnje ni u to da, ako želi nešto smisliti, Mrva to mora učiniti stvarno jako brzo.
I zato se, brzo, nečeg dosjetio. Iz džepa je izvadio omotnicu s prdonautskim prahom.
Udav Ana Konda odjednom se probudila. Sanjala je isti onaj san koji je sanjala gotovo uvijek. Da pliva sa svojom mamom u predivno toplim vodama Amazone, zajedno s piranama, krokodilima, otrovnim zmijama i drugim dobrim prijateljima. I bila je sretna da sretnija nije mogla biti. I onda je jedne noći uhvaćena, izvađena iz vode i prevezena brodom u neku zimogroznu zemlju, gdje je završila u nekakvoj trgovini kućnih ljubimaca.
I onda je jednoga dana u tu trgovinu sa svojim ocem došao neki mali debeli dječak. Otac je jako vikao na vlasnika trgovine i pokazivao uokolo točkice od ugriza na ruci malog debelog dječaka. I onda je mali dječak otkrio zmiju. Lice mu se obasjalo. Povukao je tatu za rukav i stao vikati i upirati prstom: – Ana Konda!
I tako je ona dobila ime. Iako je Ana Konda žensko ime, a on je bio dečko! Ili je barem mislio da je dečko.
Ana Konda završila je u kavezu u Hovseteru. Hranili su je nekakvim bijelim, blijedim, okruglim
i ljigavim kuglicama koje su valjda trebale imati okus po ribi. Mali bucko igrao se s njom. Točnije,
mislio je da se igra. Ubadao ju je sa strane štapom.
Sve se to događalo prije više od trideset godina, ali Ana Konda se i danas budila u ovoj groznoj noćnoj mori. Da se udavi mogu znojiti, ona bi sad sigurno bila sva mokra od znoja. A onda bi izdahnula s olakšanjem jer nije više bila u onom stanu u Hovseteru, nego u toplim kanalizacijskim cijevima ispod središta Osla.
Naime, jedne je noći mali debeli dječak zaboravio zaključati kavez i Ana Konda uspjela je pobjeći
kroz otvoreni prozor spavaće sobe. Odgmizala je odvodom do ulice a tamo je nakon dosta traženja i nekoliko histeričnih ženskih vriskova, uspjela pronaći rasklimani šaht. Te je prve noći u
kanalizacijskom i odvodnom sustavu Osla ležala sklupčana u kutu i nasmrt preplašena. Ali to je
uskoro prošlo. Već od idućeg dana počela je raditi ono što već anakonde rade: do iznemoglosti stiskati i daviti sve čega se domogla i zatim to jesti. Jer tu je bilo puno Rattus norvegicusa, pa onda šišmiša, pa običnih starih miševa… Nije to baš bila Amazona, ali nije bilo ni tako strašno loše. Evo nedavno je tako baš naišla na pravu pravcatu mongolsku vodenu voluharicu.
Sad kada je Ana Konda toliko narasla, prestala je daviti svoju hranu. Samo bi je progutala, jer je to bilo puno lakše. Poprilično se dobro sjećala da joj je mama govorila da nije pristojno prvo pojesti hranu, a da ju se dobro ne stisne i udavi, ali ovdje ionako nije bilo nikoga da to primijeti. I tako je Ana Konda upravo progutala nekakav sićušan komad mesa koji je sjajio nekako zeleno i imao crvenu kosu. Imala je osjećaj kako to možda i nije bila najbolja ideja.
Sad ju je probudio osjećaj da joj nešto u trbuhu i nije najbolje. Činilo joj se kao da je nešto unutar nje eksplodiralo i da će strašno jako podrignuti. Sumnjala je na to da će i hrana tada izletjeti iz nje na sve strane. I tako je Ana Konda odlučila stisnuti svoju čeljust što je jače mogla dok je osjećala kako joj se tijelo napuhuje. I još napuhuje. Ali, nije se predala. Ni odustala. Samo je stisnula zube još jače. Tijelo joj je počelo nalikovati na golem balon u obliku kobasice i još uvijek je naticalo. Ali, Ana Konda nije odustajala – što je pojedeno, pojedeno je. Bila je sada već toliko napuhana da su se njezine zmijske crne ljuske već trljale uz kanalizacijsku cijev. Čeljust ju je boljela. Uskoro više neće moći izdržati. A pritisak iznutra bilo je sve strašniji. Uskoro više neće… Više neće…Neće… Neće!
