Ivana Delač Đolo za Index Mame: Nekada bih voljela da malo manje brinem, ali ne mogu

IZNIMNO draga bivša Miss Universe Hrvatske 2003. (danas je u Direkciji zadužena za odnose s javnošću), nekadašnji model, magistra ekonomije koja je diplomirala na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Iki, PR stručnjakinja, ali prvenstveno - mama, obična mama, za Index Mame ispričala je svoju životnu priču - ukratko o svemu - o sebi privatno i poslovno. Jer njen je svijet šarolik. I veseo. 
 

Na čemu sada radiš, čujemo da si na mnogo strana? 

 

O da. Uvijek. Radim na 10. Riječkim stepenicama. Nešto ćemo ih programski malo promijeniti, opet imamo puno revija u pripremi i dosta posla još za odraditi do kraja kolovoza kada ćemo predstaviti jubilarne "stepenice". Veselim se tome. Radim i za Miss Universe Hrvatske, tijekom cijele godine - u odnosima s javnošću.Ove godine slavimo 20.obljetnicu stoga sve PR aktivnosti usmjeravam i k tom jubileju. Imam tvrtku za organizaciju događanja i promociju.  Radim pomalo sve. I mama sam! Naravno. To je moja glavna uloga što znači da si sve organiziram tako da radim dok je Noa u školi, pa da poslije mogu biti s njim. Ili u blizini. 
 

Od turizma kojeg si studirala, titule Miss Universe Hrvatske, došla si do rada u promociji i marketingu. Kojim putem? 
 

Ja sam s Kvarnera, kod nas je turizam primarna djelatnost pa sam krenula tim putem. Radila sam za Sheraton i Westin hotel  i jednog su mi dana dali da organiziram banket. I tu sam shvatila da sam dobra u organizaciji, planiranju i promociji. Shvatila sam da je to to, da mi to leži. Godinu prije toga sam osvojila titulu, upoznala puno ljudi, radila na televiziji i radiju, našla se i u modnim vodama. Danas uživam u produkciji modnih evenata.



Kako izgledaju tvoji uobičajeni dani, hendlajući sve to? 

Buđenje je u sedam. Vozim Nou u školu i nakon toga se vraćam kući. Radim od doma i dio ureda mi je kod kuće. Mislim da se tu ne razlikujem od svih drugih mama koje rade od doma. Prvo se primim e-mailova, odem odraditi nekoliko sastanaka, a onda žurim skuhati ručak prije nego odem po Nou u školu. Nakon toga sam slobodna za svoju obitelj i nastavak posla ukoliko nešto prolongiram na popodne. S obzirom da moj veliki sin već ima devet i pol godina, ne zaboravimo tih pola, popodne je vani sam, sa svojim društvom. Ja najčešće ostanem doma i kao i svaka druga žena - malo spremim, malo počistim, pripremim večeru, ispečem palačinke...I pritom sam stalno jednim okom na prozoru provjeravajući Nou. Navečer se također, kao svaka druga obitelj, malo družimo i spremamo na spavanje. 

Noa. Tko je birao ime? 

Suprug i ja zajedno. Dugo smo razmišljali. Sviđala su nam se ta biblijska imena, Noa je kratko ime što smo željeli. To je bilo prije nego li je ime postalo ovako popularno kao zadnjih godina, ali njemu baš stoji. Zvučno je i nježno, lijepo. Baš kakav je i on. 

Vikendima ste doma ili negdje odlazite?

Vikende uglavnom provodimo izvan Zagreba. Noa se sada priprema za Prvu pričest pa ima obaveze u crkvi, tako da trenutno ne idemo baš nigdje. Ali često smo  sami ili sa društvom po obiteljskim imanjima, agroturizmu, na Plitvicama, odemo u Rijeku ili u Hercegovinu kod baka i djedova. Uglavnom, vikendima uživamo zajedno. 

Noa ide u školu, treći razred? Koji mu je najdraži predmet? Kakav je u školi? 

Škola mu uistinu ide super, ima sve petice i jako voli matematiku. I hrvatski, ali matematika mu je malo draža. Čini mi se da će biti neki prirodoslovnjak - njega zanimaju matematika, financije. Kada je imao pet godina već je znao za svaku novčanicu tko se nalazi  na njoj i to je bilo fascinantno, bez pogreške. Ja ih ni danas ne znam sve imenovati, ali on zna. Jednom je i tetu u pošti tako iznenadio jer ni ona sama, koliko god da radi s novcem, ne zna imena ličnosti na novcu koje joj je kronološki nabrojao.

Bi li mu dali da se upusti u modne vode, s obzirom na tradiciju, a i jako je zgodan dječarac? 

