Foto: Index
NISAM bila na prvom spoju dvanaest godina. Točnije, na onom ‘američkom’ prvom spoju nisam bila nikada. Jer kad sam si ja našla dečka, koji se sasvim neplanirano pokazao kao odličan materijal za ‘zauvijek’, bili smo još u srednjoj školi i prvi spojevi su se tada odrađivali kao ‘sjedimo svi u parku pa se onda mi odvojimo na klupicu do’. Tako da možete zamisliti moju nervozu kada sam se sada, s trideset godina, djetetom i mužem, našla u stranoj zemlji, u pripremama za prvi spoj. I to onu najtežu vrstu prvog spoja - u parovima!
Svi znaju da je jedna od težih stvari kod započinjanja novog života pronalazak novih prijatelja. Pogotovo u novoj državi. Pogotovo s trideset godina. Čuli smo dvadeset verzija priča o tome kako su stranci simpatični i voljni pomoći, ali nisu baš za druženja. Odlični kolege, poznanici i susjedi. A frendovi… Pa ne baš. Tako je čest i slučaj da znam ljude koji su odselili prije nekoliko godina, a krug ljudi i dalje im se ne sastoji od ‘domaćih’. Zvuči depresivno, ali je i u neku ruku razumljivo - gledam samo svoj slučaj, gdje ‘kod kuće’ imam krug ljudi s kojima se družim u rasponu od vrtića pa sve do faxa. Već oni koji sam upoznala na poslu su dragi poznanici, ali teško da se tu formiraju nekakve ekipe, prisna druženja i sl. Sve potrebno imam među ovim ljudima koje poznajem minimalno desetljeće. Naravno da se s vremena na vrijeme dogodi i kakav novi klik, ali to je sve vrlo vrlo slučajno. Na kraju krajeva, da se nama pojavi simpatičan stranac na poslu, ne znam koliko bih bila za otvaranje svih mogućih vrata. Voljela bih pomoći, provesti ga kroz grad, reći mu osnovne informacije, provesti ga kroz šumu birokracije, ali nisam baš sigurna koliko bi taj netko novi postao jedan od mojih najbližih prijatelja. I to ne mislim iz zlobe, već iz neke osnovne indiferencije. Pomogneš kad možeš, odeš kući, zoveš frendove na cugu. Nije baš da konstantno imaš poriv tražiti nove prijatelje.
>>>Novi počeci: Naš novi život u Kolnu<<<
Vjerujem da je tako i ovdje. Ljudi koji su tu stacionirani već imaju svoj krug ljudi. Nije baš da će vas otpiliti jer su zli, ali vrlo vjerojatno uz posao, stare prijatelje, obitelj i djecu, ne ostaje im baš previše slobodnog vremena. To je boljka tridesetogodišnjaka (i starijih, naravno). Što si stariji, više obaveza imaš, ustaljeniji ti je raspored i nije isto pronaći vremena za nekoga sada i prije osam godina kada si na faxu provodio po tri sata na kavi, pa otišao u menzu, u kino, do grada i sjeo na novu trosatnu kavu. Ali mi smo tu novi i mi želimo pronaći neke frendove jer u protivnom sve ovo nema smisla! Ipak postoji jedna olakotna okolnost - u Njemačkoj, kao i u velikom dijelu Europske Unije, ljudi jako puno cirkuliraju. Što znači da i oni koji su domaći, nisu nužno domaći. Možda je u malim sredinama drugačije, ali svi s kojima smo se mi ovdje, u Kölnu, susreli, ili su doselili odnekud ili su za vrijeme studiranja i kasnije bili po četiri, pet, sedam godina negdje drugdje. I to uvelike olakšava situaciju - da se još uvijek ne patimo s jezikom, ovdje gotovo i ne bi bilo razlike između nas ili bilo koga drugog. U neku ruku su svi svima novi!
>>>Kako sam postala mama u tuđini<<<
I tako smo došli do našeg dejta. Prvog spoja. Muž ima simpatičnog kolegu na poslu s kojim je postao baš dobar, a taj kolega ima zaručnicu koja se ovdje doselila prije godinu dana. I dolaze kod nas na druženje! Nikada me nije oprala takva panika! Sve ćemo, kao, ležerno, nema sekiracije. Pa odrasli smo ljudi, možemo mi to odraditi. A onda se u meni probudi tinejdžerica i krene brujiti o tome da ćemo cijelu večer pričati na engleskom. Što ako se upetljam? Što ako ne budem imala o čemu pričati? Trebamo li im nuditi nešto za jelo? Što? Ne želimo da ispadne previše, ali niti premalo. Hoću se šminkati? Ipak sam kod kuće. Ali ne mogu izgledati kao strašilo! Prvo ćemo kavu. Piju li oni alkohol? Što ako ne kuže moje fore? Što ako je ona neka super kul karijeristica, a ja nemam pojma o životu? Što ako im se ne svidimo? znači li to da onda NIKADA nećemo imati prijatelje?! … I tako sam ja razmišljala od ranog jutra i do popodneva si priredila takvu glavobolju da je jedva prošla i s Brufenom 600. Jer ne paničarim i skroz sam kul. I to je samo kava, ništa spektakularno.
>>>Kako se moja mala balerina snalazi u novom svijetu<<<
Vjerujem da se tako osjeća svatko na prvom spoju, ali ovo je bilo gore jer je bilo nekako ozbiljno. I koliko god zvuči smiješno, ako vam se lik ne sviđa, ima drugih. A ovo je bila situacija u kojoj stvarno, ako podbacimo, neće biti više ništa od druženja. Ne zato što nas netko mrzi, već jer nismo ‘kliknuli’. A to se ne može forsirati. To će značiti, ne da nismo nekome privlačni ili nismo bili dovoljno izazovni, već da smo bez veze ljudi. Možda samo njima, ali svejedno je udarac za ego. Smiješno je gledati samog sebe kako sa strahom i strepnjom odrađuješ nešto što ti je do sada išlo potpuno prirodno. Na sreću, sve je prošlo super! Smatrala sam osobnom pobjedom kada se C. ustala i sama si otišla u kuhinju po vode. Onako, u pola rečenice. Ostali su više od četiri sata, pojeli sve što smo im nudili i pokazali da se osjećaju kao kod kuće. Uspjeh, ako mene pitate! Par dana kasnije stigla je i potvrda u vidu drugog spoja - išli smo na izlet u Nizozemsku. I to nas petero u malom autu! Jeli su se vafli, pila se kava, išlo se u šetnju i puno se smijalo. Tko zna, možda smo našli i prijatelje!