Ana Kondina usta najednom su se otvorila i podrignula je. A ovdje se nije radilo o običnom podrigivanju, nego o grmljavini od podrigivanja zbog kojih su se temelji jugozapadnog dijela Osla dobro protresli. I kao što se dogodi kada pustite kraj dobro napuhana balona u obliku kobasice, Ana Konda pojurila je kao raketa kroz kanalizaciju Osla. Vruuuuuuuuuum! Bilo je to kao da je topovska kugla izletjela iz topa. Brzina se povećavala i kada je ispaljena iz kanalizacijske cijevi ispod dokova, nekoliko nanosekundi poslije, odjednom je jurnula preko fjorda, i ravno u zrak. I baš kao odbjegli balon, radila je čudne, neočekivane pokrete,skretala na sve strane. Sve to poprilično je glasno pratio zvuk jakog prđenja. Sve dok se nije potpuno ispuhnula i, nalik na lavlju kožu koju su izgrizli moljci, prizemljila u krošnju smreke, tamo negdje na poluotoku Nesodden.
Mrva je ležao na leđima, plutajući u kanalizacijskoj vodi kao da je dio nekakva govanca, buljio uvis i smijao se. Njegov je smijeh odzvanjao cijelom mrežom kanalizacijskih cijevi. Bio je slobodan! Bio je ispaljen iz anakondine čeljusti kao projektil otprilike minutu nakon što je progutao prdonautski prah. Tko bi mogao misliti da će se osjećati tako slobodnim na mjestu kao što je kanalizacija!
No, nakon nekoliko sekundi, Mrva se naglo uozbiljio. Jer, zapravo, njegovi su problemi bili daleko od rješenja. Zmija će uskoro opet pronaći put do kanalizacije, a on stvarno nije želio biti tu kada se to dogodi. A kako da ne bude tu? Morao je izaći van. Osvrnuo se. Nije bilo nikakva znaka koji bi pokazivao na to da je blizu nekakav izlaz. U tom polumraku vidio je samo nekakav drveni sanduk
koji se zibao na površini vode. Nekako se uspentrao na tu gajbu i veslao prema unutra. Ili prema van. Nije baš bio siguran kojim smjerom krenuti.
I nakon što je dvadesetak minuta veslao uokolo do različitih skretanja i krivina, još uvijek nije imao pojma ni gdje je niti kako će pronaći izlaz. Prestao je veslati. Dok je sjedio i slušao tišinu, učinilo mu se da čuje nekakav slab zvuk. Ne, nije umišljao, to jest bio zvuk. I postajao je sve jači. Strašan zvuk. Zvuk eksplozije. Zvuk pada zrakoplova ili lavine. Zvuk od kojeg su mu duž cijele kralježnice prolazili trnci. I ti trnci plašili su ga više od ičega.
Mrva je točno znao da to može biti samo jedno: Orkestar škole Delgen. Veslao je što je brže mogao prema tom zvuku, dvaput je zašao iza ugla i uvjerio se da je dobro postupio: vidio je zraku svjetlosti kako se spušta iz nečega što je mogao biti šaht. A točno mu treba šaht! Mrva je zaveslao prema metalnim ljestvama koje su bile spojene ispod šahta i pogledao gore.
Ljestve su vodile prema mjestu odakle je dolazilo svjetlo, negdje tamo iznad njega. I, sasvim sigurno, na vrhu je vidio dno otvora. Mrva je skočio s drvenog sanduka i popeo se što je brže mogao. Kad je bio na pola puta, pogledao je dolje, i zbog toga mu je srce u trenutku stalo, pa je sebi odmah obećao da više to neće raditi. Nekada je najbolje uopće ne znati koliko ste visoko.
Kada je Mrva došao skroz do vrha i mogao jasnije čuti zvukove Paradnog orkestra škole Delgen kako se udaljava, podmetnuo je rame ispod otvora i gurao što je jače mogao. Zatim je još jednom pokušao. I opet. Ali, nažalost, ono što je Doktor Proktor govorio bila je istina: otvori u ovom gradu ne žele se ni mrdnuti. A više nije imao ni zrnce prdonautskog praha kako bi s njim ispalio željezni oklopac.
Nije mu bilo druge; Mrva je vikao, i to što je glasnije mogao:
– Upomoć! Upomoć!
Zvuk najgroznijeg orkestra na Sjevernoj polutki gotovo je već isčeznuo, a Mrvine povike ugušili su
automobili koji su ponovno počeli voziti na ulici iznad njega.
– Upomoć! Upomoć! – vikao je Mrva. – Ovdje živi anakonda i vraća se kući na ručak!
Mrva je znao da mu vjerojatno nitko ne bi povjerovao, ali zar je to uopće važno kada ga nitko i ne može čuti? Gurao je dok ga ruke nisu zaboljele i vikao sve dok nije toliko promukao da mu je iz grla izlazilo samo nekakvo nerazumljivo hroptanje. I onda je sjeo i počeo osluškivati zvuk zmijskog siktanja. I dok je tako sjedio, vidio je zraku svjetlosti kako obasjava poklopac sanduka na kojem je sjedio. Na njoj su bile udubine koje su napravili veliki i vrlo oštri zubi. A na poklopcu je pisalo crvenim slovima:
OPREZ! VISOKO ZAPALJIVI POSEBNI BARUT IZ ŠANGAJA ZA VELIKI I GOTOVO SVJETSKI POZNATI KRALJEVSKI POZDRAV U TVRĐAVI AKERSHUS.
