Do kada moramo čuvati tajnu da Djed Božićnjak (ne) postoji?

OH, IRONIJO života! Učimo svoju djecu da se ne smije lagati, a godinama im baš mi lažemo o toj velikoj tajni zvanoj Djed Božićnjak. Do kada im moramo skrivati tajnu, a kada je normalno da djeca prestanu vjerovati u tu nju? Pitanje je to koje nam je postavila jedna čitateljica, jer kako je istaknula, lani se sa svojim šestogodišnjakom opekla i sada ne zna kako se postaviti u ovoj delikatnoj situaciji?  
 

Bilo je to malo nakon Svetog Nikole kada sam mu htjela objasnite da su poklone u čizmici kupili mama i tata, misleći da je dovoljno velik da to sada već shvati, no on se toliko rasplakao, toliko je bio razočaran da sam morala popustiti i opet se uhvatiti te male laži. Da, rekla sam mu da je mama to izmislila i da naravno da je Sveti Nikola bio tu. "I Djed Božićnjak će mi doći jelda?", pitao je odmah potom. Da sine, i on će doći. Što sam mu drugo mogla reći. Otada kad god netko spomene riječ laž on se sjeti kako je mama lagala da je sama kupila poklone i da se to ne smije. Mama je lagala. 
 

Bliži se opet taj veliki dan i ja se opet pitam, do kada ih pustiti da vjeruju u laž? 

Pokušali smo stoga naći adekvatan odgovor, jer kao što je sve po pitanju djece prilično individualno, tako zapravo ne postoji ni pravi odgovor na ovo pitanje, no pronašli smo zanimljivo mišljenje jedne psihologinje. 
 

Prema njenim riječima vjerovanje u Djeda Božićnjaka ima višestruke koristi za emocionalan i kognitivan razvoj djece te je najbolje da njihovo vjerovanje traje što duže. 
 

Kako objašnjava - vjerovanje u ovu priču koja se s koljena na koljeno prenosi s čitavim spektrom detalja pomaže djeci da nauče i sami maštati, izmišljati i promišljati što će im definitivno pomoć i u drugim sferama života jer će biti spremniji zamisliti i sami riješiti neki potencijalni problem ili priču.

Vjerovanje u ovu bajku potiče njihovu maštu i što je još važnije pomaže im u deduktivnom zaključivanju s uključenim dokazima. Dokaze naravno donosimo mi, no dog oni toga nisu svjesni, njihova će mašta zamišljati sve moguće i nemoguće scenarije o tome gdje je sada Djed Božićnjak, tko mu pomaže, kako stiže do nas, kako se tako tiho uvlači u naše domove.  

A kada dijete jednom počne osvještavati da ova lijepa bajka nije baš skroz istinita, tek se to razdoblje smatra savršenim za dječji daljnji razvoj. Naime, kako objašnjava ova stručnjakinja , djetetu se ne smije u jednom danu prekinuti ta ideja o njegovom postojanju zato što svako dijete treba imati jedan duži period osvještavanja te istine - period u kojem će malo pomalo, u pomanjkanju pravih dokaza, uz činjenice koje će načuti negdje, polako osvještavati da je cijela ta slatka i šarolika priča mit. 


 

Tijekom njihovog odrastanja mora proći taj period u kojem će djeca sama početi tražiti dokaze njegovog nepostojanja što opet ima jako veliki značaj za njihov kognitivni razvoj, odnosno početi će sve više razmišljati smisleno, tražeći dokaze  i promišljati pametnije - gledajući cijelu priču s malo znanstvenije strane. Tako će malo pomalo samo sebe uvjeriti da Djed Božićnjak zaista ne postoji, no tek kada to shvati samo možete im reći - Bravo! Sada si velik! I to će im pružiti osjećaj važnosti jer su sada prešli u društvo velikih i još su do tog zaključa došli sami! 

I tada će biti spremni tajnu ponovo čuvati pred mlađom djecom. Jer to je tajna koja je tako dobrodošla za predivan blagdanski ugođaj. 
 

O tome priča i jedna studija s područja razvojne psihologije koja je pokazala da djeca doista trebaju njegovati taj božićni duh jer svako dijete zaslužuje što duže uživati u toj čaroliji. Zato psiholozi svakako savjetuju da djeci ne uništavate ovo vjerovanje, a kada već počnu polako sumnjati i ispitivati vas postoji li doista, budite diplomati i upitajte vi njih: "Što ti misliš?" tako će njihov odgovor biti ujedno i vaš odgovor - i upravo je to najbolji odgovor na pitanje koje mnoge roditelje već počinje mučiti. 
 

A sve dok dijete i dalje čvrsto vjeruje - dajte im da guštaju u tom vjerovanju. I nije zgoreg poraditi čak i na pojačavanju tog mita. Ako ćete im ispod bora ostavljati kekse i mlijeko, svakako se potrudite prije nego se probude gricnuti keksić i popiti malo mlijeka - i svakako ostaviti radosnu poruku zahvale od Djedice. Naravno, rukopisom koji se razlikuje od vašeg. 
 

Možete ostaviti i lagani put od brašna poput snijega koje je djedica ostavio, ili posuti tanjurić šljokicama poput mjesečne prašine - sve da bi djeci potaknuli još veću euforiju i veselje. A dok god postoji i najmanji dokaz, djeca će vjerovati - i nije loše da vjeruju!