Emocionalna inteligencija (EQ), sposobnost da prepoznamo vlastite osjećaje i da razumijemo druge, važan je dio našeg zdravlja. Ipak, emocionalno se zdravlje često gura sa strane jer ga je lako "prešutjeti". Dobra vijest je da se emocionalna inteligencija uči, a navike koje pritom razvijamo roditelji mogu prenijeti i na djecu, piše YourTango.
Jedan od temelja emocionalne stabilnosti je briga o sebi onda kad smo uznemireni - ne tako da emocije guramo pod tepih, nego da ih pokušamo razumjeti. Tako sami sebi postajemo podrška. U nastavku je pet navika koje emocionalno zreli roditelji često prenose svojoj djeci.
Prvi korak je prepoznati trenutak kad reagiramo "na autopilotu". Recimo: "Jedem previše pizze jer se osjećam loše." Samo to primjećivanje već otvara prostor za promjenu: kad shvatimo da se prejedamo zbog nelagode, više nismo potpuno zarobljeni u navici.
Iako zvuči jednostavno, to je često najteže - lakše je ostati u poznatom obrascu nego ga stvarno vidjeti. Kad jednom prepoznate vezu između osjećaja i ponašanja, lakše je izaći iz automatizma.
Nakon što primijetite reakciju, sljedeći korak je reći si: "OK, što ja sad zapravo osjećam?" Je li to tuga, ljutnja, strah, sram, krivnja, frustracija… ili možda otupljenost?
Važno je na trenutak zastati i stvarno osjetiti što se događa. Kad osjećaj dobije ime, postaje jasniji i lakše ga je "nositi". Emocije često ne "puste" dok ih ne priznamo - bez okrivljavanja samog sebe.
Kad prepoznate, primjerice, povrijeđenost, sljedeće je pitanje: možete li dopustiti sebi da samo osjećate taj osjećaj, umjesto da odmah pobjegnete u staru naviku (hranu, scrollanje, posao, svađu)?
Pomaže obratiti pažnju na tijelo: gdje osjećaj "sjedi"? U prsima, u trbuhu, u grlu? Možete staviti ruku na prsa ili trbuh i par puta mirno udahnuti i izdahnuti. Cilj nije "izbrisati" emociju, nego smiriti živčani sustav i dopustiti si da je prođete. To je oblik samopodrške: "Tu sam za sebe dok mi je teško."
Iza mnogih teških emocija često stoji neka potreba koja nije zadovoljena. Zato pomaže pitanje: "Što mi sad treba?" To nas izvlači iz vrtloga misli i vraća na ono konkretno.
Te potrebe mogu biti nježnost, razumijevanje, jasnoća, odmor, sigurnost, poštovanje… Primjerice, ako vas partnerovo povišeno toniranje povrijedi, potreba možda nije "da on odmah prestane", nego nježniji način komunikacije.
Kad to jasno kažete, razgovor se mijenja. Umjesto optužbe, možete reći: "Kad si vikao na mene, povrijedilo me i rastužilo. Treba mi nježniji ton. Možemo li idući put pokušati drugačije?"
Ovo ima težinu samo ako u sebi stvarno vjerujete da vaša potreba zaslužuje pažnju. Kad osoba nema taj osjećaj vlastite vrijednosti, rečenice zvuče kao nešto "naučeno", a ne kao iskren glas iznutra.
I pritom je važno: nitko neće ovo odraditi savršeno svaki put. Stare navike su čvrsto usađene, a učenje emocija je proces. Kad govorite o osjećajima, pomaže govoriti iz svoje perspektive (rečenice koje počinju s "ja") umjesto da drugoga definirate i napadate. Manje "ti si ovakav", a više "meni se događa ovo".
U konačnici, cijela ideja je jednostavna: manje vrtjeti priču u glavi i više slušati što stvarno osjećamo i što nam treba - pa onda to naučiti i dijete, svojim primjerom.