Selektivni mutizam: Psihologinja objašnjava zašto dijete ponekad prestane govoriti

SELEKTIVNI mutizam se u prošlosti gledao kao voljno odbijanje govora sve dok u 1994. godini nije prepoznato da se zapravo ne radi o voljnom odabiru, objašnjava nam psihologinja Barbara Miletić. Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje, selektivni mutizam pripada u kategoriju tjeskobnih poremećaja zajedno s agorafobijom, specifičnom fobijom i socijalnom fobijom, paničnim napadajima i separacijskim tjeskobnim poremećajem. Prevalencija je dosta mala, oko 0.7 posto za predškolsku i ranu školsku dob.

Za selektivni mutizam je karakteristična konstantna nemogućnost govora u specifičnim socijalnim situacijama u kojima se od djeteta očekuje da govori (naprimjer u školi), usprkos tome što u drugim situacijama može govoriti bez problema. Treba imati na umu kako se u razdoblju prilagodbe (naprimjer na vrtić ili školu) može dogoditi da dijete u prvo vrijeme ne govori. To razdoblje može trajati i do nekoliko tjedana, ali tada govorimo o razdoblju prilagodbe, ne o selektivnom mutizmu. Također, potrebno je utvrditi je li uzrok negovorenja u teškoćama govornog jezičnog razvoja te, ako jest, primarno je raditi na uklanjanju tih teškoća kod logopeda.

Kada najčešće dolazi do selektivnog mutizma?

Selektivni mutizam se pojavljuje u dobi u tri do pet godina, no najčešće se pomoć traži dosta kasnije, odnosno u dobi od šest do 11 godina. Kada dijete krene u školu, zahtjevi za govornim situacijama se povećavaju te izostanak govora postaje sve veći problem. Navedeno djeluje i na otežano uspostavljanje i održavanje socijalnih kontakta s vršnjacima. Također, djeca sa selektivnim mutizmom s dobi postaju sve više svjesnija svoje nemogućnosti  govora što može djelovati frustrirajuće ili deprimirajuće za dijete. S druge strane, druga djeca s razvojem također postaju sve više svjesna razlike između djeteta sa selektivnim mutizmom i njih te se može javiti ''etiketiranje''.

Kako objašnjava Miletić, selektivni mutizam se najčešće javlja u situacijama kada dijete komunicira s nepoznatom odraslom osobom, u vrtiću, školi ili novim mjestima, na obiteljskim okupljanjima te kada je dijete u fokusu (naprimjer ako recitira pjesmicu, a drugi ga gledaju). Važno je naglasiti da je selektivni mutizam oblik tjeskobe, a ne tvrdoglavost djeteta. Selektivni mutizam se često javlja sa socijalnim tjeskobnim poremećajem, čak 60 posto djece koja imaju selektivni mutizam imaju i povećanu tjeskobu u društvenim situacijama.

Najčešće karakteristike selektivnog mutizma su:

• dijete izbjegava situacije u kojima se očekuje da govori (iako kod djeteta dolazi do kratkoročnog olakšanja i smanjenja nelagode, dugoročno problem ostaje isti ili se čak i proširuje na druge govorne situacije)
• kada okolina govori umjesto djeteta ''Ona/ona ti ne govori''
• izostanak tretmana (odrasli mogu biti mišljenja ''Bude već progovorio/la''. ''Ne želim ga forsirati na govor'', ''Govorenje joj samo radi stres'' i slično)

Tretman i smjernice

U tretmanu selektivnog mutizma se pokazao dobar kognitivno-bihevioralni pristup (rad na identifikaciji i promjeni disfunkcionalnih misli i ponašanja), objašnjava Miletić. Kod procjene i intervencije se pokazalo da je dobro raditi na ''više frontova'', odnosno uključiti i roditelje te vrtić ili školu. Preporučljivo je da dijete dolazi na individualni tretman kod psihologa, da roditelj dobije upute kako pristupiti djetetu u govornim situacijama te da se dogovori strategija rada u vrtiću ili školi.

Psiholog u suradnji s roditeljima, djetetom i vrtićem ili školom potiče dijete da napreduje u komunikacijskim fazama:

• pretkomunikacijska faza – kada dijete sudjeluje u igri ali ne komunicira (niti verbalno niti neverbalno)
• faza u kojoj dijete komunicira s jednom osobom (često šaptanjem na uho) u prisutnosti treće osobe, ali ne komunicira s trećom osobom niti verbalni niti neverbalno
• neverbalna komunikacija putem pokazne geste ili različitih aplikacija
• indirektna komunikacija preko komunikacijskog posrednika s trećom osobom (primjerice, dijete šapne odgovor roditelju, a roditelj kaže na glas odgovor psihologu
• direktna verbalna komunikacija (dobro je prvo krenuti s pitanjima zatvorenog tipa koje ima jedan kratki odgovor naprimjer ''Koje je boje igračka'' nego pitanja otvorenog tipa ''Prepričaj mi priču''. Također je bolje da se na početku postavljaju pitanja koja nisu osobna te da se ne inzistira na kontaktu očima).

Što roditelji mogu učiniti?

Iako selektivni mutizam zahtijeva pomoć logopeda, psihologinja Miletić tvrdi kako i roditelji mogu pomoći svome mališanu da prebrodi ovaj problem. Evo koji su njezini savjeti za roditelje te odgojitelje i učitelje koji imaju kontakt s djecom sa selektivnim mutizmom:

• dijete ne moliti ili podmićivati da govori
• ako dijete ne odgovara na pitanje, pričekati nekoliko trenutaka te nakon toga preoblikovati pitanje – naprimjer postaviti pitanje zatvorenog tipa ili ponuditi djetetu mogućnost neverbalnog odgovora (kimanjem glave, pokaznom gestom…)
• prije upisa u vrtić ili školu, dobro je omogućiti upoznavanje djeteta s odgojiteljem ili učiteljem prije prvog dolaska, a ako je moguće, omogućiti upoznavanje barem jednog djeteta iz odgojne skupine ili razreda prije kretanja u vrtić, odnosno školu
• ako dijete ne sudjeluje u aktivnostima u vrtiću, ne inzistirati na tome već omogućiti sudjelovanje u aktivnostima koje dijete inače preferira te one koje ne zahtijevaju govor
• dozvoliti djetetu da se izrazi i neverbalnim putem ako mu je tako ugodnije (npr. kimanjem glavom ''da/ne'', pokazna gesta)
• ikada dijete i krene govoriti, dobro je ne krenuti postavljati veliku količinu pitanja i s time preplaviti dijete koje može na to reagirati ponovnim povlačenjem
• kada je moguće, najaviti situacije djetetu radi povećanja poznatosti (ako dolazi do većih promjena kao što je promjena odgojne skupine ili razreda, dobro isplanirati prijelaz (edukacija odgojitelja/učitelja, omogućiti upoznavanje…)
• povećati svjesnost djece o selektivnom mutizmu – u dogovoru s djetetom, omogućiti mu da se predstavi drugoj djeci putem sličica – što voli/ ne voli raditi, koji su mu hobiji i slično (kod starije djece to može biti i PowerPoint prezentacija gdje će moći između ostaloga i napisati koje situacije mu rade nelagodu i kako se radi toga osjeća
• u odgojnoj skupini ili razredu treba obratiti pažnju na potencijalna zadirkivanja.

S obzirom na to da selektivni mutizam predstavlja patnju za dijete, otežava društvene kontakte te može djelovati na akademski uspjeh, dobro je s tretmanom krenuti što ranije.