Foto: Instagram
OKIDAČ za današnju temu – jutarnja vožnja tramvajem. Baka vodi unuku u vrtić, nutkajući je pecivom. Djevojčica doista ljubazno otpili baku s "nisam gladna, neću“, a baka će na to: „Opet si zločesta! Onda gladuj kad si zločesta!“
U mojoj glavi zavrtjela se misao. Prvo, to se dogodilo malo prije pola devet ujutro i djevojčica je komotno stigla na vrtićki doručak. Drugo, zločesta??? Zločesta jer nije gladna? Zločesta jer nije htjela pojesti pecivo?
Zločesta, zločesta, zločesta – zavrtjelo mi se u glavi koliko sam samo puta čula tako nešto za djecu koja su u datom trenutku bila sve, samo ne zločesta.
Zločesta jer nije htjela jesti.
Zločest jer ne sjedi mirno u gostima koji nemaju ni djecu ni igračke.
Zločesta jer ne želi obući jaknu koju ne voli.
Zločest jer viče dok se igra sa svojim avionima.
Zločesta jer ne želi ići spavati na vrijeme.
Zločest zbog ovog, zločest zbog onog.
Možda bi najbolje bilo djecu uopće ne zvati djecom već malim zločestim bićima.
Potaknulo me to i na malo istraživanje o zločestoj djeci i znate što je zaključak – NE POSTOJE ZLOČESTA DJECA.
Postoje djeca koja su malo sklonija agresijama, konfliktima, neposluhu, koja su možda malo preaktivna, ali ako ćemo pričati o zločestoći, djeca se ne rađaju zločesta, niti djeluju s ciljem da budu zločesta i namjerno povrijede drugoga. Njihova namjera nikada nije takva da namjerno budu zločesti. Njihova je namjera samo da zadovolje ono što žele ili ne žele jer dječji svijet zaista je toliko jednostavniji od našeg.
Možda s vremenom izrastu u zločeste ljude, ali tu nije okidač genetika koliko okolina u kojoj su odrastali, poticaj ili nepoticaj roditelja, duboko prikriven osjećaj zbog kojeg su stalno nesretni, odbijanje od strane društva. To je ono što vodi tome da čovjek jednoga dana od djeteta izraste u čovjeka koji misli i djeluje – zločesto. To su sociopati koji nemaju veze s terminom „zločestog djeteta“ kojeg roditelji, bake, djedovi, susjedi, a posebno neznanci, tako lako prevaljuju preko svojih usta.
>>>Baš želim biti kao moja draga, zločesta baka<<<
„Joj, ona je baš zločesta. Ne budi zločesta“ i sve ostale primjedbe s takvom konotacijom, ne samo da nemaju veze s vezom, već dijete uči nečemu što ne želi nijedan normalan roditelj.
Zašto?
Ako ćete dijete sustavno prozivati zločestim, dijete će za sebe jednostavno misliti da je baš takvo, i nikako neće moći shvatiti razliku između prave zločestoće i njihove (ne)zločestoće. Ili će, što je također dokazano na mnogim sličnim primjerima, s vremenom jednostavno prihvatiti sebe kao dijete koje je zločesto, a tek će tada nastati još veći problem, jer će vam dijete na sve loše što napravi, samo slegnuti ramenima i pravdati se svojom "zločestom" titulom.
Problem je u tome što mala djeca jednostavno ne shvaćaju, jer su premali da shvate, prave posljedice svog ponašanja.
>>>Zašto su djeca tako nemoguća u blizini svojih majki<<<
Dijete nije zločesto ako odbija jesti, ono samo nije gladno. Da se radi o odrasloj osobi, ona bi možda iz čiste kurtoazije prihvatila pecivo i pojela ga preko volje, da ne uvrijedi baku koja je možda baš na to pecivo potrošila zadnje dvije kune, ili bi pojela pecivo zbog saznanja da će uskoro sigurno ogladnjeti, a neće moći otići po pecivo.
U tome je velika razlika između nas velikih i njih malih. A to što još uvijek nisu u mogućnosti pojmiti posljedicu svog ponašanja, to stvarno ne znači da su zločesti, već samo da su još uvijek premali da pojme pravo stanje svog ponašanja i društveno prihvatljivog ponašanja.
Možemo to reći i na možda češćem primjeru, kada djecu gotovo redovno prozivaju zločestima jer ne sjede na miru. Moj je primjer također nedavno iznjedrio na površinu, kada smo došli u goste mojim prijateljicama koje nemaju djecu, imaju jako mali stan i nemaju igračaka. Nakon 20-ak minuta (što je još vrlo pohvalno) moj se trogodišnjak razulario pokušavajući pronaći zabavu igrajući se mandarinama, žvačući sve što su pred njega stavili na stol (samo da šuti) i ispijajući enormne količine soka (da se zabavi). Ali svaki njegov pokušaj da svoju zabavu učini malo zabavnijom, rezultirao je gotovo nesvjesnom reakcijom – "nemoj biti zločest; kako si zločest, pa on je tako zločest!".
Zamjerila nisam ni u kojem slučaju, jer nisam takva osoba, ali me itekako potaknulo na razmišljanje. On zločest? Ne, ako je netko u cijeloj toj priči baš stvarno zločest, onda sam to ja – mama koja se htjela malo podružiti sa svojim prijateljicama, a da djetetu nije pružila nikakvu njemu prilagođenu alternativu.
Jesam li ja zbog toga zločesta? Ja bih rekla da čak malo i jesam, ali to mi nijedna odrasla osoba sigurno ne bi tako nonšalantno sasula u lice. Onako kako to odrasli ljudi bez pravog povoda znaju istresti djetetu u lice i uši.
>>>Svijet je pun strašno zločestih mama<<<
Pa dijete odrasta s krasnim saznanjem o sebi, divno mu se podiže samopouzdanje znajući da je „zločesto“ jer tako se opisuje njegovo/njezino, gotovo svako, ispoljavanje vlastitih stavova/želja/htijenja.
Zato, ako se trudite pred djetetom ne izgovarati i onu toliko krivu riječ na R, bilo bi lijepo i kada bi u svom životu sve manje koristili i tu opisnu riječ koja u dječjem svijetu u 99 posto slučajeva nije točna.
Zločesta djeca ne postoje, pogotovo ne zločeste bebe, ali postoje odrasli ljudi koji čak nisu uopće zlobni, ali su toliko zločesti jer ne nalaze razumijevanje za malu djecu, niti strpljenje da im objasne, pojasne, nauče ih ili ih jednostavno puste da budu djeca.