Bih, zašto ne, ali on to ne želi.  Nije  zainteresiran. Djevojčice imaju više afiniteta prema modi i izborima ljepote. Noa voli sport. Kada ga netko želi fotografirati ljubazno odbije i okrene glavu.
 

Hmmm... imamo. Zajedničke večere. Čaj prije spavanja. To je pod obavezno s obzirom da smo navečer svi troje uvijek zajedno, osim kada ja imam neku promociju, ali to je zapravo rijetko.  I gledamo sport. Nevažno je li nogomet, rukomet, košarka - kada je neka utakmica nas troje sjedimo pred televizijom  i navijamo. Imamo i jutarnje vikend rituale - suprug Ivica od po peciva, a Noa cijedi sok od naranče. To su naši vikend doručci. 

Nisam zapravo nikada prije razmišljala o ritualima, ali da - ovo su naši slatki rituali. 

Brižna - ne mogu se oteti stalnoj brizi za svoje dijete. Koliko god mi nekada dođe da ne gledam
kroz prozor kada je vani bez nas, jednostavno ne mogu. Može se igrati vani, ali da ga ja uvijek vidim. 

Stroga sam - red, rad i disciplina i toga se držim. 

Požrtvovna - sve ću učiniti za svoje dijete. Cijelu noć neću spavati ukoliko je bolestan, budem iscrpljena do maksimuma no dok on nije dobro ne mogu biti niti ja. Nema stvari koju nisam spremna napraviti za njega. 

Vesela - volim se glupirati, volim se spustiti na razinu njegovih dječjih spika, hvaljenja, nogometa, golova, volim se smijati s njim. 

Noa je u školi jednom, na isto ovakvo pitanje prvo odgovorio da je njegova mama brza. Jer ona sve stigne i sve brzo napravi, tako da - eto neka bude - brza. Dobar i brz organizator. 

Planirate li još djece? 

Trudnoća mi je bila teška s dosta komplikacija i strahova, nakon toga sam čvrsto odlučila prve tri najvažnije godine posvetiti se samo Noi, a nakon toga jednostavno, kada je postao punopravni član obitelj koji sve može, nije više beba, jednostavno nismo htjeli prekidati to uživanje koje smo imali. Puno putujemo zajedno, idemo na svakakva događanja i jednostavno kao roditelji nekako nismo htjeli zaustaviti taj tempo. S bebom bi jednostavno morali malo stati. S druge strane, Noa baš i ne pokazuje veliku želju za bratom ili sekom. Drage su mu bebe, ali ne bi ih on baš stalno htio imati pored sebe. Tako da - još uvijek sve nekako ovisi o njemu, ali ako samo jednom poželi želja će mu se ispuniti.
 

Nema curu jer to svi pitaju djecu pa stalno netko nekoga zadirkuje, tako da je on odlučio da neće imati ''curu'', ali zato ima nekoliko jako dobrih prijateljica. I u razredu i u kvartu i moram priznati da se baš dobro slaže s njima. Često nam djevojčice, od naših prijatelja znaju doći kući i super se zajedno igraju dok mi mame pijemo čaj iako svako od klinaca ima neke svoje interese. 

Noa je pravi dječarac - obožava nogomet, ali se lani prebacio i na tenis. Kao malog smo ga još vodili na utakmice futsala, s obzirom da moj suprug ima malonogometni klub FC Nacional Zagreb pa je logično trenirao nogomet. Zna naravno sve igrače, sve lige, klubove, očekuje i od mene da to sve znam, tako da je baš sav u nogometu. 

I tenisu. Tenis mu super ide, ima baš lijepe udarce i to ga je dosta ponijelo tako mu je tenis trenutno prva ljubav. Ide i na engleski, i kao i svako drugo dijete - bavi se svačim. 

S obzirom da i sada ne možeš, a da ne zaviriš kroz prozor i provjeriš je li okej, imaš li neke strahove za kasnije? 

Brižna sam i požrtvovna, dakle, da, naravno da imam. No to su normalni strahovi koje ima svaki roditelj čije dijete odrasta i za koje znate da će jednog dana biti sam vani, izlaziti... Ali, do tada još imam vremena. 

Gdje se vidiš za pet godina? 

Tu gdje jesam samo malo starija Tu gdje i želim biti, imati zdravu i sretnu obitelj, raditi ovaj posao kao i do sada. Možda jedan dio poslova prebaciti na mlađe kolege, ali u globalu ne želim da se baš nešto  bitno promijeni. Doduše, 36 plus pet, odnosno devetipol plus pet - znači da ću se za pet godina baviti tinejdžerom. I iako me mrvicu brinu, veselim se tim tinejdžerskim anegdotama. To je izazov kojem se veselim. Nadam se da sve ove godine odgoja vode na pravi put...