Ups, pomislio je Mrva. Da, da, da, pa što? mislio je Mrva. Čekaj malo,mislio je Mrva. Možda… mislio je Mrva.
Opipao je svoj stražnji džep. I bila je tamo. Izvadio ju je. Bila je to polusažvakana šibica koju je dobio od Trulsa. Točnije, s tom mu je šibicom Truls platio vrećicu prdonautskog praha. Naravno, šibica je bila mokra i gotovo potpuno sažvakana do pola, ali još je uvijek imala crvenu sumpornu glavu. Držao je šibicu na zraci svjetla, osjećajući kako mu sunce grije kožu ruke. I u glavi su mu bila dva pitanja. Prvo pitanje: koliko dugo treba držati šibicu na jutarnjem suncu sredinom svibnja da bi ona bila dovoljno suha i mogla se zapaliti? I pitanje broj dva: koliko dugo treba anakondi da prepliva fjord negdje od poluotoka Nesodden do kanalizacije?
Odmah ćete dobiti odgovor. Treba gotovo jednako vremena za to. Što znači: treba oko sat vremena i četiri minute da se osuši šibica. A da bi anakonda preplivala preko fjorda negdje od poluotoka Nesoddena i došla u dubine kanalizacijskog sustava Osla treba samo sat vremena i tri minute. I nakon što su sat i tri minute prošle, Mrva je primijetio kako mu se ruka počela tresti od toga što je drži toliko visoko i toliko dugo na zraci sunca. I upravo je tada čuo poznati zvuk siktanja.
O, ne, pomislio je Mrva razmišljajući kako je i više nego dovoljno biti pojeden jednom u dvadeset
četiri sata. Zamahnuo je šibicom po metalu kanalizacijske cijevi, ali ništa se nije dogodilo. Siktanje se približavalo.
Mrva je ponovno pokušao upaliti šibicu. Crveni je vrh zasvijetlio, ali se nije upalio. I tada je Mrva
ponovno gledao u velika ružičasta usta najveće anakonde koju je itko ikada vidio. Usta su upravo
stigla iza ugla i Mrva je mislio: Eto ga, to je sada to, ni crvenokosi dječak nema baš toliko šansi.
Još jednom je, posljednji put, pokušao upaliti šibicu i zagrebao je njome po zidu. Zaiskrila je. Zacvrčala je. Upalila se. Mrva je brzo djelovao. Ubacio je šibicu u jednu od rupa koje su na sanduku ostavili zubi, i to tako da dio koji gori bude okrenut gore. Onda je zaronio u vodu i plivao što je brže mogao. I po prvi put u životu bio je sretan što je u toj groznoj, prljavoj kanalizacijskoj vodi u kojoj nije bilo moguće ni vidjeti ni osjetiti ništa osim grozne, prljave kanalizacijske vode.
Šibica je gorjela. Izgorjela je od vrha do dna. S vrha gajbe pa sve do dna gdje je bio visokoeksplozivni, posebni prah iz Šangaja.I po drugi put toga dana zatresli su se temelji Osla. Na Ulici Svedrup kanalizacijski otvor odletio je u zrak. Vozači su stali na kočnice, a
pješaci se ukočili na pločniku, gledajući u rupu na ulici. Nakon što je izletio poklopac, uslijedio je gejzir drvenih ivera i otpadnih voda.
I zatim ništa.
I nakon toga sićušni crvenokosi potpuno mokar dječak koji se uspeo van iz rupe. Uljudno se naklonio preplašenoj publici, zavrnuo rukave, nagnuo nad otvor pa ispljunuo otpadnu vodu iz usta natrag u kanalizaciju i povikao: – Evo ti sad, ti obični crve!
Nakon toga, okrenuo se prema pješacima i trgovcima koji su izašli iz svojih trgovina da vide što se događa, baš kao i vozači automobila koji su u nevjerici spustili svoje prozore.
– Ja sam Mrva – vikao je dječačić držeći ruke na bokovima. – Imate nešto reći na to? Ali ljudi na Ulici Svedrup samo su buljili otvorenih usta u to neobično stvorenje koje je upravo izašlo iz unutrašnjosti zemlje.
– Nemate. Pa da. To sam i mislio – rekao je dječak, pljunuo još jednom i odšetao dalje.
Nova poglavlja ovog senzacionalnog dječjeg besteselera kojeg vam je omogućio Fokus čitajte ponedjeljkom i petkom u 19 sati u rubrici Mame.