Foto: WeHeartIt/privatna arhiva
Ja sam žena i naravno da nije dolično da izađem pred zgradu u bikiniju, ali realno, ja toliko ni ne trčim i nekako ipak uspijevam preživjeti s tim komadićem robe na sebi zvanom majica. Točnije - topić, da što više moje kože diše.
Pa kada vidim djecu svu odreda zajapurenu, znojnu i zakopčanu - malo mi poraste temperatura. Priznajem - sve bih dala da se u toj sekundi vratim na našu ulicu iz djetinjstva gdje smo na ovakvim toplotnim udarima po vani šamari goli. I cure i dečki - u hlačicama i s bosim nogama.
Ne mogu se sjetiti je li ikada itko od nas, a generacije su bile jako šarolike, ikada postavio pitanje - trebamo li mi nositi majice, ili ja moram imati majicu jer sam cura. Cura od pet, sedam, devet godina. To je razdoblje koje mi jako nedostaje jer realno, ne vidim nijedan postojan razlog zašto današnja djeca moraju biti upakirana u pamuk ili još gore u plastični sportski dres i znojiti se kao buldog na mjestu koje nije javni gradski trg već mjesto za dječju igru. Mjesto s hladovinom. Mjesto s gomilom druge djece istovjetno upakirane u tu nepotrebnu majicu.
No, mogu ja tući praznu slamu jer me čak i moje dijete u čudu gleda kada prošvikam i u hipu sekunde, da ne skuži moje namjere, potegnem tu mokru majicu preko njegovog crvenog lica i onda stane u čudu ne znajući da li da se veseli novopridošlom povjetarcu preko svojih leđa ili da se stisne kao sramežljiva srednjoškolka kojoj je u bazenu pred gomilom ljudi ispala sisa.
Po meni - ovo je samo još jedna u nizu nebuloza modernog doba jer realno - i opet smo krivi mi. Dijete nije bedasto i vidi da nijedno drugo dijete u parku nije goluždravo, a svi znamo da su djeca zapravo jako povodljiva i ne vole se posebno isticati s nečim što u njihovom oku nije uobičajeno. I čini mi se da je baš to najveći problem djece koja se i na ovih plus 39 znoje takva jadna upakirana. A tako bi mogli uživati nesmetano se igrajući s malo potrebnog povjetarca, da im se taj znoj suši, a ne da se na njega toliko lijepi i prašina i pijesak i sve te ljepljive čestice iz zraka.
Znam doduše da sam jedna od rijetkih mama koje misle tako. Još sam se lani uvjerila u to kada su se određene mame doslovno naljutile na mene jer sam poskidala svoju djecu pa su onda i njihova htjela isto, ali mame ni čuti. Ne znam, možda je nekome bolje da mu se dijete utapa u grašcima znoja, jer će tako zaštiti njihovo tijelo od pogleda i prljavštine - ja nisam ta.
Imali li oni majicu na sebi ili ne, na kraju dana sva će roba s njih završiti u prljavom vešu, a s njihovih će se tijela cijediti potoci prljave vode.
Uostalom. To su djeca. Djeca koja su navikla biti gola u kući, na plaži, na bazenu, ali u parku a-a. Realno, u čemu je razlika? Ljeto je. Vruće je. Djeca su. Cure i dečki.
Je li naša uspomena na goluždravo djetinjstvo tek crtica divljeg vremena koja je nepovratno izgubljena u ovom paranoičnom modernom dobu?
Smijem li stoga biti toliko smjela i apelirati na sve nas roditelje - otpustimo tu našu znojnu djecu, dajmo im da dišu, jer ako im mi nećemo dati do znanja da je okej biti goluždrav po ovakvim temperaturama na mjestima gdje su svoji na svome - tko hoće?
Ili sam ja totalno u krivu i moram konačno shvatiti da u današnje vrijeme dječje tijelo mora biti zaštićeno od pogleda, da curice slučajno ne bi gledale dječačiće i obrnuto, da neki deda ne bi skrenuo pogled na njih ili da ih slučajno kamenčić ne ogrebe po leđima?