Foto: Index
DOŠAO je i taj trenutak, trenutak kojeg se užasava svaka žena. Izrast mi je došao do koljena (dobro, teško baš do koljena s obzirom na to da mi je sva kosa do ramena, ali shvaćate što pokušavam reći). Morala sam se pomiriti s tim da je vrijeme da nađem frizera. Novog frizera i to u Njemačkoj koja je poznata po svojim ne-tako-simpa-cijenama frizerskih usluga. Ikakvih usluga, ako ćemo iskreno, ali sada se bavimo ovim. Zaključila sam da ću malo istražiti što se nudi u okolici, malo čačkati po netu kakve su im usluge i vidjeti kome se usudim sjesti na stolac. A cijene… Pa ništa me ne košta pitati, zar ne?
I pronašla sam svog odabranika. Lijepo izgleda, čini se dosta moderan (čitaj: imaju Facebook stranicu npr.), vidim da rade i s Olaplexom (plavuše će razumjeti) i s ovim modernim ne-bojama. I već se pripremam za astronomske cijene, ali hajde, neću biti puna predrasuda, idem pitati. I muž je zreo za šišanje, a jedan od kolega mu se šiša tamo i zadovoljan je.
Došla, pitala, naručila nas. Muž je bio oduševljen, usluga je odlična, frizura je neočekivano dobra. Cijena je povelika za naše standarde, ali očito uobičajena ovdje. Ja sam pripremila teren za sebe iscrpnim ispitivanjem u maniri ‘Pošto farbanje? Pošto šišanje? A blajh? A popravak? A ovo plus ono? A ovo minus ono?’ I bez da su trepnuli ili na sekundu pokazali da im skačem po živcima, pojasnili da je šišanje 30 eura, a farbanje 40. U slučaju da boja mora ići dva puta, onda je 60 eura. Znači, sa šišanjem ne prelazi 100 eura. Nikako, nikako.
I nije mi baš bilo dobro u želucu, ali na obiteljskom sastanku smo oboje zaključili da, ako živim u Njemačkoj, moram se biti u stanju i farbati u Njemačkoj! Ako si ne mogu priuštiti obično farbanje svakih šest do osam tjedana (jer sam lijena), onda nešto radimo krivo! I dobro, idem se farbati! Šišanje mi ne treba, tako da je ipak malo lakše. Ali svejedno mi nije baš dobro u želucu.
<<<Novi počesi: Naš novi život u Kolnu<<<
Došla sam pripremljena, imam sliku, imam opis, imam 150 eura u džepu, iako ne znam zašto jer nema šanse da košta preko 100. I bez financijske strane, svaka žena zna kakav horor je promijeniti frizera! Godine polagane izgradnje povjerenja, straha od škara i poznatog frizerskog ‘samo 2 cm’ koji na kraju budu barem osam centimetara. I još ove boje koje ja trenutno nosim na glavi, a uključuju čarobnu sposobnost blajhanja kose najjačim mogućim blajhom, ali da kosa ostane na glavi. I to bijela, a ne žuta. I to uredna, bez prijelaza i sa sposobnošću daljnjeg rasta. Ali dobro, tu sam, što bude, bit će.
Sve je išlo kao po loju. Znaju što želim, sve može, odlično! Želim biti siva? Odlično, nema problema. Znate da vam se to ispire? Znam, sve ok. I - učinim kardinalnu grešku - kažem ‘ma bila sam ja i roza i ljubičasta, nije problem, samo da je lijepo’. Frizeru se oči zacakle od sreće, otrči po svoj mobitel i pokaže mi predivnu ljubičasto/plavo/sivu kosu u pramenovima. Može to? Kako da ne! Pa bit ću najljepša!
Farbanje je krenulo! Trajalo je standardna tri sata - blajh, olaplex, hauba, ispiranje, boja, boja, još boje, ispiranje i sušenje. Popila sam si kavicu, pročitala pola knjige, uživancija i tako to. Na sekundu sam pomislila ‘možda je ovo skuplje?’, ali sam se brzo razuvjerila jer su mi sve rekli i ni na koji način ne mogu prijeći 100 eura! Vidite u kojem smjeru idem? E pa, ja nisam vidjela.
Da se vratim na sušenje - došli smo i do tog zadnjeg koraka. Mali od palube dolazi do mene, pokazuje mi četku i pita hoće li mi odgovarati. Ja blejim, i mislim si svejedno, što ja imam s tvojom četkom? I mali elegantno ostavi četku ispred mene i da mi fen u ruke. I ode. Nakon pet sekundi zbunjenog gledanja sam se počela smijati - pa ja sama sebi sušim kosu! Ahahahaha! Mislim, ok, ali nije baš nešto što sam očekivala. Istina, rekla sam da me ne treba peglati ni fenirati (jer mrzim oboje), ali nisam baš razmišljala da to znači ‘onda radi što hoćeš, sestro, e’o t’ fen!’. I ne budi mi teško, osušim ja svoju novu predivnu kosicu. Nisam se previše bunila - to samo znači da mi to NEĆE naplatit, a to je uvijek dobra opcija.
Završila sam napokon - sretna ja, sretni oni, slikaju mi kosu, prate me do blagajne i, dok se ja hvatam novčanika, mali od palube nasmiješeno kaže ‘146 eura’.
…
146 eura?
146 EURA?!!
Kao svako dobro žensko sam zamrzla sve mišiće na licu da ne bi slučajno nešto pokazalo kako jedva stojim na nogama. 146 eura, kažete? No biggie, daj još jednu rundu za cijelu birtiju! Nasmiješila se, platila i - tražila račun. Tu sam primijetila da oni pokušavaju zadržavati pokeraški izraz na licu jer se, iz nekog razloga, tome nisu nadali. Uzela sam svoj račun i svoj kusur. (Ako je netko na tu svotu očekivao napojnicu, može me slobodno upisati pod rubriku ‘škrta balkanska seljačina’ jer nema šanse, braćo i sestre). Na izlasku smo se svi smješkali i ispozdravljali kao da smo najbliži rod.
Neće me skoro vidjeti.
Do kuće nisam mogla doći k sebi. Nije toliko stvar u svoti - frizeri u Njemačkoj su skupi i još od svoje bake sam dobro upoznata sa frizerskim kronikama, stotinama eura za osnovno farbanje, a čini mi se da ovdje ni nema baš sistema tjednog odlaska na frizuru, kao što naše žene imaju običaj. Ili imaju, ali sam ja neupućena. Ono što me prvenstveno šokiralo je to što sam mislila da sam pripremljena! Pitala sam za sve varijante, rekli su mi sve cijene. Kako se ovo dogodilo?! Račun je sačuvan u ladici jer sadrži jednu stavku koja čini trećinu ukupne svote. I meni je nerazumljiva, a i google Translateu isto. Pripremam se za razgovor s bakom da mi razjasni nejasnoću - ali za to mi treba još par tjedana da se mentalno pripremim za uzimanje računa u ruke. Još jednom.
Nego, jeste vidjeli ove divne mišje smeđe prirodne nijanse kose? I dugu neošišanu kosu? Predivne su, zar ne? Baš bih mogla razmisliti o tako nečemu, baš baš mi se sviđa!