PREMA studiji objavljenoj u The Journal of Neuroscience 2016., postoje dokazi koji povezuju razvoj određenih moždanih struktura s vezom između majke i kćeri. Isto tako, zanimljivo je i da se ovaj fenomen prenosi s koljena na koljeno, po majčinskoj liniji.
Cilj predmetne studije bio je utvrditi utjecaj žena na razvoj određenih strukturnih obrazaca u mozgu njihove djece. Konkretno, ako postoje fizički dokazi o prijenosu psihičkih bolesti među ženama, kako su prethodna ispitivanja sugerirala.
Međutim, važno je istaknuti neke detalje o tumačenju ovih studija:
Ova studija analizirala je grupu od 35 zdravih obitelji i ocijenila volumen sive tvari (GMV) u limbičkom krugu mozga, koji ima snažnu povezanost s regulacijom emocija.
Unutar njega nalaze se dvije važne strukture: amigdala i hipokampus. Oboje ima veze s emocijama, a disfunkcija u bilo kojem od njih može dovesti do određenih poremećaja raspoloženja, poput depresije, tjeskobe ili straha.
Usporedbom rezultata, uočena je veća sličnost u GMV-u limbičkog kruga u paru majka i kći u odnosu na ostale parove (majka i sin, otac i sin, otac i kći). To bi moglo objasniti međugeneracijske učinke na regulaciju emocija potomaka.
Je li veza između majke i kćeri jača od ostalih međuobiteljskih veza? Ne, jer postoje mnogi čimbenici koji utječu na međuljudske odnose, osim načina na koji se oblikuju moždane strukture.
Znači li to da majke koje imaju poremećaj raspoloženja, to nužno prenose na svoje kćeri? Ne, jer okolišni čimbenici također utječu na razvoj bolesti.
Ključ za razjašnjavanje utjecaja veza je znati se usredotočiti na njihovu jedinstvenost jer ne postoje univerzalna pravila i odnosi se ne mogu generalizirati. Grade se s vremenom i potrebno je proživjeti mnoge zajedničke trenutke da biste se upoznali i razumjeli. Veza između majke i kćeri nije iznimka i njezina snaga zahtijeva uključivanje obje strane.
Koncept privrženosti dio je teorije koju je predložio John Bowlby, koji je pretpostavio da ljudska bića imaju tendenciju uspostavljanja afektivnih odnosa s ljudima, u potrazi za blizinom, sigurnošću i naklonošću.
Dakle, odnos privrženosti koji nastaje u prvim godinama života utječe na razvoj samopoštovanja, sigurnosti i motivacije za istraživanje kod naše djece.
Dakle, na temelju rezultata studije, važno je izdvojiti neke središnje ideje. Iako biologija može imati važnu ulogu u prisutnosti ili odsutnosti određenih karakteristika naše djece, ona ne određuje sve sama.