Kada dječjim igralištima zavladaju ljubitelji pasa bez vrećica za njihova govna

DOSTA mi je! Volim pse. Volim mačke. Imali smo u našoj obitelji i psa i tarantule i cijelu obitelj laboratorijskih miševa. Volim životinje, a najdraži su mi oni smiješni avlijaneri izmiješani od tko zna koliko nepoznatih vrsta - ali sve manje volim ljude koji vole pse, a ne vole djecu. E tih mi je ovih dana puna kapa. Da ja koja više nemam psa, ali imam djecu, i pas nam je u planu, moram svaki dan izlaziti s vrećicama za govna i maramice koje su namijenjene mlađem kojem ovih dana nos curi na maksimalno, moram trošiti na pseća govna nakakana doslovno nasred parkića.

Dječjeg parkića. Našeg parkića točno 18 ljudskih koraka udaljenog od (druge) livade po kojoj nitko ne gazi i nitko se ne igra, i na kojoj svaki pas iz kvarta - onaj s pedigreom ili bez, s lajnom ili bez, s vlasnikom ili bez, može neometano kenjati i pišati bez da itko trepne okom. Unatoč zakonu i unatoč mišljenju da svi vlasnici pasa toliko vole i životinje i prirodu i da im ne bi nikada, ma kunem se nikada, palo na pamet ostaviti vruće smrdljivo govno nasred ičega. Jer oni su brižni i nose vrećice. Aha - ako deset posto njih to radi!
 

I ne bih toliko poludjela, iskreno ne bih, da otkako provodimo jezikovu juhu u našem dječjem parkiću i spojenoj joj livadi (ne onoj gdje se slobodno kaka već drugoj livadi) protiv svih tih silnih ljubitelja pasa, čovjeka i prirode - e baš od tad broj govana se utrostručio. A da budem još iskrenija - stalno sam vani, ili na balkonu, i s rukom na srcu priznajem - ako jednom tjedno vidim psa lutalicu koji tuda vrluda - to sam još puno i rekla. Čak i sada kad se kuje još uvijek tjeraju ko lude. 
 

Sve što vidim su psi na lajnama, ili uz nogu vlasnika i vlasnica koji vješto okreću glavu dok se njihov mici-mici ljubav dlakava namješta guzom i repom u zraku da ostavi tortu, a oni brže bolje bjež' od torte. Da ih netko ne vidi naravno. 
 

I imali smo verbalnih sukoba baš s takvima, jer koliko moraš biti bezobrazan da na dva metra od osmero djece koji igraju nogomet, bacaju se po travi i zabijaju i ruke i nosove u tu travu, pustiš tu psa nonšalantno i još imaš obraza reći - "pa nije kakao samo je pišao!"

 

Pa baš zato gospođo draga, odsad ima da te vidim da uz vrećicu koju nikada nemaš nosiš i krpu s kojom ćeš obrisati tu travu u kojoj se tvoja dlakava maza popišala jer ja ne želim da moje trogodišnje dijete stavi ruku na to i onda je vješto utrpa u usta jer ima maniju da mu ti prsti stalno budu u ustima. 

 

I još ima obraza reći "moj pas baš želi tu piškiti". Mislim da taj citat uopće ni ne trebam komentirati. 
 

I zato mi oprostite svi vi koji mislite da ljudi koji ne vole pse, ne vole ni ljude i obratno (valjda) - jer sam u posljednje vrijeme zbog svakodnevnog iskustva još uvjerenija da je naše društvo licemjernije nego ikada, jer ako voliš pse, zašto onda toliko ne mariš za djecu. Shvaćam ja vašu ljubav, imala sam i ja pse koji su kenjali, a ja sam skupljala, ali ako me pitate tko je (i čije je zdravlje važnije) - pas ili dijete, oprostite mi zaista, ali stojim na strani djeteta. Mojeg i tuđeg.

Jer moje dijete nikada, baš nikada neće ostaviti svoje govno na mjestu gdje vaš pas trčkara i gdje revno gura svoju slatku njuškicu!